Željko Petrović za Antenu M: Bio si veliki gospodin ako si igrao u Budućnosti, danas su bitni lajkovi i kako si ošišan

Igrao je za zagrebački Dinamo, Sevilju, nastupajući za Den Boš, RKC i PSV stekao status legende holandskog fudbala, a tri godine nosio je dres japanske Urave Reds.

U trenerskoj karijeri vodio je Boavistu, RKC, Uravu, Den Hag, Viljem II, bio asistent Diku Advokatu, Martinu Jolu, Avramu Grantu, Rudu Gulitu, Gusu Hidinku...

Tri decenije su prošle otkad je otišao iz svog kluba i grada, ali i dalje mu srce najviše ,,zaigra“ kad o njima priča.

Budućnost i Podgorica, tamo gdje je za Željka Petrovića sve počelo i ono što najviše voli.

,,Bez Budućnosti ne bismo postigli ništa od onoga što smo napravili u inostranstvu. Da nije Budućnosti ko zna gdje bismo završili“, priča legendarni fudbaler za Antenu M.

,,Najteže je bilo doći do toga da igraš za Budućnost, što je bio san svakog iz Podgorice, jer se teško se odlazilo u inostranstvo budući da su vani svugdje bila samo tri stranca, pa su igrači u domaćim klubovima ostajali i po sedam, osam godina, a bila je i ona granica da se prije 28 nije moglo otići iz jugoslovenske lige. Veoma je teško bilo ući u prvi tim Budućnosti, trebalo je da imaš ponekad i sreće da neko ode sa tvoje pozciije. Ja sam ušao poslije Savićevića, Mijatovića, Brnovića... Dobio sam šansu kao desni bek, a nikad u životu do tada nijesam to igrao. Bila mi je čast da igram, iako sam se u početku ljutio što igram desnog beka, ali što da radiš kad su sve bili vrhunski igrači i legende kluba“.

Nositi plavo-bijeli dres bila je privilegija u ondašnjem Titogradu, prisjeća se Petrović.

,,To je bila čast, u gradu si bio cijenjena ličnost, osjećao si poštovanje. Bio si veliki gospodin ako si igrao u Budućnosti. Sjednemo li kod Bajice, kod Torza, ili u Ćošak... svugdje smo bili rado viđeni. Bio si srećan kad ti izađe ,,podebljano“ ime u novine, a morao si tri godine da igraš baš dobro da bi neko o tebi napisao tekst na pola strane u Tempu. Danas je bitno ko ima više ,,lajkova“, kako si ošišan, šeta li ti žena psa...“.

,,Bježi, spašavaj se“

Željo Petrović je za prvi tim Budućnosti igrao od 1987. do 1990.

- Otišao sam 1990. u zagrebački Dinamo, što je bio veliki iskorak. Htio sam da ostanem u Budućnosti, ali nijesu mogli ništa da mi ponude. Sjećam se kad mi je sekretar Karadžić na putu do Fudbalskog saveza Crne Gore, za uzimanje ispisnice, rekao: ,,A bježi, jadniče, spašavaj se“. To nikad neću zaboraviti. Da su mi ponudili neki lokal ili stan, možda bih cijelog života ostao u Budućnosti. Tu sam naučio mnogo stvari, na ulici družeći se sa ljudima poput Nina Jankovića, Koje Đokića, igrajući mali fudbal sa majstorima Željkom Gašićem, Šicom Mugošom, Krnjom Bojanićem...“.

Sve sam naučio na ulici i malom fudbalu

Sve tajne fudbala, a i mnoge životne, naučio je na čuvenim turnirima malog fudbala, dodaje Petrović.

,,Kakvi su samo bili turniri pod Goricom... A na turniru u mom selu nastupalo je 70-80 ekipa. Bilo je vrhunskih igrača i talenata, ali neki od njih nijesu htjeli da se posvete profesionalizmu. Nije lako to prihvatiti i non-stop ići na treninge. Trebalo se odreći kafića, izlazaka... Mi smo se formirali na ulici i tim turnirima. Vidim koliko ljudi ovdje vježbaju pas igru i pozicionu, a u naše vrijeme ko to nije znao odmah bi mu rekli: idi brani ili čekaj da dođe neko slabiji“, evocira uspomene Petrović.

,,Tako sam i ja počeo, primijetio me Gano Ćerić, odigrao sam za omladince nekoliko utakmica i odmah potpisao ugovor. Kad sam se vratio iz vojske ostao sam četiri godine. Kakve su samo legende bile u timu, sjećam se kako sam oduševljeno gledao kako istrčavaju u plavim dresovima, pa one podrške, početaka ,,varvara“.. Što su mi samo radili kad sam ušao u prvi tim: daj za put, daj za cigare... Stalno su dolazili kod mene jer su me znali sa ulice. Bila je to fenomenalna generacija igrača u mlađim kategorijama, kulturnih i pametnih momaka, koje je Gano vodio i zahvaljujući njemu sam im se priključio, iako je to tada bilo teško. Gledali su me kao nekog sa ulice, nekog ko je stalno išao na turnire, i vjerovatno nijesu htjeli da neko pokvari to njihovo. Međutim, Gano me pozvao i to mi je bio spas“.

,,Guzov“ Mercedes i Špacovi treninzi

Priznaje Petrović da je bio ,,malo prgav“.

,,Nijesam dao na sebe, a ponekad je trebalo i da se prećuti. Bio sam takav kakav sam, ali kad sam postao prvotimac mnogo stvari sam morao da istrpim da bih uspio. Što si stariji postaješ zreliji i ne radiš neke stvari“, kaže nekadašnji reprezentativac Jugoslavije i nastavlja da prelistava zbirku plavo-bijelih uspomena.

,,Sjećam se kad se Guzo Vujović vratio iz Amerike sa Mercedesom, pa Renoa 5 za vožnju po gradu... Svi smo se pitali hoćemo li ikad doživjeti da mi to imamo. Da ne zaboravim trenere. Špaca Poklepovića koji je unio nešto specijalno kod nas, kulturu i način treninga, nezaboravnu godinu sa Živom (Milan Živadinović, prim. aut)...

Mečevi u Titogradu – spektakl nad spektaklima

Sagovornik Antene M ističe da je Budućnost bila jedan od cjenjenijih klubova u bivšoj Jugoslaviji.

,,Igranje takvih giganata svjetskog fudbala kao što su Mijatović i Savićević za Budućnost je veliki uspjeh za klub. Ili Tonko Miročević prije njih - ne može niko da shvati kolika je to fudbalska veličina kad iz jedne Budućnosti ode u Englesku. To je tad bilo skoro nezamislivo, to su mogli samo veliki igrači, a u Budućnosti je bilo mnogo dobrih“, navodi Petrović.

,,Treba si dobro da se namučiš da bi pobijedio Budućnost, čak i klubovi iz ,,velike četvorke“. Liga je bila odlična, u svim ekipama bilo je vrhunskih fudbalera. Kad uzmeš bod na strani to je bio ozbiljan rezultat. Ako izgubiš jednu ili dvije kod kuće, odmah si u borbi za opstanak. Kad smo igrali pod Goricom, to je bio spektakl nad spektaklima, uživanje, to se ne zaboravlja, publika koja šeta gradom i čeka da meč počne... Prelijepa vremena“.

Petrović konstatuje da je svaki igrač koji je odlazio iz jugoslovenske lige bio najbolji ili među boljima u svom novom klubu.

,,Dosta sam proveo u inostranstvu kao igrač i trener i sa ove distance vidim koliko je naša liga bila jaka. Pa Sarajlija Safet Sušić proglašen je za najboljeg igrača Pari Sen Žermena svih vremena, o čemu više da pričamo. A i prije i poslije njega bilo je nevjerovatnih igrača“.

Najlakše je reći da ništa ne valja

Željko Petrović je nedavno, poslije pet godina, boravio u Podgorici.

,,Najljepše mi je kad dođem u Crnu Goru. Nekad su u Titogradu bila tri, četiri lokala, sjećam se kad se snek bar otvorio u centru svi smo gledali u to kao u avion. Išlo se rano kući. Sad je Podgorica izrasla u prelijepi grad, sa puno mogućnosti“, primijetio je Petrović.

Grad se razvio, ali ne i kvalitet fudbala.

,,Budućnost i Sutjeska nijesu ni 20 odsto u odnosu kakvi su nekad bili“, govori Petrović.

,,Tako je kako je, ne možemo ni da očekujemo da imamo ligu kao u Srbiji, Hrvatskoj ili Sloveniji, koje su veće države, veće tržište, pristupačnije za skaute i menadžere. I kod nas je bolje nego što je bilo, stadioni i tereni su bolji, reflektori su tu... Nijesam ekspert da kažem da li se ulaže dovoljno, ali čini mi se da ide nabolje. Talenata ima, novog ,,Savićevića“ i ,,Mijatovića“ teško možemo napraviti jer čovjek treba da se rodi sa takvim talentom, ali možemo napraviti igrače kalibra Petrovića, Brnovića, Božovića...“.

Crnogorskom fudbalu potreban je iskren pristup, poručuje Petrović.

,,Teško je otići iz naše lige, nije na nekom glasu, ali treba da napravimo od nje najbolje što je moguće. Treba razgovarati, najlakše je govoriti kako ništa ne valja. Daj da vidimo koje se rješenje nudi. Mi smo mala zemlja, to je što je, treba da se prilagodimo i da radimo na poboljšanju“.

Otišao sam iz Viljema jer sam držao do riječi

Željko Petrović je bez angažmana nakon rastanka sa Viljemom II, sa kojim je izborio opstanak u holandskoj eliti.

Nastavak saradnje bio je logičan slijed događaja, ali došlo je do mimoilaženja sa upravom.

,,Ako nekome obećaš da će da radi sa tobom, a oni to ne ispune, onda ostaje ono pozitivno crnogorsko - poštenje, karakter i riječ. Koliko god mi kažu da toga više nema, ja i dalje vjerujem u to. Prošao sam cijeli svijet, ali teško je bilo naći čestitije ljude od Crnogoaca. Želim da tako ostane, makar za mene. Moramo se nadati da će biti bolje, ako se ne nadamo onda ništa nema svrhe“, podvukao je Petrović, veliko ime crnogorskog, jugoslovenskog i holandskog fudbala.