Ser Brano Milačić za Antenu M: Pamtim Deportivo, ali najviše Zvezdu, više nema za****ncije

,,Budućnost je za mene nešto jedinstveno, posebno. Moja velika ljubav. Sjećam se kako smo se snalazili da bismo gledali utakmice. Uz Budućnost sam rastao i ostario. Budućnost je institucija kojoj nema ravne u Crnoj Gori, dala mi je najviše u životu - mnogo radosti, a bogomi i tuge. Budućnost je jedna i neprevaziđena. Nikada, pa i kad sam bio u nemilosti, to se nije promijenilo. Ljudi su me pitali: kako to da protiv Budućnosti ne progovoriš nijednu riječ? Govorio sam im da mogu da govorim protiv ljudi koji vode Budućnost, ali protiv kluba - ne. Ne ja, nego niko ne bi trebalo. Koliko je Budućnost udomila i usrećila ljudi na finansijskom planu, koliko je nas 'okolo' učinila srećnim... Niđe u Crnoj Gori ne postoji mjesto s toliko ljubavi kao na stadionu Budućnosti đe stoje 'varvari'. Da li naprave glupost - naprave, ali naprave i naša đeca kući“.

Ovako za Antenu M govori čovjek koji je rezultatima i jedinstvenom pojavom obilježio dio novije istorije Fudbalskog kluba Budućnost.

U najvećem crnogorskom klubu bio je sportski direktor, trener mlađih kategorija, trener prvog tima u dva navrata i savjetnik predsjednika. Jedini je kojem su navijači skandirali oslovljavajući ga sa ,,Ser“.

Branislav Milačić i ,,plavo-bijeli“ - priča je počela osamdesetih godina.

,,Bio sam afirmisan sportski radnik, u to vrijeme trener republičkih ligaša, kao i predsjednik Fudbalskog saveza Srednje regije Crne Gore. Valjda je to što sam radio nekome 'palo u oči'. Imao sam posao u MUP kad su me pozvali ljudi iz Budućnosti. Tadašnji predsjednik kluba Milan Milić predočio mi je da bi voljeli da dođem u klub i budem direktor. Uvijek sam volio i pratio Budućnost, i dan danas je tako, i za mene je to bila čast. Malo sam se plašio zbog toga što sam bio neiskusan za taj viši nivo, ušao sam dosta bojažljivo, ali sa velikim elanom i punog srca"- prisjeća se Milačić za naš portal.

,,Imali smo izvanrednu upravu sa uspješnim ljudima, izvanrednog trenera Stanka Poklepovića, te izvanredne igrače - Lekovića, oba Brnovića, Božovića, Savićevića, Mijatovića, Janovića, kasnije Drobnjaka...“.

Klub za obuku

Bile su to godine kad su se pod Goricom rađali asovi jugoslovenskog i svjetskog fudbala, ali Milačić nije mogao do kraja da sprovede svoj projekat.

,,Ni tada, kao na žalost ni sada, nijesmo bili jak klub, ali smo igrački bili izuzetno jaki. Ušao sam u taj posao i taman kad sam počeo da hvatam konce, došao je drugi na moju poziciju, a ja sam se vratio na staro radno mjesto. Ipak, to je divan, upečatljiv period u mom životu, sa velikim igračima i dobrim ljudima. Mislim da je to što se meni desilo najveći problem i današnje Budućnosti: taman kad nešto naučiš - dođe drugi, pa taj drugi nauči i dođe neko novi. Stalno se uče na Budućnosti, zato klub treba da na ulazu stavi oznaku 'L' - obuka (u saobraćaju, prim. aut). Zbog toga možda nikad nije postala klub kakav je trebalo. U Crnoj Gori sistem niđe ne postoji.

Branove ,,bebe“

Milačić se u Budućnost vratio desetak godina kasnije, u drugačijoj ulozi, u potpuno drugačijim okolnostima. ,,Plavo-bijeli“ su igrali Drugu ligu tzv. SRJ, a ekipu su činili mladići iz sopstvenog kadra - Igor Burzanović, Milan Purović, Miroslav Vujadinović, Marko Mugoša, Risto Lakić, u klupsku legendu izrastao Mirko Ćiro Raičević...

,,Tada me direktno pozvao predsjednik kluba Miomir Mugoša i ponudio mi da budem tehnički direktor. Prihvatio sam, ali sam vidio da u toj ulozi nemam nikakvog posla jer je već sve bilo urađeno. Ponudio sam nekim trenerima da vode omladinsku ekipu, što oni nijesu prihvatili. Onda sam je ja uzeo, nemajući što da radim, a bio sam na platnom spisku. Kad sam preuzeo omladince bilo je tek nekoliko igrača na treningu, s tim što su neki bili priključeni prvom timu. Malo po malo, uz veliki rad, napravili smo dobar rezultat - postali smo prvaci Srbije i Crne Gore nakon što smo pobijedili Zvezdu 4:0 u Beogradu, što nikad niko nije uspio u zvaničnoj utakmici sa 'crveno-bijelima'. To je bio dokaz da se radi o izuzetno talentovanoj generaciji, a mene je preporučilo da uzmem prvi tim“, navodi Milačić.

,,Moj uslov je bio da sve te momke prebacim u prvi tim i sa nekoliko starijih napravimo dobar kostur. To je prihvaćeno, imali smo obećanje da će primanja igrača, koja su bila skromna, biti redovna i to je ispunjeno. U klubu je tada bio Vladimir Vučelić, izuzetan sportski radnik, koji je bio oslonac meni i igračima. Ubjedljivo smo osvojili prvo mjesto u Drugoj ligi, a u toj ekipi bilo je pet igrača s pravom nastupa za omladince i još četvorica mlađih od njih. Nije bilo propisa da moraju da igraju, već se pojavila dobra generacija i zaslužili su mjesto u prvom timu“.

Pamtim Deportivo, ali najviše Zvezdu

Podgorica je tada dobila nove fudbalske miljenike i trenera kojeg su voljele sve generacije. ,,Ser Brano Milačić, ser Brano Milačić“... orilo se sa tribina našeg najvećeg stadiona.

Čovjek koji je na klupi sjedio sa navijačkim šalom oko vrata imao je bezgranično povjerenje publike.

,,Ušli smo u Prvu ligu, odigrali odličnu sezonu i izborili nastup u Intertoto kupu, gdje smo stigli do drugog kola i naišli na Deportivo La Korunju, godinu ranije polufinalistu Lige šampiona. Jedan meč smo izgubili, u drugom pobijedili, što je ostalo u lijepom sjećanju. Potom je počelo osipanje ekipe, što je praksa Budućnosti, oslabljeni tim nije se dobro snašao i smijenili su me“, podsjeća Milačić.

,,Jedan sam od rijetkih koji je poslije smjene došao sa 'varvarima' da gleda utakmicu. Nikad nijesam smatrao da to što sam smijenjen treba da poremeti moju ljubav prema Budućnosti. Prihvatio sam to kao realnost, nije nam dobro išlo, oni su zaboravili što je bilo prije toga, kao što svi zaboravljaju, i ostali smo prijatelji i drugovi. Poslije toga počinje pad Budućnosti, kasnije strmoglavi - u posljednje vrijeme bio je malo zaustavljen, ali nažalost nije dugo trajalo“.

Dvomeč sa Deportivom zauzima posebno mjesto u istoriji Budućnosti. Duel u La Korunji završen je trijumfom domaćina od 3:0, da bi u Podgorici naš predstavnik upisao jednu od najvećih pobjeda ikada - 2:1.

Je li to i najveća pobjeda u trenerskoj karijeri Brana Milačića?

,,Draga mi je pobjeda. Nije nam donijela prolaz, ali jeste zadovoljstvo i pamti se. Najdraža pobjeda mi je nad Zvezdom u Beogradu, rijetko je kad Budućnost uspijevala to da uradi, a protivnik je u to vrijeme imao izvanredan tim - igrali su Basta, Janković, Pantelić, Žigić, Milovanović, Luković, mnogo reprezentativaca. Odigrali smo izvanredno, pobijedili i to mi je najdraža pobjeda“, otkriva naš sagovornik.

Penal nad Munitisom - izmišljen

Možda bi, ipak, revanš sa Deportivom 9. jula 2005. godine ,,pomjerio“ beogradsku pobjedu sa liste najdražih da u 90. minutu Roberto Akunja iz penala nije smanjio na 2:1. Ili da Pedro Munitis poslije gola Nikole Vujovića u 87. nije držao loptu kao u sefu...

,,Sudija je u finišu štitio Deportivo, što je potpuno normalno. Nas su štetile sudije i u ligi SCG, tako da nam to nije teško padalo. Penal nad Munitisom je izmišljen. Normalno je da smo se nadali kod 2:0, mada trebalo je da damo i treći gol, a potom još neki da bismo ih eliminisali. Žao mi je što smo primili gol jer momci nijesu to zaslužili. Gledao sam poslije tu utakmicu i zaključio da je nevjerovatno koliko je tu bilo trčanja, borbenosti, želje... Toga više uopšte nema. Igrala su nam đečurlija, ekipa je bila izuzetno mlada“, konstatuje Milačić.

Dobro se sjeća i detalja sa ,,Riasora“.

,,Mi smo u La Korunji 20 minuta bili malo izgubljeni, a onda smo igrali dobar fudbal. Branio je Mladen Božović, koji je inače bio rezerva Miroslavu Vujadinoviću, ali je Vujke dobio crveni karton u revanšu sa Valetom kada je u 30. minutu oborio igrača van šesnaesterca. Tako je Božović ni kriv, ni dužan debitovao u tako važnoj utakmici i napravio nekoliko kikseva. Pamtim detalj kad sam grajao na Perišića jer je spustio glavu poslije kornera u finišu kad smo primili treći gol, a Božović, dobričina jedna, rekao: ,,Nemojte, šefe, vikati na njega, ja sam mu rekao 'moja'.

Milačić potencira da je 16 igrača iz te generacije otišlo van Crne Gore, a na našu konstataciju da su mogli da urade više u inostranstvu - odgovara:

,,Zašto nijesu napravili više isključivo je njihova krivica. Purović je možda uradio najviše jer je napravio tri jaka ugovora, Burzo je mogao još više u karijeri, Risto Lakić takođe, kao i Nikola Vujović. Mugoša je došao do Zvezde što je u to vrijeme mogao samo pravi igrač, ali nije uradio koliko je mogao. Bogdan Milić je bio u inostranstvu, Božović dugo branio za reprezentaciju... Svako nosi svoj krst. Žalim samo one koji nijesu dobili šansu da odu“.

Nijesam htio u inostranstvo

Brano Milačić je trenersku karijeru vezao isključivo za Crnu Goru, gdje je vodio nekoliko prvoligaša.

U inostranstvu se nije oprobao i kaže da ne žali zbog toga.

,,Nuđeno mi je, ali nijesam htio da idem. Familijaran sam čovjek i izuzetno volim ovaj grad. Studirao sam dugo vani i onda sam se vratio, ovaj grad me ispunio i nijesam htio da idem. Nijesu to bile neke strašne ponude, pa da čovjeku bude primamljivo da ode. Nije mi žao zbog toga, ali mi je malo žao što nijesam našao mjesto u nekoj od selekcija Fudbalskog saveza Crne Gore“, navodi Milačić.

,,Crna Gora je moja ljubav, ja pripadam crnogorskom fudbalu, kroz moje ruke prošlo je mnogo mladih igrača i niko u Crnoj Gori u tom pogledu ne može da se ravna sa mnom, a nikad nijesam dobio šansu da radim sa njima. Voditi seniorsku ekipu i mlađe kategorije su dva potpuno različita posla. Ne nosim žal ni na koga, procjenjivali su da drugi treba da rade, a ne ja, i ne ljutim se. Samo mislim da su griješili“.

,,Više nema za****ncije“

Milačić najavljuje objavljivanje knjige o anegdotama iz našeg fudbala i kroz to navodi hroničnu bolest podgoričkog/crnogorskog shvatanja sporta.

,,Pokojni Dimo Mitrović je jednom rekao: 'Što je ovo, ljudi, dok sam radio u Kombinat svi su me voljeli, a otkad sam postao trener Budućnosti niko me ne voli'. To je naš usud, tuđe nam je milije i takvi smo većina. Tuđi izmet nam miriše ljepše nego naš kolač. Vrlo je teško da domicilni čovjek napravi dobru karijeru u ovom gradu. Ja sam zadovoljan onim što sam napravio, možda sam trener koji je u novijoj istoriji imao najduži mandat na klupi Budućnosti, od 2003. do 2006“.

Brano Milačić bi ,,debelo“ štivo za čitanje mogao da napravi samo od svojih duhovitih opaski kojima je godinama uveseljavao novinare i publiku, nudeći im nešto van klišea, nešto što je makar na koji minut mijenjalo uglavnom sumornu sliku koja je stizala sa crnogorskih terena.

,,Nije bitno je li rekao nešto Brano ili neko drugi, to je duh crnogorskog fudbala, duh Podgorice i ljudi koji rade ovdje. A toga je sve manje. Prije je bilo najstrašnije za****ncije, sad toga nema. Na kraju krajeva, možda falim crnogorskom fudbalu i zbog toga, možda bih zatalasao nešto... Bogu i narodu su dosadile izjave trenera 'promašili smo šanse, bili su bolji, sudija nas je oštetio...', konstatuje Milačić.

,,Sjećam se duela Zete i Budućnosti, uvijek je bilo vrelo, uvijek neka bockanja. Dejan Vukićević, koga volim i izvanredan je trener, izjavio je jednom:'Čudim se kako Đurišić ne igra, a kod mene bi bio standardan'. A Zeta imala bolji tim. Znao sam da je tom izjavom htio da unese malo nemira u naš tim. Mene su potom pitali koji će tim igrati i odgovorio sam: 'Izvinjavam se, ne mogu to da vam kažem, zato što se još nijesam sreo sa Vukićevićem da mi on sastavi tim'. I o tome se pričalo, ljudi pravili šale... Više toga nema, ne razumijem... Rano su me makli iz trenerskog posla“.

Koje crne škole fudbala...

Još malo o anegdotama i još jednom o Deportivu:

,,Sjedimo na klupi prije početka meča u La Korunji i upoređujemo noge njihovih i naših igrača. Vidiš oni iz Deportiva puni mišića, Munitis nizak, ali jak. Rekao sam: samo da niko ne slomi nogu, sve drugo je dobro. To su bila dva fudbalska svijeta, na prvom treningu na 'Riasoru' dočekalo nas 50 lopti, a mi nijesmo tri viđeli odjednom. Veliki stadion, niko se živ ne čuje, i ja u jednom momentu kažem: što ste se prepali? I onda smo se razlećeli po onom velikom terenu. Sad su nam tereni dobri, ali nema igrača“.

Zbog čega?

,,Kažu: ne valjaju nam treneri. Pa nijesu lošiji sada nego što smo mi bili tada. Samo, veći smo bili entuzijasti, više smo voljeli posao koji radimo, i nijesmo gledali naš interes. Radio sam u fudbalu možda i 20 godina da centa prihoda od toga nijesam imao. To sad niko ne bi uradio“, objašnjava Ser Brano.

,,Drugo, igrali smo fudbal stalno. Đe? Ispred kuće. Što smo igrali? Dva na dva, tri na tri. To je danas najmodernija metodologija rada sa mlađim selekcijama. Obučavali smo se i obučeni dolazili u klubove, treneri su nas samo malo složili i igrači su izlazili. Sad đeca idu u škole fudbala. Kakve crne škole! Počnu prerano, a ima ih po 30-40 na treningu. Četiri puta taknu loptu i nema teorije da to može biti dobro. Mora i da se odvaja talentovani od netalentovanog. Da talentovani ne igra protiv nekog debelog kojeg dribla kaʼ magarca, ništa od toga nema. Zašto se to radi? Da bi bilo više članarine, što je legitimno jer ljudi žive od toga. Sat i po dnevno rada je malo za djecu. I moraju da se do 16 godine uče, a onda počinje taktički dio i usavršavaju se stvari koje su se naučile“.

Sve je naopako

Problem je, ističe, i što je kod nas sve takmičenje.

,,Pioniri kad igraju to je borba strašna. Čuo sam što roditelji pričaju na utakmicama i to je katastrofa. Sve je naopako. I onda, ako dijete ne uspije, ispadne da ga trener nije volio. A ja takve pitam: recite mi jednog sina direktora koji je uspio, jednog sina tajkuna, a svi bi oni dali pare da im sin uspije. Ne može tako kako oni misle, to je javna scena, sve se vidi. Treba da se radi. Pa i ja sam želio više od svega da moj sin bude fudbaler, ali kad sam vidio da preko volje ide na treninge rekao sam mu da batali: nije ovo za tebe. Roditelji gledaju na fudbal kao na budući izvor prihoda, a objektivnosti nam fali u svemu“, poentira Branislav Milačić.