Vladimir Vanja Popović za Antenu M: Budućnost je hram fudbala, treneri i menadžeri su naš najveći problem

Što podgoričko (titogradsko) dijete, očarano fudbalom i zaljubljeno u plavo-bijelu boju, može da poželi više od debija za Budućnost, još u tinejdžerskim danima?

Za Vladimira Vanju Popoviću, nekadašnjeg supertalentovanog ofanzivca, sve je početkom devedesetih izgledalo kao prava fudbalska bajka.

,,Imao sam 16 godina i dva mjeseca kad sam debitovao za Budućnost. Sjećam se da je u novinama pisalo da sam ispisao zlatna slova jugoslovenskog fudbala jer sam srušio rekord Mitra Mrkele i postao najmlađi debitant u tadašnjoj prvoj ligi. Osjećaj je bio nevjerovatan, a čini mi se da sam već sa 15 godina bio na pripremama sa prvim timom. Grof Božović je bio kapiten. Imao sam osjećaj da sam dotakao zvijezde, a onda je bilo na meni da dokažem. Skoro svi su bili stariji od mene 10 ili više godina - Mirotić, Vlaisavljević, kapiten Grof Božović... Iako to mnogi ne pominju, bila je to generacija koja je u Podgorici ,,drala“ i Zvezdu i Partizan. Sjećam se utakmice sa ,,crno-bijelima“ u kojoj smo slavili 3:2, a za njih su igrali Peđa Mijatović, Slaviša Jokanović i ostali, imali su odličnu ekipu. Niko na našem terenu nije mogao da se naigra, mada je to krasilo i ranije generacije Budućnosti. Igrali smo fenomenalno pod Goricom, dolazilo je 10 hiljada ljudi da nas gleda“, počinje Popović priču za Antenu M.

Dinamična karijera stala zbog povrede

Popović, kaže, kao dječak nije sanjao da obuče dres Crvene zvezde ili Partizana, Dinama ili Hajduka...

,,Budućnost je za mene kao klinca bila sve, vrhunac. Imao sam benefite kao fudbaler - ljudi su me gledali, pozdravljali, dobio sam poštovanje iako sam bio tinejdžer. Budućnost je hram fudbala u Crnoj Gori i ostaće to uvijek, koliko god drugi ulagali. Mislim da svako dijete kod nas treba da prođe školu Budućnosti“, navodi 45-godišnji Podgoričanin.

,,Zvezda je dolazila po mene na Cvijetni brijeg kad sam imao 11-12 godina. Bio sam dijete, za mene je tad prelazak kod njih ili u Partizan bio nešto preveliko. Uglavnom, bilo je interesovanja. Osvajali smo u mlađim kategorijama turnire republika u Loznici i Foči, tako sam i dobio poziv za reprezentaciju SFRJ, gdje je bilo strašnih igrača u toj generaciji. Jedan od njih je Braco Salihamidžić, koji je kasnije postao legenda Bajerna“.

U fudbalskom životopisu Vanje Popovića sve se odvijalo brzo, rano za tadašnje standarde na ovim prostorima.

,,Karijera mi je bilo prebrzo lansirana“, konstatuje Popović.

,,Nijesam počeo da treniram fudbal sa pet godina kao današnja đeca, nego sa 11. Morali su da me ,,švercuju“ za pionire jer nijesam imao dovoljno godina, pa sam onda zaigrao za reprezentaciju, a potom sa samo 15 bio priključen prvom timu Budućnosti. Sa 17-18 godina tražili su me Partizan i Zvezda, klubovi iz Njemačke, Francuske, Španije... Karijera mi je bila dinamična, a onda je odjednom stala zbog povrede“.

Debi na ,,Kamp Nouu“

Svi koju su ga gledali ili igrali s njim tvrde da je karijera mogla da mu bude mnogo uspješnija. Popović je otišao u Zemun 1997. godine, a nedugo zatim se već kao 22-godišnjak otisnuo se u inostranstvo.

Igrao je za tri španska kluba - Sporting Hihon, Malagu i Hetafe. Godine 2000. vratio se u Zemun, igrao je i za Voždovac, a posljednja slova fudbalske biografije ispisao u Komu.

- Kad sam završio saradnju sa Malagom trebalo je da potpišem ugovor sa Dinamom iz Moskve, ali sam se povrijedio. Pokušao sam da se vratim, ali bila je to jedna od brojnih povreda, mogao sam da postanem invalid. Kad nešto ne ide - ne ide. Iskustvo iz inostranstva je bilo prelijepo, tek tada vidiš kakvi su pravi uslovi i koliko je njihov profesionalizam drugačiji od našeg, iako se trudimo da pratimo taj trend. Još smo ipak daleko, mada imamo pomoćne terene, teretane, koju mi nijesmo vidjeli dok sam bio u Budućnosti“, prisjeća se Popović.

,,Kad sam otišao u Hihon 1997, imali su tri vještačka terena. Debitovao sam na ,,Kamp Nouu“, kakav je tek to bio šok za mene. Igrali smo onda kod kuće sa Salamankom, pa gostovali Real Madridu. Nije moglo ljepše, sve onako kako treba“.

Dimo Mitrović moj fudbalski otac

Naš sagovornik nije imao ni najmanju dilemu odgovarajući na pitanje ko je od trenera ostavio najveći trag na njegovu karijeru.

,,Dimo Mitrović je donio bio nešto novo u naš fudbal, igrali smo baš dobro. On je moj fudbalski otac, ostavio je veliki utisak na mene i kao trener i kao čovjek. Fudbalski me lansirao, ostavio je poseban pečat na moju karijeru. Bio je čovjek od koga su svi mogli da uče“, jasan je Popović.

U vrijeme inflacije mi smo najbolje živjeli

Vanja Popović je igrao za Budućnost u periodu kada je veliki dio „one“ Jugoslavije bio zahvaćen ratnim plamenom. Bilo je to doba inflacije, neredovnih primanja, neizvjesnosti...

Kako je bilo biti u koži fudbalera?

,,Ako pričamo o uslovima, bilo je znatno drugačije nego sada. Imali smo samo jedan teren, ako smo imali pomoćni to je bio Grafičara ili Titograda. Na Cvijetnom brijegu skoro da nije bilo trave, a na terenu Grafičara bilo je krša. Mislim da sada jedan ,,običan“ privatni klub ima bolje uslove za đecu nego što smo mi tada imali kao profesionalci u Budućnosti. Ipak, uživali smo u tome što smo imali, a mislim da naboj nije kao prije. Ne kažem da se igrači sada ne bore, ali bio je drugačiji pristup. Današnje generacije, čini mi se, nemaju tremu koju smo imali. Budućnost je tada uvijek igrala ,,na nož“, borila se za opstanak, a sada je u vrhu, igra na pobjedu. Trudili smo se da napravimo korak više, igrali smo i Intertoto kup u grupi sa Bajerom. Bilo je drugačije vrijeme, borba za goli život, a dolazili su klubovi koji su mislili da mogu lako sa nama. Disali smo jedan za drugoga, imali smo strašnih utakmica, ali i padova“, prisjeća se Popović.

,,Treba, ipak, reći da smo u vremenima inflacije mi igrači Budućnosti najbolje živjeli od svih. Primali smo platu u markama, imali bonuse za pobjede... Jesu plate kasnile, ali na kraju se uvijek nešto primalo. Sjećam se kad mi je Bato Barac rekao: ,,Kakav sam maler: kad sam bio nestašan i na ulici, govorili su - viđi ovu budalu što radi, a sad kad sam postao fudbaler, kažu - viđi ovu budalu, igra fudbal“. Govorio je to jer u tim vremenima nije bilo mnogo novca.

Mnogo problema

Nekadašnji jugoslovenski reprezentativac u mlađim kategorijama prepoznaje brojne probleme u crnogorskom fudbalu - od menadžera, preko trenera, do onih koji donose ključne odluke.

,,Igrača je teško vezati za klub jer imaš menadžere, mada postoje i oni dobri, koji će kao mladog da ga odvedu vani, a s druge strane ne možeš ni da mu to uskratiš jer znaš da nema neku budućnost u crnogorskom fudbalu. Niti klub zna kako da reaguje jer ne možemo ovdje nekome da priuštimo platu od 500 hiljada. Desi se onda i da ode mlad i onda se izgubi u inostranstvu. Talentovani smo za sport, a moramo biti svjesni koliko smo mali. Nekad su kod nas dolazili igrači iz Srbije, Hrvatske i okruženja, a sad će neko prije da izabere odlazak u treću austrijsku ligu, više mu se isplati nego da dođe u Budućnost, u našu Prvu ligu. Otvorila su se nova tržišta, istočnoevropsko, azijsko...“, govori Popović.

,,Žao mi je što naši igrači ono najbolje ne mogu da pruže u crnogorskom fudbalu. Prije se išlo sa 27 ili 28 godina, a sad te sa 23 godine gledaju kao starog igrača iako tek tad postaješ zreo - znaš kad treba stati na loptu, kad ga proigraš, nemaš tremu. U naše vrijeme, kad nijesmo znali što ćemo sa loptom, dodavali smo je Srdanu Dmitroviću. Bio je iskusan, znao je fudbala, da zadrži loptu... Sad je malo takvih igrača, onaj od 26 godina traži odmah da ide, na primjer, u Indoneziju. Sada je sve drugačije, ali ponavljam, svi treba da prođu školu Budućnosti“.

Budućnost Titograd 1993: (Trener Mitrović, igrači Barac, Vuksanović, Rabrenović, Dmitrović, Đurović, Dragaš, Mugoša - Aničić, Peković, Damjanović, V. Popović, Trenevski, Trobok, Vlaisavljević)

Naši treneri misle da su najbolji

Ne dopada se Popoviću sistem rada sa mlađim kategorijama.

,,Postoje treneri za sve i svašta, bolji su uslovi, a nema ni približno talenata kao nekad. U to vrijeme timovi iz republičke lige imali su sjajne ,,devetke“ i „desetke“, bekove, štopere... Da je bio marketing poput današnjeg, da možeš da se prodaš, svi oni bi mnogo veće karijere napravili. A sad od pionira do omladinaca ne možeš da kažeš za nekoga - ovaj mali je strašan“, iznosi Popović bolnu ,,dijagnozu“ našeg fudbala.

,,Predodređeni smo za sport, ali zaista mislim da nam je najveći problem edukacija trenera. Ne potcjenjujem nikoga, ali mislim da trener mora da bude dobar psiholog i pedagog. Mora da se priđe djetetu na pravi način, da se dobro zamislimo za buduće generacije i da im držimo pažnju. Nama su đeca od šeste godine profesionalci, protiv sam toga. Treneri u pionirima i kadetima, čast izuzecima, takmiče se ko će da bude prvi. I svi misle da su najbolji. Dijete treba da se igra fudbala, da vidimo koju vijugu ima. Ako ga opterećuješ da nešto mora, da mora da odigra povratnu, da lopta ide široko, da se ophodiš prema njemu kao da je prvotimac, mislim da je pogrešno. Naravno, ima trenera koji se fino ophode prema đeci. Treba napraviti strategiju, hoćemo istovremeno i amaterizam i profesionalizam, a ne funkcioniše ni jedno, ni drugo“.

Samo je jedan Mesi

Popović smatra i da se promijenilo dosta toga u vaspitanju djece i njihovom odnosu prema obavezama.

,,Ajde ti, majčin sine, ne poslušaj kad ti iskusniji saigrač kaže da ubaciš torbe u autobus. To je bila stvar poštovanja. Postojala je hijerarhija, a sve je to stvar vaspitanja. Današnjoj omladini je mnogo toga priušteno, pogledajte samo frizure svakom fudbaleru, pojedini više obraćaju pažnju na to nego na obaveze na treningu. Da budem jasan, igra se strašan fudbal, imaju možda mnogo bolje tehniku nego u naše vrijeme, kada se do pojave Brazilca Ronalda nije znalo za neke finte. On je donio nešto novo“, kaže nekadašnji internacionalac.

,,Moramo da shvatimo da treba iskoristiti ono što dijete ima. Pričali su mi:,,Vanja, brz si, prođi jedan na jedan, pomjeri loptu, šutni i daj gol“. Mi hoćemo da sve izgleda estetski strašno, a ne možemo svi da budemo Mesi, onakav se rađa samo jednom. On je čudovište, a Kristijano Ronaldo je mašina, mnogo toga je nadomjestio treningom i pravi je primjer posvećenosti. Mnogo pažnje se sada posvećuje ishrani, ona jeste produžila vijek starijim igračima, ali dijete treba najesti, da osjeti snagu... Protivim se nekim stvarima, ali ne zato što mislim da najbolje znam“.

Neće đeci biti ništa ako pokisnu

Rezultati, kaže, najbolje pokazuju gdje smo u odnosu na region i Evropu.

,,Sada imaju bolje uslove nego što smo mi imali, ali su manji talenti nego što smo mi bili. U SFRJ smo bili prvi na takmičenju republika i pokrajina, a sad bi nas svi glatko pobijedili. Dovoljno je pogledati rezultate. Niko ozbiljno nije sjeo da napravi program razvoja djece u sportu. Ne kažem da se ne trude, ali nije pronađen pravi metod“.

Popović šalje još jednu poruku đeci i roditeljima.

,,Nekad nije bilo balona, morao si da igraš i po kiši, snijegu, gradu, a današnja đeca ne smiju izaći napolje ako je kiša. Meni je najveće radovanje bilo kad je kiša, pa uklizavaš do besvijesti. U Budućnosti nijesmo imali ni fen da osušimo kosu, a ne znam da se neko od nas zbog toga razbolio. Ako si nam dao šansu da igramo, ne bismo je ispustili, pa da će ne znam što da bude. A danas, odmah ih nešto zaboli, dijete od 10 godina žali se na ložu, primicač... Život je donio nešto novo, bolje uslove, ali i neke lošije stvari za đecu. Dvije su strane medalje“, poentira Vladimir Vanja Popović.

,,Znaš li kako sam dobio prve kopačke? Morao sam pokojnom ekonomu Slavku iz OFK Titograd da donesem 50 hemijski iz škole da bih dobio ,,UWE“ kopačke. To je bila naša šala, ali hoću da kažem da sam imao samo jedan par kopački, nijesam mogao da biram koje ću da obujem“.

Razgovor ipak završavamo optimističnom porukom.

,,Teško je reći ko je najveći krivac za probleme koje sam naveo, ali mislim da će biti bolje“.