Dejan Savićević za Antenu M: Fudbal na titogradskim ulicama naučio me da se borim

Prije njegovog nezaboravnog trka po travi legendarnog ,,Olimpijskog stadiona“ u Minhenu, prije Atine i jednog od najljepših golova u istoriji finala Lige šampiona, prije predstave kakvu ,,Teatar snova“ u Mančesteru do tada nije vidio - u čarolijama i čistom fudbalu ,,genija“ uživali su tadašnji Titograd i navijači Budućnosti.

Najveće ime našeg fudbala i najveći igrač koji je nosio plavo-bijeli dres - dovoljno je reći Dejan Savićević.

Osvojio je mnogo toga, njegova magjja opijala je i navijače Crvene zvezde, Milana, Rapida, Jugoslavije, kao i sve koji vole fudbal, a danas se ,,Il Genio“ posebno sjeća tadašnjeg Titograda, prvih koraka i druženja sa loptom.

,,Period odrastanja u tadašnjoj Podgorici bio je mnogo drugačiji u odnosu na danas. Bilo je neko blagostanje, ljudi nijesu brinuli za egzistenciju kao danas. Bilo je to bolje i humanije vrijeme, sigurno bolje nego što je sada“, počeo je Savićević za Antenu M.

Igre ispred zgrade i na livadi Đečevića

Nekadašnji ,,broj 10“ nastavio je u sličnom ritmu...

,,Odnosi među ljudima bili su mnogo bolji i iskreniji. Podgorica je bila mnogo manja, mnogi nijesu ni zaključavali ulazna vrata... Tako je bilo, na primjer, u mojoj zgradi, gdje su svi ulazili jedni kod drugih“, dodao je Savićević.

Mnogo toga danas je drugačije...

,,Sve se to promijenilo. Recimo, moja djeca su odrastala u ambijentu gdje im ništa nije falilo, dok je meni u tim godinama nedostajalo 90 odsto onoga što su oni imali, ali ipak mislim da je moje djetinjstvo bilo ljepše od njihovog. Druženja, igre ispred zgrade i na livadi Đečevića, sve su to momenti koje nikada neću zaboraviti“, nema dilemu Savićević.

Prijateljstva iz djetinjstva iskrenija nego fudbalska

Koliko su Vam stvari naučene u tom periodu pomogle u kasnijoj profesionalnoj karijeri?

,,Na turnirima i na ulici naučio sam da se borim. Rano sam počeo da igram sa starijima od sebe, tako da sam tu možda izgradio nešto što mi je kasnije pomoglo u karijeri. U duelima sa starijima i jačima nikada nijesam mogao da tražim faul, nego sam moramo da se borim“, objasnio je Savićević.

,,Išli smo na razne turnire... Danilovgrad, Ždrebaonik, Virpazar, Vranjina, Cetinje... Značili su mi takvi turniri za sticanje iskustva.“

Mogu li se porediti prijateljstva iz tog perioda sa onima kasnijim, fudbalskim?

,,Prijateljstva iz djetinjstva mnogo su iskrenija nego ova sada. Odrastao sam u radničkoj ulici iz koje nikada niko nije došao da proba da me prevari ili slično, da traži pare, ne govori mi istinu, petlja... S druge strane, bilo je mnogo ,,novokomponovanih“ prijatelja koji su svašta pokušavali“, iskren je Savićević.

Nijesam bio lokalna zvijezda

Prije nego je postao svjetska fudbalska zvijezda, Dejan Savićević je morao da se dokaže u svom gradu - je li bilo teško nositi epitet mlade zvijezde Budućnosti?

,,Nije to bilo takvo vrijeme. Nijesam bio lokalna zvijezda, jer u tom periodu i periodu prije mene bilo je mnogo velikih zvijezda i vrhunskih fudbalera. Tu su bili Tonko (Miročević), Guzo (Vujović), Mojaš (Radonjić), koji su imali velike karijere. Oni su već bili idoli, a ja sam bio nadolazeći mladi igrač“, objasnio je Savićević.

Tih godina nije bilo ni mnogo medija koji bi od mladog igrača ,,napravili“ zvijezdu...

,,Da, tada su bili praktično samo pisani mediji - Pobjeda, Sport i Novosti su se najviše čitali i kroz njih su igrači prezentovani. Danas je mnogo ovih platformi i društvenih mreža, tako da se to vrijeme ne može upoređivati sa današnjim.“

Dragoljub Brnović, Janović, Špaco...

Igrao je Savićević u istom klubu sa majstorima kakvi su bili Roberto Bađo, Rud Gulit, Marko van Basten, Robert Prosinečki... A kada je u pitanju period iz Budućnosti, idealni saigrači bili su?

,,Dragoljub Brnović i Željko Janović“, bio je kratak i jasan Savićević.

Iz tog vremena, kada je trebalo napraviti prave korake ka velikoj karijeri, važni su bili treneri - koga iz Budućnosti Savićević posebno pamti?

,,Pamtim svog prvog trenera Vasa Jovanovića, zatim Miša Folića, a onda je bilo i trenera koji su u Budućnost dolazili sa strane. Najjači utisak na mene ostavili su Mića Duvančić, koji mi je prvi dao šansu u prvom timu Budućnosti i kasnije Milan Živadinović. Ubjedljivo najbolji trener koji je dolazio sa strane je Stanko Poklepović“, zaključio je Savićević.