Miodrag Radulović je kao igrač promijenio nekoliko klubova, a kao trener obišao svijet - radio je u mlađim selekcijama SCG i Crne Gore, u Portugalu, Uzbekistanu, Rusiji, Kuvajtu, Kazahstanu, Libanu, Mjanmaru, Iranu, prije nego se vratio u domovinu i preuzeo našu ,,A“ selekciju.
Gdje god je bio, kaže u razgovoru za Antenu M, primjenjivao je neku od lekcija naučenih na titogradskim/podgoričkim ulicama, livadama, terenima...
Ostao je dosljedan vrijednostima iz vremena koja se, kako ističe, ne mogu porediti s današnjim.
,,Bila su sasvim drugačija vremena, nije bilo drugih izazova za nas koji smo počinjali da se bavimo fudbalom. Fudbal se igrao svuda, bio je sport i zanimacija broj 1. I danas je broj 1, međutim, omladinu privlače i društvene mreže, video igrice... U naše vrijeme fudbal je bio sve i trening nije bio ograničen. Igralo se kad god se imalo slobodnog vremena i, naravno, cijeli vikend. Sama sredina i grad su pravili selekciju, tačno se znalo ko su najbolji igrači u kojem dijelu grada. Sa lokalnih turnira sam 1980. godine bio selektiran među, vjerovali ili ne, 800 dječaka. Tada su bili pioniri, omladinci i seniori, nije bilo međukategorija kao danas, kao ni škola fudbala“, prisjeća se Radulović.
(Radulović treći s lijeva u donjem redu)
Najveće zasluge Ganu Ćeriću
Pod Goricom su se kalila ozbiljna fudbalska imena.
,,Iz te generacije potekli su golmani Darko Žarić i Saša Petrović, Miodrag Božović, Stojan Batrićević, Edin Tuzović, Dejan Vukićević, Srdan Dmitrović, braća Zoran i Nebojša Mijović, Branko Brnović... Uspio sam da se nametnem treneru Ganu Ćeriću, koji je najzaslužniji za karijere svih nas. Batrićević je možda bio najveći talenat te generacije, ostaje žal što nije uspio da to pretoči i da se oproba u ozbiljnijem fudbalu“, priča Radulović.
Dobro se sjeća 1983. godine, kada je kao kapiten pionira uzeo trofej prvaka Jugoslavije.
I ne samo toga...
,,Našao sam se i na spisku Stevana Ćeleta Vilotića, tadašnjeg selektora pionira Jugoslavije. Potom sam tri godine bio u omladincima Budućnosti, Gano Ćerić je imao viziju da igramo sa starijima od sebe, a priključlili su nam se Dragoje Leković i još neki igrači sa strane. Sve što je valjalo kod nas dolazilo je u Budućnost. Bio sam kapiten generacije koja je bila druga u Jugoslaviji. U Titogradu smo pobijedili Partizan u prvom meču, ali smo u revanšu izgubili nakon što je golman Leković morao da ode u vojsku. Potpisao sam ugovor 1986. godine, debitovao i izborio se za mjesto kod trenera Milana Živadinovića. Lijepe uspomene me vežu za taj period, fudbal je bio stil i način života u tadašnjoj Podgorici“, objašnjava Radulović.
(Radulović drugi s desna u donjem redu)
Roditelji otežavaju djeci
Njegovi drugovi i on su, kaže, bili istinski zaljubljenici u fudbal.
,,Uz školske obaveze, fudbal je bio nešto čemu smo posvetili mladost, često i na protivljenje roditelja. Nekima od nas su branili da igramo, a sad su roditelji redovniji na treninzima nego djeca. Moj otac je prvi put došao da me gleda kad sam debitovao za prvi tim Budućnosti. A sad se već od pjetlića, pionira stvara pritisak, moguće zbog pohlepe za novcem i toga što u svojoj djeci vide nove zvijezde i milionere, a to im dodatno otežava bavljenje fudbalom“, objašnjava Radulović i podvlači da se uslovi nekada i sada ne mogu porediti.
,,Dugo nijesam znao što znači igrati na travnatom terenu, osim kad smo imali predigre pred mečeve Budućnosti. Trenirali smo kod Gimnazije, na Cvjetnom brijegu, na terenima Ribnice, Titeksa, i tako praktično do 1986. kad smo izgubili ono finale od Partizana i faktički se prvi put susreli sa travnatom podlogom. Bilo je teško, ali kad nešto volite sve se prevaziđe i iz te generacije je izniklo mnogo igrača s uspješnim karijerama. Prije nas je u prvi tim došao Dejan Savićević, pa Predrag Mijatović... Sve u svemu, lijepe uspomene i nešto što ostaje urezano do kraja života“.
(Radulović treći u donjem redu)
Tvrdi tereni nam skratili karijere
Selektor Crne Gore dijeli mišljenje većine ,,polaznika stare škole“ da današnjim mladim naraštajima nedostaju nekadašnje metode učenja fudbala i sazrijevanja.
,,Da smo se oslanjali samo na trening, sigurno naša generacija ne bi dostigla one visine. Kao djeca smo trenirali tri puta sedmično, ali smo se nalazili i igrali stalno na ulici, u parku, na poljanama, s improvizovanim golovima od kamena... S ove distance, zaključujem da smo svi rano završavali karijere jer smo igrali na neuslovnim, tvrdim podlogama. Ne pamtim da je neko od nas završio karijeru bez najmanje dvije operacije - povređivali smo prepone, koljena, leđa. Platili smo danak time što smo gotovo svi s 32 godine završavali s igranjem. Sada igrač ako živi sportski i trenira normalno, uz sve suplemente i dobar oporavak, može sa 35, 36 da igra. Godine poslije 30. su najzrelije, puni ste životnog i sportskog iskustva. Uslovi su danas neuporedivo bolji“, tvrdi Radulović.
(Omladinci Budućnosti 1985)
Ponosan na plavo-bijelu biografiju
Miodrag Radulović i Budućnost - priča je zaokružena 2012, kada je podgorički stručnjak sa ,,plavima“ osvojio titulu prvaka Crne Gore.
,,Kad god je Budućnost tih godina tražila trenera, bio sam u najužem krugu kandidata. Međutim, poslije rada u mlađim selekcijama Srbije i Crne Gore, pa Crne Gore, otišao sam u inostranstvo i bio trener Pahtakora. Oprobao sam se u azijskoj Ligi šampiona i napravio dobar rezultat, potom bio u Dinamu iz Moskve i iz Rusije došao u Budućnost“, podsjetio je naš sagovornik.
(Šampionska proslava Budućnosti 2012)
,,Možda nije bio najbolji trenutak, ali vjerovao sam u sebe i igrački kadar. Time sam zatvorio krug u Budućnosti, gdje sam bio pionir, omladinac, prvotimac i na kraju trener. Ponosan sam na to. Kao trener bio sam okružen ekipom dobrih ljudi i stručnjaka, čovjek sam ne može ništa da napravi. Sportski direktor je bio Nebojša Jovović, kasnije smo otišli u Kuvajt, a i on sada dobro pliva u trenerskim vodama. I sada sam u reprezentaciji Crne Gore okružen dobrim ljudima i stručnjacima, jedino tako se može napraviti nešto“.
(Grof i Radulović)
Imao je i od koga da uči trenerski zanat, počev od igračkih dana u Budućnosti.
,,Stanko Poklepović je jedan od najkvalitetnijih trenera koji je dolazio kod nas. Milan Živadinović je bio šarmer, njih dvojica uz Gana Ćerića i Josipa Kužea su ljudi koji su ostavili izuzetan utisak na mene. Kasnije sam kao trener sarađivao sa Božidarom Kecom Vukovićem, Nikolom Pecom Rakojevićem, Miodragom Grofom Božovićem. Posebno sam ponosan na rad sa Grofom u moskovskom Dinamu, kada smo imali ozbiljnu ekipu s Kuranjijem, Voronjinom, Šemsovim..., kao i na to što sam s Pahtakorom prošao grupu azijske Lige šampiona. Ostavio sam otvorena vrata, i dan-danas me zovu za igrače s našeg podneblja da se raspituju“.
Znam kako, samo nam treba vremena
Radulović broji 22. godinu u trenerskoj karijeri i vjeruje da će najljepše poglavlje te priče ispisati onamo gdje je sve počelo - pod Goricom, ovog puta u ulozi selektora našeg državnog tima.
,,Sedam-osam godina sam radio na sebi, na obrazovanju, usavršavanju, učenju jezika. Rekao sam sebi da se spremam da jednog dana preuzmem tim koji se takmiči u Ligi šampiona. I baš po onoj - kakve su ti misli, takav ti je život, prvi posao u inostranstvu dobio sam na klupi prvaka Uzbekistana, vodio tim u Ligi šampiona i uspješno odgovorio zadatku. Sa Libanom sam izborio istorijski plasman na Azijski kup, a nadam se da će u skorijoj budućnosti plasman na veliko takmičenje dočekati i Crna Gora“, ne skriva ambicije Radulović.
,,Duže od dvije decenije sam trener, skupilo se mnogo iskustva s više kontinenata i iz raznih selekcija, i sve to pokušavam da prenesem ovdje. Znam kako se dolazi do uspjeha, ali treba nam vremena. Imali smo dosta poteškoća, teži je raspored utakmica nego prije, ali kako drugima tako i nama. Nadam se da ćemo ove godine osnažiti sastav i napraviti ekipu od 30 igrača koji u svakom trenutku mogu da odigraju na potrebnom nivou. Vjerujem da smo na pravom putu“.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR