10 °

max 10 ° / min 4 °

Četvrtak

26.12.

10° / 4°

Petak

27.12.

10° / 4°

Subota

28.12.

11° / 2°

Nedjelja

29.12.

10° / 4°

Ponedjeljak

30.12.

11° / 5°

Utorak

31.12.

12° / 6°

Srijeda

01.01.

11° / 6°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Miodrag Martać za Antenu M: Čuvao sam Deju leđa dok je rušio sve pred sobom, najveća želja mi je da radim u Budućnosti

Izvor: Facebook/Istorija ExYu fudbala/ privatna arhiva

FK Budućnost

Tag Gallery
Comments 0

Miodrag Martać za Antenu M: Čuvao sam Deju leđa dok je rušio sve pred sobom, najveća želja mi je da radim u Budućnosti

Autor: Antena M

  • Viber

Igrao se dobar fudbal osamdesetih godina prošlog vijeka u Titogradu. Tribine su bile pune, teški porazi rijetki, dolazak na tribine pod Goricom - pravi merak.

Privilegija je bila biti igrač Budućnosti - iako se nije borila za titulu, iako je često brinula o opstanku, iako su širom Jugoslavije fudbaleri bili bolje plaćeni i lakše dolazili do reprezentacije.

Sve je to iskusio Miodrag Martać, koji je do plavo-bijelog dresa spletom okolnosti stigao iz Trepče, tadašnjeg drugoligaša.

,,Kao drugoligaški igrač, šest mjeseci prije dolaska u Budućnost bio sam pozvan na pripreme ,,A“ reprezentacije za Svjetsko prvenstvo u Španiji. Pričalo se o meni i bio sam na pregovorima sa Crvenom zvezdom. Međutim, postavio sam uslove koji su bili veliki za Zvezdu i nijesmo se dogovorili“, prisjeća se nekadašnji vezista u razgovoru za Antenu M.

,,Bio sam na ručku u ,,Maderi“ sa tadašnjim selektorom Miljanom Miljanićem, rekao mu što se desilo i poslije nekoliko sati me nazvao. Predložio mi je da odem u Budućnost, čiji je direktor bio Bata Bulatović, i ja sam iste te noći otišao u Titograd, stigao negdje oko sat iza ponoći. Čekali su me Bata i sekretar Danilo Karadžić. Odmah smo se dogovorili, ali trebalo je da to potvrdi tadašnji potpredsjednik Boško Jabučanin. Dogovorili smo ugovor na dvije godine i priključio sam se ekipi na pripremama u Beranama“.

Kad Martać evocira uspomene iz Budućnosti, nije potrebno postavljati mnogo pitanja. Šezdeset dvogodišnjak rođen u Raškoj priča u dahu.

,,Sjećam se neslavnog početka sezone, izgubili smo od Rijeke, čini mi se 5:0, igrao sam libera u tandemu sa Jankom Miročevićem, kojem je to bila posljednja utakmica jer je slomio ruku. Potom smo odigrali neriješeno u Skoplju i počeli da pravimo seriju, da bih poslije nekoliko mečeva bio prebačen na poziciju zadnjeg veznog, a kasnije sam bio i bliže golu, dao sam dosta pogodaka u dresu Budućnosti. Poslije šest mjeseci priključio nam se Dejan Savićević“.

Dejo, dječak sa titogradskog asfalta, postao je fudbalski Genije. Očekivan scenario, kaže Martać.

,,Vidjelo se odmah da je Dejo vanserijski fudbaler i da je pred njim bogata karijera. Uz Dragoljuba Brnovića bio je jedan od igrača Budućnosti koji je nastupao za mlađe selekcije Jugoslavije i mnogo je odskakao od svih. Moj zadatak u timu bio je da mu čuvam leđa, da trčim i pokrivam sredinu terena jer je tada bio slabiji sa fizičkom spremom, ali je sa loptom rušio sve pred sobom. Zadovoljstvo i čast mi je što sam imao priliku da igram sa tako vrhunskim igračima“, navodi Martać.

Saigrači - legenda do legende

I kreće u nabrajanje velikih fudbalskih imena sa kojima je dijelio svlačionicu pod Goricom.

,,Ređalo se dosta igrača, sve legenda do legende. Igrali smo mnogo dobro kad se Tonko Miročević vratio iz Šefilda. Da ne zaboravim Pešterca, Stanisavljevića, Guza Vujovića, Caca Ljumovića, Njaku Radovića... U početku su igrali Bakrač, Vorotović, kad sam došao bili su i Hadžiosmanović i Batrović, zaista plejada vrhunskih igrača. Sada, u ovakvoj konstalaciji snaga u bivšoj Jugoslaviji, mi bismo bili u samom vrhu. Pa Žarko Vukčević, Janović, Mugoša, braća Brnović... Kao mlad se priključio bio Ante Drobnjak. Kasnije je bila dobra generacija koju je vodio Gano Ćerić, a u kojoj su bili Grof Božović, Dejan Vukićević, Mijo Radulović... Kad sam otišao, pare za svoj ugovor dobio je Peđa Mijatović. Rekao mi je jednom prilikom: ,,Kad sam uzeo prvih hiljadu dolara mislio sam da sam najbogatiji čovjek na svijetu“.

(Budućnost 1986/87: gornji red: Gano Ćerić (trener), Miodrag Božović, Miodrag Martać, Goran Mišković, Branko Brnović, Zvezdan Pejović, Momčilo Vujačić (trener), srednji red: Božidar Vuksanović, Milovan Radulović, Goran Stanisavljević, Miodrag Radulović, Željko Petrović, Slavko Vlahović, Saša Petrović, Mojaš Radonjić (trener), donji red: Dragoljub Brnović, Željko Janović, Dragan Vujović, Milan Živadinović (šef stručnog štaba), Darko Mugoša, Dejan Savićević, Miladin Pešterac). 

Pobjeđivali smo sve

Naš sagovornik po lijepom pamti i trenere sa kojima je sarađivao.

,,Dva puta je bio Mišo Folić, vodili su nas i Josip Mićo Duvančić, Srboljub Markušević, Dragutin Spasojević... Ja sam 1984. morao da idem u vojsku i kad sam se vratio još je trener bio Spaske, a onda je došao Milan Živadinović. Tada je napravljena jedna od najboljih ekipa i pobjeđivali smo svakog. Sjećam se dobre utakmice u Beogradu 1986. kad sam dao dva gola Zvezdi i pobijedili 2:1. Savladali smo Hajduk u Splitu, a godinu ranije i Dinamo u Zagrebu, mislim da je Pipi Božović bio strijelac“, prepričava Martać.

,,Pamtim i kad smo pobijedili Partizan u Titogradu 3:2, dao sam dva gola, mislim da je bila 1983. godina. To mi je baš ostalo u sjećanju, Partizan je imao odličnu generaciju na čelu sa Mocom Vukotićem, Prekazijem, Manceom... Padali su svi, stvarno je bilo mnogo dobro. Uvijek se sa sjetom sjetim svega što se dešavalo. Naši navijači su bili vrlo korektni, podgorička publika tačno zna ko koliko vrijedi i kako treba da ga nagradi“.

Nijesmo mislili o kopačkama, nego kako da slomimo protivnika

A njega je voljela, kaže nam Martać.

,,Davao sam sve od sebe i žao mi je što nijesam ostao da živim u Titogradu, to mi je bila želja, ali izgubio sam stan, bilo je nekih komplikacija. To je najljepši period u mojoj fudbalskoj karijeri. Igrali smo dobro, bilo je dobro društvo. Posljednjih godina okupljali smo se nekoliko puta i igrali mečeve veterana u Užicu, na Zlatiboru, u Podgorici... Nijesmo imali uslove poput sadašnjih što se tiče terena i ostalog, ali smo imali hemiju i kad riješimo nije bilo toga koga nijesmo mogli da pobijedimo“, podsjeća nekadašnji vezista.

,,Kad se samo sjetim kako smo se snalazili, od obuće do svega ostalog, a danas što sve imaju, to je strašno... Mi o tome nijesmo mnogo razmišljali, od najmlađih Savićevića i Lekovića, do najstarijih, Tonka Miročevića i Vujovića. Gledali smo samo kako da izađemo na teren i ,,slomimo“ protivnika.

Podgorica i Crna Gora, ljubav za sva vremena

Martać je za Budućnost igrao od 1982. do 1986, nakon čega je otišao u Karšijaku, a kopačke ,,okačio o klin“ poslije boravka u Nikšiću.

,,Bio sam dvije godine u Turskoj, gdje mi je bilo mnogo dobro, i poslije sam na nagovor Milovana Đorića tri mjeseca bio u Sutjesci. Poslije te kratke epizode završio sam karijeru“.

Miodrag Martać se potom posvetio trenerkom poslu. Vodio je mlađe selekcije Srbije i Crne Gore, Zemun, bio u stručnom štabu Crvene zvezde, sjedio na klupi čačanskog Borca i Sloge iz Kraljeva, a put ga je odveo i u Crnu Goru.

Ipak, ne u Budućnost, gdje bi najviše volio.

,,Želja mi je bila da budem trener Budućnosti, nekoliko puta smo imali kontakt, a 2015. sam i završio u Crnoj Gori, ali u Zeti. Što je - tu je, ima vremena, ko zna što će se još desiti. Želja mi je da radim bilo što u Budućnosti jer ,,dolje“ imam zaista mnogo prijatelja i volio bih ne samo da radim, već i da živim u Podgorici“, naviru evocije Martaću kad priča o našem glavnom gradu i državi.

,,Svi mi kažu da je teško raditi u Crnoj Gori, ali ponavljam - to mi je želja. Moja ljubav i porijeklo pripadaju Crnoj Gori, starinom sam iz Lijeve Rijeke. Nema dana da se ne čujem sa nekim iz Podgorice, stekao sam prijateljstva za cijeli život, a i mlađi sin mi je tamo rođen. Navijam za Crnu Goru, imam majicu reprezentacije, kao i dres Budućnosti“, sa ponosom govori Martać.

Kako Vam se čini današnja Budućnost?

,,Ekipa koja je ubjedljivo osvojila duplu krunu primila je u četiri meča 13 golova, žao mi je zbog toga. Stadion Budućnosti je napravljen kao hram fudbala i šteta je što naši ,,plavi“ ne igraju više u Evropi i nemaju neku značajniju ulogu. Budućnost treba da bude stožer crnogorskog fudbala i da ide ka tome da se što duže zadržava na kontinentalnoj sceni“, podvukao je Miodrag Martać, doskora direktor omladinske škole Radničkog iz Niša.

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR