Od vremena kada su Predrag Mijatović i Dejan Savićević dizali na noge titogradsku (podgoričku) publiku, Budućnost nije imala previše fudbalera zbog kojih se naročito dolazilo na stadion, koji su imali ,,vic“ u igri, kvalitet kakav se ne viđa često.
Posljednji ,,fantazista“ podgoričkog (i crnogorskog klupskog) fudbala je čovjek za koga svi kažu da je mogao i morao da napravi više u karijeri. Toliko je ,,znao lopte“ da su mu navijači dali nadimak ,,Maradona“.
Kultna plavo-bijela ,,desetka“, Igor Burzanović, bio je lider generacije 1984/85, koja je u mlađim kategorijama najavljivala blistave seniorske dane.
,,Imali smo velikih uspjeha i na republičkom nivou i u završnici prvenstva nekadašnje zajedničke države. Dvije utakmice finala omladinskog šampionata Srbije i Crne Gore bile su pokretač svega i prekretnica. Niko osim nas nije vjerovao da možemo da napravimo veliki uspjeh, a pobijedili smo Zvezdu u Beogradu čak 4:0. Svi su bili u šoku, ali odigrali smo nenormalno dobru utakmicu, a kvalitet potvrdili i u revanšu kada su ,,varvari“ prvi put u tolikom broju došli da podrže omladince“, priča popularni Burzo za Antenu M.
,,Trener Zvezde je izjavljivao da ne odustaju od preokreta, ali dobili smo ih i u revanšu - 1:0. Tada kreće smjena generacija. Brano Milačić nas sve povlači u prvi tim, dominirali smo u Drugoj ligi i imali skoro 30 bodova više od drugog na tabeli. Bili smo najmlađa ekipa u Prvoj ligi“.
Budućnost je predvođena supertalentovanim Burzanovićem imala maestralan povratak u elitni rang. Zauzela je šesto mjesto, izborila plasman u Intertoto kup, gdje se u drugom kolu sastala sa Deportivom iz La Korunje, koji je godinu ranije bio polufinalista Lige šampiona.
U Španiji je bilo 3:0 za domaćina, ali je velikan sa ,,Riasora“ drhtao pod Goricom - do finiša je bilo 2:0, da bi gosti iz penala otklonili dileme.
Meč odigran 9. jula 2005. jedna je od najvećih pobjeda Budućnosti u klupskoj istoriji, a ostvarena je u sastavu: Vujadinović, R. Lakić, Čarapić, Perišić, Popović, Mugoša (Vukčević), Raičević, M. Lakić (Đurišić), Sekulić (Bošković), Burzanović, Vujović.
,,Ne pamtim samo Deportivo, pamtim sve što je prethodilo tome, počev od mlađih kategorija. Rođen sam u ovom gradu, osjećam ,,nenormalnu“ ljubav prema Budućnosti i njenim navijačima. To je najljepši period svih momaka iz te generacije - bili smo hit prvenstva, pobijedili Zvezdu na ,,Marakani“ 2:1, a i u prvoj utakmici prvenstva kad smo izgubili 5:3 od Zemuna publika je bila u čudu ,,ko su ovi“. Jedna od boljih sezona u našim životima, nakon koje smo izašli u Evropu, izbacili Valetu, a onda za rivala dobili Deportivo za koji su igrali Molina, Kapdevilja, Romero, Skaloni, Munitis... Izašli smo bili da se nadigravamo, u revanšu vodili 2:0 i mogli do produžetka. Istorijska pobjeda za klub, navijače i Crnu Goru“, podsjeća 36-godišnji Burzanović.
Nema dileme kad Piksi zove
,,Kapitalca“ Budućnosti u januaru 2007. ugrabila je Crvena zvezda. Burzanović je ostavio upečatljiv trag u srpskom velikanu, iako je sa ,,Marakane“ otišao ranije nego što je planirao.
,,Igrao sam dobro i bilo je samo pitanje vremena kad ću otići iz Podgorice. Nijesam mogao da odbijem poziv Zvezde, iako sam imao ponude i iz inostranstva. Smatrao sam da je to pravi put za moju karijeru. Imao sam dobru epizodu u Crvenoj zvezdi, osvojili smo duplu krunu, igrali u grupi Kupa UEFA, dvomeč sa Rendžersom za ulazak u Ligu šampiona. Dao sam četiri gola Partizanu u ,,vječitim derbijima“ i sve je išlo kako sam zamišljao. Ali trebalo je da se poklope još neke kockice da bi sve bilo idealno. Klub je upao u finansijske probleme, Partizan je preuzeo primat u srpskom fudbalu i sve je krenulo silaznom putanjom“, prisjeća se Burzanović, koji je drugi sezone 2008/09. odigrao na pozajmici u Budućnosti i dokazao da zaslužuje više prostora u Zvezdi.
Tog ljeta stvari su, ipak, krenule drugačijim tokom.
,,Imao sam još dvije i po godine ugovora sa Zvezdom, teška srca sam se odlučio za odlazak, ali morao sam da odem. Kad sam se vratio iz Budućnosti, za koju sam za pola godine dao 10 golova i imao 15 asistencija, rečeno mi je da razmišljaju čak da budem kapiten. Nijesam to tražio, već samo da igram. Odradio sam vrhunske pripreme, ali kod Pižona (Vladimir Petrović, prim. aut) nije me bilo ni u jednoj varijanti. Kratko smo razgovarali i rekao sam mu da idem“, objašnjava Burzanović.
,,Stigao je poziv Nagoje, čiji je trener bio Dragan Stojković. Piksi me kad je bio predsjednik Zvezde direktno zvao da dođem iz Budućnosti i nijesam imao dilemu. Potom je otišao u Nagoju i kad sam dobio ponudu nijesam znao ni đe idem, ni što me čeka, ali znajući da je Piksi tamo igrao dugo, da je trener, nijesam sumnjao da je sve na visokom nivou. Nagoja je ozbiljan klub, igrao sam pred ozbiljnim navijačima i u ozbiljnoj državi, to je ,,san snova“.
Prelomni trenutak karijere
Svako ko je makar jednom gledao Igora Burzanovića u najboljim danima karijere, predviđao mu je odlazak u neku od jačih evropskih liga. I iz Japana su stizale vijesti o njegovim majstorijama, ali karijera ipak nije išla očekivanim tokom.
Zašto?
,,Odlazak u Japan bio je super, imao sam poslije toga mnogo ponuda iz Evrope. Međutim, tada niko nije cijenio azijske lige, smatrali su ih amaterskim, da tamo može svako da igra... Mislim da je to prelomni trenutak moje karijere. Kad sam se vratio iz Nagoje, bila je zima, svi su - kao i ja - mislili da ću naći novi klub u inostranstvu. U tom trenutku bio sam pun samopouzdanja, mlad, a na kraju se dogodilo da budem pola godine bez kluba. Zato, iz iskustva, savjetujem svima da igraju bilo đe, na kojem god nivou, samo da ne pauziraju pola godine jer se onda počinje od nule“, govori Burzo.
Novi početak trebalo je da predstavlja odlazak u tajlandski Buriram junajted. Mirisalo je na dobro, ali...
,,Buriram je ozbiljan klub, odlično organizovan. Bilo je pet stranaca, a mnogo utakmica - prvenstvo, dva kupa i kvalifikacije za azijsku Ligu šampiona. Sa mnom su bila braća Marko i Đorđije Ćetković, jedan igrač iz Srbije.... Na kraju je predsjednik kluba tokom priprema kupio još 10 stranaca, a mogla su da igraju trojica i jedan da bude na klupi. Tu sam najviše izgubio, sedam mjeseci bio bez zvanične utakmice i onda opet krenuo od nule. Da sam imao prostora da igram, smatram da bih i danas bio u Buriramu. Poštujem tu ligu, ali mislim da je bilo mnogo prostora za moje sposobnosti. Uradio bih mnogo na ličnom i ekipnom planu. Ali to su životne sudbine. Sve u svemu, zadovoljan sam svime što sam uradio i ništa ne bih mijenjao“, tvrdi Igor.
Nikad se nijesam folirao
Koliko ima istine u tome da te, osim loše sreće, i život van terena koštao bolje karijere?
,,Sebi ne zamjeram ništa. Nikad u životu nijesam se žalio i folirao, od kondicionih do treninga s loptom. Možda nijesam bio 100 odsto profesionalac zbog nekih drugih stvari, ali što se tiče treninga i ponašanja - tu nije ništa sporno. Fudbal mi je dao mnogo, kao i ja njemu. Trajao sam dugo, samo iz razloga što sam - što god da se dešavalo - odrađivao svaki trening kako treba. Nikad se nijesam bunio, kako se kaže tako sam radio“, poručuje Burzanović.
Budućnost - ljubav, a ne prolazna stanica
Nakon neuspješne misije u Buriramu, Burzo se vratio u Budućnost. Bio je to treći put da oblači dres voljenog kluba, tri godine kasnije otvoreno je i četvrto poglavlje.
,,Budućnost za mene nikada nije bila prolazna stanica. Nijesam dolazio da bih se vraćao u život, bio sam mnogo puta samo da pomognem koliko mogu. Budućnost je moja druga kuća, ogromna ljubav, za mene jedini klub koji postoji na svijetu. Sve ostalo je samo posao“, emotivno govori Igor, u čijoj porodici je pripadnost plavo-bijeloj boji dio tradicije i vaspitanja.
,,I moja braća Goran i Marko igrali su za Budućnost. Dali smo doprinos Budućnosti i Budućnost je dala nama sve što jedan klub može. Budućnost je pravi klub na pravom mjestu“.
Posljednje inostrane epizode Igor Burzanović imao je u kazahstanskom Irtišu i kineskom Hunan Bilousu.
,,U Irtišu sam imao sreću da igram sa velikim čovjekom kakav je Miodrag Džudović. Godinu smo živjeli zajedno. Cilj je bio da budemo pri vrhu, ali mnogo stvari se nijesu poklopile i na kraju smo se borili za opstanak i uspjeli u tome. Potom sam bio u Hunanu, čija je ambicija bila da uđe da uđe u prvu kinesku ligu, a bili smo jedna od lošijih ekipa. Sve sam prošao u karijeri, borio se i za titule i za opstanak. Ostali smo u drugog kineskoj ligi, nakon čega sam se vratio u Budućnost, pa igrao po pola godine u Petrovcu i Iskri, i odlučio da završim karijeru“, govori Burzanović.
Reprezentacija? Reagovao bih opet, ali drugačije
Igor Burzanović bio je dio prvog tima u istoriji crnogorske reprezentacije, postigao odlučujući pogodak u istorijskom meču s Mađarskom 24. marta 2007. u Podgorici (2:1), ali je upisao samo osam nastupa u dresu ,,sokola“.
Razlog je bio sukob sa Mirkom Vučinićem, da bi potom dolio ulje na vatru nesmotrenom izjavom o državnim simbolima.
,,Sve je moralo tako da bude, sagledao sam to iz mnogo uglova. Znao sam da od sukoba sa Mirkom više neću biti u reprezentaciji, tinjalo je u meni nešto što sam morao da izbacim iz sebe. Ne kajem se što sam reagovao, samo što ne bih rekao isto. Moj odnos prema dresu Crne Gore nikada nije bio sporan, osjećao sam ogroman adrenalin igrajući za reprezentaciju. Tribine su bile pune, euforija velika. Žao mi je što nijesam igrao duže, kad sam odigrao prvi meč zamišljao sam da ću upisati mnogo nastupa. Uz one godine u Budućnosti od omladinskog finala sa Zvezdom, ulaska u prvi tim do plasmana u saveznu ligu i izlaska u Evropu, mečevi za reprezentaciju su najljepši period mog života“, objašnjava Igor Burzanović.
Miročevići, Budo, Brano, Keca...
Igor Burzanović ne zaboravlja trenere koji su mu pomogli da postane virtuoz s loptom.
,,Počeo sam kod Janka i Anta Tonka Miročevića, kojima dugujem zahvalnost za posvećenost i rad. Koliko je samo igrača prošlo kroz njihovu školu i koliko je moglo da se nauči... U kadetima i omladincima Budućnosti vodio nas je Budo Miranović, poslije toga nas uzeo Brano Milačić... Dosta mi je pomogao i Božidar Keca Vuković, imao je odlične savjete. To su treneri sa kojima sam duže sarađivao“.
Problem je što nema uličnog fudbala
Naš sagovornik je bio trener u mlađim kategorijama Budućnosti, sada radi s kadetima Iskre.
,,Na trenerskoj edukaciji u Tivtu jedna situacija mi je dosta otvorila vidike. Na pitanje ,,zašto danas nema igrača“ svako od nas imao je neku konstataciju, a onda su pokazali sliku uličnog fudbala koja me je vratila u djetinjstvo. Nijesmo ulazili u kuću sve dok lopta baš nije mogla da se vidi u mraku, a sad toga nema i to je definitivno veliki problem. Nema entuzijazma i čini mi se da đeca misle da je lako igrati fudbal, a uopšte nije tako“, uvjerava Burzanović.
,,Konkurencija je velika, to je stalna borba i savjetujem ih da stvarno vole to što rade, da budu maksimalno posvećeni, slušaju trenere i primaju informacije. Mnogo puta sam vidio da dijete misli da ga ne voliš, da imaš nešto protiv njega ili njegove porodice, a u suštini samo mu ukazuješ kako mu je lakše i što je bolje za njega, na osnovu iskustva i situacija koje se dešavaju svakodnevno. Trkački danas moraš da budeš na najvišem nivou jer ništa osim toga ne pije vodu“.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR