Žarko Vukčević je za Fudbalski klub Budućnost igrao cijelih 10 godina, od 1975. do 1985. Bilo je to, kaže, drugačije, bezbrižnije, vrijeme iskrenijih odnosa nego današnje.
,,Razlika je u svim oblastima društva. Ne može se to mjeriti, potpuno je drugačije vrijeme, druge su navike. Mislim da je tada bio zdraviji odnos kompletnog društva“, navodi u razgovoru za Antenu M predsjednik Komisije za omladinski fudbal u Fudbalskom savezu Crne Gore (FSCG).
U tinejdžerskim danima, priča Vukčević, na fudbal nije gledao kao na nešto što bi moglo da mu bude životno opredjeljenje.
,,Relativno kasno sam počeo da treniram, igrao sam svega godinu i po u omladincima prije nego sam 1975. potpisao ugovor sa Budućnošću. Nijesam to shvatao kao posao ili veliku obavezu, već kao igru, volio sam sve sportove s loptom. Jednostavno, igrao sam se lopte“, govori Vukčević.
,,Svi smo u to vrijeme pohađali neke škole. Ja sam bio u Gimnaziji, poslije završio Pravni fakultet, i to je na neki način bila obaveza. Sve ostalo predstavljalo je hobi ili zanimaciju mimo redovnih obaveza. U Budućnosti je, takođe, kad sam došao, bilo igrača koji su profesionalno igrali fudbal, ali su radili u ,,Radoju Dakiću“, nekim agencijama...“.
Vukčević podsjeća da je mladom igraču bilo teško da se izbori za mjesto u prvom timu.
,,Sastav se neznatno mijenjao jer je tek poslije 28. godine života moglo da se ide u inostranstvo. Igrači su uglavnom ostajali tu, osim ako se u nekim izuzetnim situacijama ukazivala prilika da neko ode van granica Jugoslavije. Smetalo mi je to jer je bilo dobrih mladih igrača, ali teško su ulazili u ekipu. Ja sam, otvoreno to kažem, ušao na sreću. Mirko Radinović i ja debitovali smo protiv Partizana, igrom slučaja obojica dali golove i - ostali u timu. Da smo izgubili, možda bismo imali sudbinu kao mnogi drugi koji su dolazili do prvog tima, trenirali, ali nijesu uspjeli da se razviju do kraja.
Trebalo je mnogo sreće u tom periodu“, objašnjava Vukčević.
Da su ograničenja bila manja, a fudbalsko tržište otvoreno makar približno koliko je danas, mnogi fudbaleri Budućnosti napravili bi zavidne karijere u inostranstvu, tvrdi naš sagovornik.
,,Išli bismo vani, ali i u klubove u okviru SFR Jugoslavije. ,,Velika četvorka“ je uvijek bila iznad toga, ali što se tiče ostatka lige uvijek se teško prelazilo iz jednog u drugi klub. To je bila rijetkost, dešavalo se ponekad da se nekom ,,otvori“ da pređe, više zbog nekog poznanstva“, objašnjava Vukčević.
,,Ante Tonko Miročević je bio reprezentativac iz Budućnosti, što je bilo izuzetno teško. Pošao je direktno u Englesku, to je za nas bio nevjerovatan transfer. Mnogo dobrih fudbalera zbog starosne granice nije moglo da ode vani, a postojao i obavezni vojni rok od godinu, poslije kojeg te mnogi zaborave. Morao si da počneš gotovo od nule“.
Loš teren naša prednost
Vukčević potvrđuje tvrdnju fudbalera iz tog vremena da je bilo teško pobijediti Budućnost pod Goricom.
,,Ne samo Budućnost, nego sve timove kad im dođete u goste. Mi smo imali dodatnu ,,prednost“ - loš teren. Bio je na granici regularnosti, posebno kad je kiša, teško se moglo trčati, kamoli igrati. Veliki broj treninga radili smo na malom terenu iza Gimnazije. Publika je predstavljala značajan faktor jer tribine su bile pune i teško je bilo pobijediti na gostovanju ekipama našeg, srednjeg ranga. Pobijedite jednom ili dva puta u pet-deset godina i za to je trebalo dobro da se pomučite“, kaže Vukčević.
,,Niko od velikih klubova nije volio da dođe ovdje da igra, zbog lošeg terena, a i zbog dobrog tima koji smo imali. Kako mi, tako i tuzlanska Sloboda, Sarajevo, Željezničar... Svi su imali četiri-pet igrača koji su mogli da igraju svugdje u Jugoslaviji. Liga je bila jaka i neizvjesna - jedne godine se boriš za opstanak, druge za Kup UEFA. Nije se sa sigurnošću moglo reći gdje ćete završiti“.
Igrao sam za ekipu
Vukčević je tokom deset godina u Budućnosti za saigrače imao velika imena i kaže da mu je sa svima bila podjednako ugodno na terenu.
,,Fudbal mi je uvijek bio igra, iako sam bio profesionalac. Kao kad pođem s drugovima da igram lopte, samo što ne možete sebi dati mnogo slobode, nego morate voditi računa o zahtjevima trenera. Od početka sam se navikao bio na ekipu, na vezni red sa Cacom Ljumovićem, Jankom i Tonkom Miročevićem... Bilo ko od njih da je igrao, bio sam zadovoljan. Isti je slučaj sa svim ostalima, a nijesam imao ni fiksnu poziciju - igrao sam i desnog i lijevog beka, štopera, veznog, na oba krila, centarfora. Nijesam razmišljao o tome s kim volim najviše da igram, a bilo je zaista ekstra igrača koji su bili mnogo iznad nas i pokazivali kvalitet“, prisjeća se Vukčević.
,,Takav mi je bio pristup, ne samo u Budućnosti, nego i kad sam igrao u Turskoj. Bila je velika razlika između najlošijeg i najboljeg, ali uvijek sam igrao za ekipu, što možda u suštini nije dobro. Da biste odskočili, morate i sebi dati na važnosti. Tako sada razmišljam, tada nijesam“.
Bili smo mnogo ispred Turaka, a sad...
Vukčević je iz Budućnosti otišao u Zonguldakspor, u redove tadašnjeg turskog prvoligaša.
,,Jugoslovenski fudbal je u to vrijeme bio mnogo iznad turskog. Moj klub je bio osrednji prvoligaš, a najveće iznenađenje kad sam došao bila mi je zvanična lopta kojom se igralo - ,,Mikasa“. Ovdje smo je zvali polufudbal, polugumena lopta. Nijesam mogao da vjerujem da se njome igraju utakmice. Ostao sam tri godine, a poslije su Turci počeli s ogromnim ulaganjima, kvalitet je rastao velikom brzinom i brzo su nas prestigli“.
Otmica aviona 1981: Od pištolja mi se učinio top
Žarko Vukčević bio je jedan od junaka neobične priče iz 1981. godine, kada se ekspedicija Budućnosti našla u avionu koji je otet na letu Titograd - Beograd.
Otmica se dogodila nakon što je avion poletio s dubrovačkog aerodroma ,,Čilipi“, na koji je ,,svratio“ kako bi ,,pokupio“ grupu putnika.
Drama u JAT-ovom boingu završena je u Larnaki, nakon što je Vukčević otvorio vrata izlaza za slučaj opasnosti i ,,poveo“ putnike u bjekstvo. Sada se svega prisjeća uz osmijeh.
,,Sjedio sam u prvom redu, i kad je otmičar ušao u avion i uperio pištolj, od straha mi se učinilo da je nenormalni kalibar, kao da je top. Na kraju je sve prešlo u šalu, možda da bismo zaboravili na strah. Potrajalo je, ali nije bilo strašno“, ispričao je Vukčević.
Lakše biti igrač nego direktor
Žarko Vukčević je u Budućnosti imao i ulogu direktora kluba. Je li lakše biti igrač ili jedan od odgovornijih ljudi u upravi?
„Fudbaler mnogo lakše, a to nećete čuti samo od mene. Ipak, mogu reći da tada u Budućnosti nijesam imao velikih problema. Klub je bio dobro organizovan za to vrijeme, nije bilo finansijskih problema, Opština je vodila klub i sve obaveze prema igračima i trenerima na vrijeme su izmirivane. Time je riješeno 80 odsto posla, s te strane bio sam relaksiran. Nije ni to mnogo težak posao, bilo mi je zadovoljstvo. Imao sam sreću da iz fudbalskih cipela relativno lako i bezbolno pređem u te vode. Nijesam osjetio veliku razliku“, rekao je Vukčević.
Roditelji prave djeci kontraefekat
Kao predsjednik Komisije za omladinski fudbal u FSCG, Žarko Vukčević je dobro upoznat sa problematikom razvoja mladih igrača.
Jesu li naša djeca razmažena?
,,Blago je reći razmažena. Svi znamo da je veliki problem odnos porodice prema djeci koja su talentovana, a talenata će uvijek biti. Roditelji, vjerovatno od velike želje i ljubavi prema djeci, odmah ih vide u fudbalskim visinama, misle da je završen posao čim ga neko pohvali i odigra dobro utakmicu. Roditelji su, ne samo u fudbalu, najveći problem djeci za normalan razvoj. Sputavaju ih na neki način, iako toga nijesu svjesni. Prave kontraefekat uprkos najboljoj namjeri. U Savezu smo pokrenuli Školu fudbala i jedan od zadataka je da se umanji negativan uticaj roditelja, da se djeca podižu u sportskom, ekipnom duhu. Ima roditelja koji su potpuno normalni u razmišljanjima, ali su rijetkost“.
Vukčević se zalaže da klubovi daju šansu mladim igračima.
,,Ako imate dobru omladinsku školu, imaćete sigurno dobar prvi tim. Na tome treba graditi budućnost. Treneri se strašno plaše da daju šansu mladim igračima, a sigurno neće pokvariti rezultate. Treba napraviti dobar balans između iskusnijih i mlađih. Ko god je dobio šansu od mlađih, iskoristio ju je. Nijesam vidio da je neko odigrao pet, šest mečeva i da su ga skrajnuli jer je slab“.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR