Navijač, igrač, fudbalski funkcioner. Dijete titogradske džade, buntovnik, suprug i otac.
Mnogo je puteva prošao Savo Bato Barac, na kraju - kaže - izabrao pravi smjer.
,,Najviše volim porodicu, fudbal, pa kafanu. Ne znam četvrtu stvar za koju bih mogao da kažem da je volim. Da mi daju da pravim brodove, rekao bih - ne umijem to, nijesam kao 80 odsto Crnogoraca koji sve znaju“, uvodi nas nekadašnji fudbaler Budućnosti, a sadašnji sportski direktor Koma, u ,,prelistavanje“ svoje sadržajne biografije.
Ljoši sa Konika i 10 jaja za glasne žice
Ko je makar jednom čuo za našeg sagovornika, zna da je bio jedan od osnivača ,,varvara“, te da je tribinu ,,zamijenio“ terenom igrajući za voljeni klub.
,,Ne mogu da kažem da sam od navijača postao fudbaler, jer sam igrao fudbal i prije boravka na tribini. Znao sam da igram lopte, svi smo igrali iza zgrade, na livadama, čega nažalost više nema. Rastao sam uz Željka Gašića, Ćira Nikolića... igrao sam stalno mali fudbal“, priča Barac.
,,Neko je u Titogradu bio navijač Zvezde, Partizana, neko Hajduka, Dinama, Veleža, a neko i Budućnosti. Organizovana grupa navijača Budućnosti u to vrijeme nije postojala, ali bio je navijač Ljoši sa Konika, uvijek simpatičan kad se pojavljivao na stadionu, pričalo se kako pojede 10 jaja pred utakmicu da bi imao prodorniji glas. Više se čuo on nego cijela tribina, podrška je kretala od njega, a ostali su ga pratili“.
Tukli su nas jer su mislili da smo revolucionari
Organizovanje ,,varvara“, podsjeća Barac, počinje krajem 1986. i početkom 1987. godine.
,,Počelo je od meča Kupa Jugoslavije s Rijekom, čiji su navijači napali jednog momka na zapadnoj tribini. Nalazio sam se tu sa mojim drugovima iz Bastona, istjerali smo navijače Rijeke sa stadiona i uzeli im zastavu, koju sam odnio u kvart. Ružno bi bilo da kažem da sam ja taj koji je osnovao ,,varvare“ jer to nije istina, ali jesam bio prvi vođa navijača, možda zato što sam imao najviše iskustva jer sam od 1984-85. išao na derbije, pratio Zvezdu, koju sam volio. Možda će to neko da zamjeri, ali nema potrebe, jer mi je Budućnost uvijek bila u srcu, kao mali sam išao s ocem da gledam generaciju Caca Ljumovića, braće Miročević...“.
Barac se nedugo po osnivanju ,,varvara“ povukao iz navijačke priče.
,,Ušao sam bio u neki burniji život, a 1989. počeo ozbiljnije da igram fudbal i 1991. postao član Budućnosti. Za to vrijeme ,,varvari“ su se ,,zataškali“, ne zato što nije bilo mene, već je bilo vrijeme komunizma i policija nas je mnogo tukla. Gledali su na nas kao na neke revolucionare, što je bilo pogrešno jer mi smo samo voljeli Budućnost, kao što je slučaj i sa današnjim ,,varvarima“ koji isto dobijaju batine, što je jako ružno i moralo bi da prestane. Njih ne interesuje politika, partijska i nacionalna pripadnost, što ne bi trebalo nikoga ni da zanima“, poručuje Barac.
,,Postali smo idioti. Svake sedmice ljudi idu na mjesec, a mi smo još u rovovima i dijelimo se. Živimo kameno doba, volio bih da moje dijete i njegovi nasljednici dožive da dođe do promjene svijesti u društvu, ali politika je ušla u svaku poru i to se mnogo odražava na sport. Sportisti su najbolji ambasadori ove države i ako političari ne budu imali sluha za to onda neće imati ko da ide na treninge, niti će imati ko da ih gleda. Nemamo astronaute, nijesmo nuklearna sila, nego smo genetikom predodređeni za sport i treba stvoriti uslove za razvoj“.
(Barac u srednjem redu, peti s lijeva)
Izlazak iz košmara i potpis iz snova
Barac priča kako je poslije očeve smrti krenuo stranputicom sa koje ga je vratio Vojo Vukčević.
,,Poslije avanture i gluposti koje sam napravio, i izlaska iz tog košmara, sreo me Vojo Vukčević, koji je tada preuzeo Dečić i pozvao me da igram veliki fudbal, da se maknem s ulice. Tako je počela moja fudbalska priča. Potom me zapazio Dragan Šaković iz OFK Titograda. Kad sam se vratio iz vojske, trener Titograda bio je Janko Miročević, koji me tretirao kao svoje dijete. Vidio je u meni fudbalski kvalitet, slamao moj buntovnički život i dao mi krila da ga pretvorim u sportski. Bio je vrlo strog, ali je mnogo znao o fudbalu. Postao sam najbolji fudbaler Titograda i uveo ga u međurepubličku ligu, drugi rang takmičenja u Jugoslaviji. Onda me Dimo Mitrović preporučio Josipu Kužeu, tadašnjem treneru Budućnosti, došli su da me gledaju protiv Ribnice gdje sam odigrao sjajno, dao dva gola i izborio penal. Budućnost je prepoznala moj kvalitet i 1991. sam potpisao prvi profesionalni ugovor sa Budućnošću“, navodi Barac.
Sjeća se tog trenutka kao da je bilo ,,juče“.
,,Pogledao sam samo zadnju stranicu ugovora, đe treba da se potpišem. Nije me interesovao novac jer sam bio na korak od ostvarenja dječačkog sna“.
Nekad i sad
A kad je obukao plavo-bijeli dres...
,,Grof Božović i Anto Drobnjak su ubrzo poslije toga otišli u Zvezdu, Niša Saveljić u Hajduk iz Kule pa u Partizan... i pojavila se mlada generacija u kojoj su osim mene bili Viktor Trenevski, Miki Vukotić, Damir Čakar, Goran Trobok, Džaja Peković, Džogo Rabrenović, Goran Đurović, da ne pričam o kvalitetu Srdana Dmitrovića ili Žarka Dragaša, koji je kasnije bio u Zvezdi... Svi su napravili karijere vani, a sad se igračima iz Crne Gore kad odu kupuje karta na dva mjeseca jer se brzo vrate“, objašnjava Bato Barac.
Igranje za Budućnost, kaže Barac, bio je odlučujući faktor da u turbulentnim vremenima ostane ispravan.
,,Tih nesrećnih godina nijesam bio dio ratne, već fudbalske mašinerije, to me možda izvuklo da danas živim normalan život. Sve to zahvaljujući Budućnosti, jer bih u suprotnom možda i ja bio dio rata i te sramne jugoslovenske priče. Znamo svi dobro do čega je to dovelo, a nažalost još vučemo repove tih dešavanja“, navodi Barac.
Nekada nestašni dječak postajao je sve bitniji šraf plavo-bijelog tima.
,,Proglašen sam 1993. za najboljeg fudbalera Podgorice. Interesovali su se Zvezda i Partizan, a Dinamo je tražio Nišu Saveljića i mene. Dobio sam bio i poziv za ,,A“ selekciju Jugoslavije, ali povrijedio sam se protiv Borca iz Čalka i nijesam doživio da obučem dres reprezentacije. Dimo Mitrović mi je u Budućnosti dao krila, a ja sam mu na najbolji mogući način vratio. Bilo bi bezobrazno da kažem da sam sam sâm pobjeđivao Partizan, ali pamte se neke moje partije“.
Bolje sjajniji život, nego sjajnija karijera
Barac je iz Budućnosti 1994. otišao u Vojvodinu.
,,Ostao sam tri godine i sazrijevao kao fudbaler, iako sam sebe još smatrao dječakom i volio sam život, kao što ga i danas volim u svojoj šestoj deceniji. Ne želim da se mijenjam, moj krug prijatelja je isti, uvijek je zabavno, a adrenalin za fudbal još me drži“.
Poslije Vojvodine igrao je za Makabi iz Haife.
,,Otišao sam u Izrael, a onda je uslijedio pad karijere, ali nijesam nezadovoljan urađenim. Imam zdravu porodicu, 30 godina sam u braku, to mi znači više nego neke materijalne stvari. Supruga je znala za moje nestašluke, ali uvijek mi je bila podrška. Da me fudbal odveo negdje drugo, možda bih imao sjajniju karijeru, ali ne bih imao sjajniji život“, govori Barac.
,,Poslije Izraela bio sam u francuskom Ažaksjou, a onda otišao kod Peđe Mijatovića u Madrid, postojala je opcija da potpišem za Kordobu. Nije se ostvarilo, ali nijesam se u tom momentu mnogo ni opterećivao oko kluba. Trenirao sam sa B timom Real Madrida, iskreno - zahvaljujući Peđi, ne mojim kvalitetima. Bilo mi je zadovoljstvo i mnogo lijepo, sedam-osam mjeseci živio sam životom velikih zvijezda“.
Pouzdani vezista se u doba NATO intervencije vratio u Budućnost, igrao i za Sutjesku i Bokelj, pa u drugoj grčkoj ligi za PAS Patraikos.
,,Tad sam postao umoran, ne od fudbala, nego od lutanja. Htio sam da završim karijeru, ali me kum Dejan Rabrenović zvao da pomognemo Komu da ostane u ligi. Bila je sjajna generacija, ali to je bila fudbalska zadruga u Prvoj ligi, koja nije mogla da opstane. Voziti se gradskim autobusom do Beograda - to nije moglo da funkcioniše“, kaže Barac, koji je igrao i za Vlazniju iz Skadra.
Trebaju nam tri akademije
Bato Barac je posljednjih desetak godina u upravi Koma, kluba koji je - kako kaže - bio pred gašenjem, a onda uz pomoć Glavnog grada preživio i u nekoliko navrata igrao Prvu ligu.
,,U Crnoj Gori nije lako biti ekonom, kamoli trener ili nešto drugo, jer uvijek zavisiš od nekoga, a na kraju krajeva svi zavisimo od politike, što je najveći problem u crnogorskom sportu“, potencira Barac.
Koji su još problemi našeg fudbala?
,,Ima pomaka. Svi znamo ko je Dejan Savićević i da je sreće svi bismo se dičili što nas on predstavlja. Da li ima i grešaka - imamo velikih i kasnimo mnogo za okruženjem. Imamo amaterske uslove u klubovima, osim Budućnosti i Sutjeske koji su naši brendovi“, riječi su Barca.
Osvrnuo se i na ideju FSCG o osnivanju akademije.
,,Ideja je dobra, iako i sa tim kasnimo jer je Sjeverna Makedonija to pokrenula 2000. i napravila nekoliko sjajnih generacija, dogurala do Evropskog prvenstva. Smatram da treba napraviti po jednu akademiju u svim našim regijama - sjevernoj, centralnoj i južnoj, poput Akademije Pandev u Makedoniji koja je dala više reprezentativaca nego ona koju organizuje njihov Savez. Da se izaberu tri kluba u koja će da se uloži i dovedu stručnjaci vrhunskog kvaliteta, na kraju krajeva i da se ,,uvezu“ iz regiona. Tvrdim da, prosječno gledano, Srbija i Hrvatska nemaju više talenata od nas u bilo čemu“.
Kako im se onda približiti?
,,Osnivanje akademija bila bi investicija od otprilike 15 miliona eura, što zvuči mnogo, ali dugoročno gledano - nije. Ne očekujemo da se sve realizuje za godinu, neka bude za četiri ili pet, ali da konačno imamo ravnopravnost sa zemljama u regionu i da nam se ne dešava da dođu Farani, totalni amateri, i da nam očitaju lekciju“.
Napredak crnogorskog fudbala ispunio bi ga, poručuje za kraj, kao čovjeka i sportskog radnika.
,,Bio sam rođen da postanem fudbaler, Bog mi je dao stepenicu da napravim korak iz košmara u fudbal, stvorio sam i divnu porodicu. Želim da umrem kao čovjek fudbala. Imam nasljednika za kojeg se nadam da će napraviti fudbalske korake, ali i da ne bude tako, najvažnije je da bude zdrav u ovo ludo vrijeme. To želim svima“, zaključio je Savo Bato Barac.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR