Željko Janović: Zbog ljubavi prema Budućnosti odbio sam Dinamo i Zvezdu, da sam pošao imao bih bolju karijeru

Osam sezona je tresao mreže u dresu Budućnosti, nastupao je i u Španiji, Francuskoj i Portugalu, a danas se kao predsjednik Sindikata profesionalnih fudbalera Crne Gore bori za bolji status igrača.

Fudbalski put Željka Janovića izgledao je tipično titogradski - sa betona i zemljanih terena do stadiona pod Goricom, pa onda ,,u svijet“.

,,Moje djetinjstvo i fudbalski počeci ne razlikuju se od onih koje su imali ostali igrači iz tog perioda. Svi smo igrali na poligonu, 80 odsto omladine bavilo se sportom, nije bilo kompjutera i telefona. Igrali smo razne turnire, ljudi iz struke bili su zaduženi da ih obilaze, na malim terenima su se ,,vrebali“ talenti. Tako sam i primijećen od Milana Rogošića“, prisjeća se Janović u razgovoru za Antenu M.

,,Dobio sam poziv da dođem u Budućnost, i to relativno kasno - imao sam 16 godina. ,,Zalomilo“ mi se da sam odmah počeo standardno da igram za omladince i napravili smo uspjeh, budući da smo igrali finale sa Crvenom zvezdom. To je bila generacija braće Đurovski, izgubili smo 2:1. Naredne godine bili smo takođe prvaci Crne Gore i na državnom nivou stigli do finala sa Partizanom, za koji su igrali Dragan Mance, Vladimir Vermezović... - i pobijedili smo ih na penale nakon što je u Podgorici i Beogradu bilo 1:0 za domaćina“.

Djeci se nameće veliki pritisak

,,Bili smo dobra generacija“ - kaže nekadašnji napadač, i nastavlja:

,,Dragoljub Brnović, Dragan Pićan i ja smo se priključili prvom timu. Eto koliko je bilo teško iz zlatne generacije omladinaca ući u seniorski sastav. Konkurencija je bila jaka, samim tim što je bila granica da igrač do 27 godina ne može da ide u inostanstvo. Ipak, kasnije smo se izborili da igramo standardno“.

Danas je, priča Janović, skroz drugačije.

- Živimo u eri kompjutera i pametnih telefona, a i odmah se razmišlja o velikim ciframa. Djeci sa nameću visoki ciljevi od strane roditelja, okruženja, ugledaju se na Ronalda, Mesija... i ako uspjeh izostane u startu onda se ,,gube“, dolazi do razočaranja. Ne kažem da je bila dobra ona granica od 27 godina za odlazak u inostranstvo, ali sigurno bi neka trebalo da postoji. Za fudbalski razvoj bolji je bio onaj period od današnjeg“, tvrdi Janović i pojašnjava.

,,Mi smo znali da moramo da se dokažemo da bismo igrali za prvi tim Budućnosti, što je mnogima bila odskočna daska za odlazak u timove iz jugoslovenske ,,velike četvorke“, kasnije i u inostranstvo. Iz Budućnosti se išlo kao dokazan igrač, a sada pođu vrlo mladi, sa 16-17 godina, i mnogi od njih se ne snađu. I kao predsjednik Sindikata profesionalnih fudbalera savjetujem mlade igrače da prvo treba da se dokažu u Crnoj Gori, pa tek onda da idu dalje. Imamo mnogo primjera talenata o kojima se pričalo da će budu čudo od igrača, pa su se izgubili.

Kad smo rušili ,,veliku četvorku“

Sadašnje generacije nemaju privilegiju onih iz Janovićevog igračkog doba - jake utakmice svake sedmice.

- Pamtim one velike utakmice, posebno sa Zvezdom, Partizanom... Tribine su bile pune, nije bilo numerisanih sjedišta, teško je bilo pobijediti u gostima u toj ligi. Jedne sezone smo, kad se Dragan Vujović vratio iz Kosmosa, a stasali Savićević, Brnović... dobijali Zvezdu, Partizan, Hajduk i Dinamo i kod kuće i na strani. To su mečevi za pamćenje, utakmice koje se ne mogu zaboraviti i bile su veoma bitne za moju karijeru“.

Karijeru koja je mogla da bude još bolja da je Janović prihvatio ponudu Dinama ili Crvene zvezde.

Zbog čega je, umjesto odlaska na ,,Maksimir“ i beogradsku ,,Marakanu“, ostao pod Goricom?

- To je bilo poslije sezone koju je obilježila afera ,,Šajber“, kada se naredno prvenstvo odložilo. Imao sam dogovor sa Rijekom, čiji je trener bio legendarni Josip Skoblar. Ponudili su mi dobre uslove, u Dubrovniku smo se dogovorili da potpišem. Bio sam slobodan igrač, a Budućnost je željela da potpišem na još četiri godine. Poslije 15 dana dobio sam ponudu od Ćira Blaževića da dođem u Dinamo, dok me Dragan Džajić zvao u Zvezdu. Zašto nijesam prešao tamo? Možda je u pitanju mladalačka nezrelost, a i dao sam obećanje Rijeci. Povrh svega, volio sam Budućnost. Džajić me poslije zvao, nije mogao da vjeruje da nijesam potpisao, ali nijesam imao posebno objašnjenje. Žao mi je samo zbog toga što bi mi karijera bila skroz drugačija i puno bolja. Zbog bilo čega drugog - i ne žalim previše“, priča Željko Janović.

,,Osjetio sam draž igranja u inostranstvu, živio sa porodicom u tri lijepe zemlje, tako da nemam za čim da žalim, jedino što bih - ponavljam - imao bolju karijeru da sam igrao u Dinamu ili Zvezdi. Čak sam bio potencijalni reprezentativac, na širem spisku od 40 igrača. Možda nekom ta brojka 40 izgleda velika, ali znamo što je bila velika Jugoslavija, svi kažu da je imala jednu od četiri najboljih liga u Evropi.

Španija, Francuska, Portugal

Janović je iz Budućnosti otišao u špansku Salamanku, potom u francuski Istr, a karijeru je završio u Portugalu gdje je nosio dres Penjafela, Žil Visentea i Moreirensea.

U inostranstvu je i ,,ušao“ u sindikalnu priču.

,,Čim sam došao u Španiju saigrači i sekretar kluba savjetovali su mi da se priključim sindikatu. AFE, kako se zove Sindikat, vodio je računa oko poreza, ugovora... Platiš članarinu i miran si. Kad sam prešao u Francusku, postojao je takođe jak sindikat, brinuli su maltene o svemu, mada je teško moglo doći do problema poput kašnjenja plate. Pokretali su neke druge akcije. Poslije sam otišao u Portugal, gdje je sindikat bio u formiranju i učestvovao sam u tome kao jedan od stranaca i tu sam naučio dosta o tome. Kad sam se vratio u Crnu Gru nije trebalo da se pripremam za ovo što sam danas“, kaže Janović.

Cilj nam je da svi imaju profesionalni ugovor

Naš sagovornik bio je prvi predsjednik sindikata sporta u Crnoj Gori, a potom inicijator i osnivač Sindikata profesionalnih fudbalera, punopravnog člana FIFPro.

,,U početku sam bio posmatrač na nekoliko kongresa FIFPro, dobili smo program za tri-četiri godine i postali punopravni članovi. Iz regiona su u FIFPro bili još samo sindikati iz Slovenije i Srbije, a sad je kompletan region dio Svjetske federacije. Imamo slične probleme i trudimo se da napravimo što više regionalnih sastanaka“, predočava Janović.

Koji je najveći problem sa kojim se suočavaju crnogorski fudbaleri?

,,Zalažemo se da svaki igrač ima profesionalni ugovor. Imamo dobru saradnju sa Fudbalskim savezom Crne Gore, razgovaramo o tim problemima, ali imamo razumijevanja za situaciju koja vlada kod nas. Klubovi nemaju novaca, ne možemo nešto da tražimo ako nema sredstava. Pokušaćemo da razgovaramo o drugom načinu finansiranja, da se definiše situacija kako bi se što više ulagalo u sport. To zahtijeva dug proces, ali u našem Sindikatu uvijek će imati sagovornika i inicijatora nekih stvari. Vjerujem da ćemo zajedno sa FSCG izdejstvovati da svaki fudbaler u Crnoj Gori uskoro ima profesionalni ugovor. To nam je jedan od ključnih ciljeva“, poručuje Janović.