Za Genija sada zna cijeli svijet, a u ljeto prije ravno tri decenije za tršavog dvadesetogodišnjaka počela je velika karijera…
Svi jugoslovenski timovi bili su zainteresovani za mladića koji je u jednoj godini prešao put od rezerve do reprezentativca i strijelca protiv fudbalskih izabranika Turske na utakmici u Splitu...
Pod Goricom je 1986. eksplodirala fudbalska bomba, a eksplozivno punjenje bio je Dejan Savićević.
Sa Milanom Živadinovićem na čelu, Budućnost je te godine napravila bum: u Splitu dobili Hajduka, u Beogradu sa Partizanom i Crvenom zvezdom igrali neriješeno, u Titogradu ređali pobjede.
Braća Brnović, Leković, Janović, Vlahović, Vujović, Stanisavljević, Pejović, Mugoša… I otkriće sezone - Dejo!
Njegove fotografije su se nalazile na svim naslovnim stranama – od "Ilustrovane politike" preko "Tempa" i "TV Novosti".
Mlada perjanica crnogorskog fudbala postala je medijska zvijezda i time je, kaže, bio jako zbunjen.
"Očekujući da se novine za koje sam dao intervju konačno pojave na kiosku, cijele nedjelje od uzbuđenja nijesam oka sklopio. Polako sam postajao nova jugoslovenska zvijezda."
U jednom od tih intervjua, neposredno prije nego što će napustiti rodni grad, Savićević je samouvjereno kazao da ne gaji iluzije da će vječito ostati u “Budućnosti”.
“Svima je jasno da iz malog kluba i malog grada, nema velikog fudbalera. Ja sam siguran, da sam recimo igrač "Partizana", ili "Zvezde", pa i "Hajduka", da bih već odavno bio standardni reprezentativac. Moj put normalno vodi u jedan klub iz "velike četvorke". Pitanje je samo da li će to biti ovog ljeta, ili tek 1989. godine.”
Zarađuje više nego roditelji za godinu a dijeli sobu sa bratom
“Ja imam pismeni ugovor sa FK "Budućnost", da ukoliko ne dobijem dvosoban stan, zapravo ako se ne uselim u njega do juna 1987. godine sam automatski slobodan i da ugovor raskidam na štetu kluba. Iako me direktor kluba, Branko Bulatović, ubjeđuje da je to sa stanom već završena stvar, ja ništa i nikome ne vjerujem osim toj rečenici iz ugovora…”, ispričao je Dejo kuriozitet iz ugovora.
Savićević sada živi u dvosobnom stanu od 65 kvadrata i dijeli sobu sa bratom, piše magazin Duga prije 30 godina o crnogorskom fudbalskom mađioničaru.
Zarađuje između 35 i 40 miliona starih dinara mjesečno i majci daje za porodični budžet svakog prvog oko 30 miliona. “Ostalo zadržim kao džeparac i za benzin. Vozim BMW 316…”
Iako najviše doprinosi novca porodičnom budžetu gotovo se ništa nije promijenilo u patrijarhalnoj hijerarhiji familije.
“Otac me je podržavao; sa službenih puteva bi mi donosio lopte, dresove, kopačke… Nasuprot ocu, majka je uvijek pravila probleme. Tjerala me je da učim, ali je, priznajem, nijesam mnogo slušao. Često sam, jureći na treninge, bježao sa časova, pa sam treći i četvrti razred srednje škole morao da polažem vanredno. Negdje 1986, kao standardni igrač Budućnosti, donio sam platu koja je bila veća od ukupne očeve i majčine godišnje zarade. Otac komanduje, a mati drži pare. Istina i bez mog znanja nabavljaju se razne stvari za mene i brata, kao što je muzički stub, garderoba i tako to, mada ja ne patim mnogo od novih, skupih i pomodnih stvari…”
Majci zabranio da dolazi na utakmice
“Otac i brat dolaze na sve utakmice u Titogradu, a majci sam zabranio da gleda utakmice. Pogan su svijet navijači. Hoće da opsuju, da uvrijede, da ponize...Što to mora moja majka da čuje? Bila je na jednoj utakmici. Uhvatilo me u ofsajdu, nijesam se vratio na
vrijeme i jedan čiča što je bio blizu moje majke razdrao se iza svega glasa: "Đe gledaš, oči ti ispale, Savićeviću!" To je jako naljutilo, skočio joj pritisak... Otad ne ide na stadion.
"Budućnost" nema dovoljan broj prodatih karata da bi bio klub koji se sam izdržava... Zna li Dejan Savićević zna odakle novac koji on uzima sa klupske blagajne, pita ga jedan novinar.
“Kako da ne znam: od naroda, od opštine, grada, od privrede. Najviše daje Aluminijumski kombinat Titograd. Pred utakmicu sa "Veležom", u posljednjem kolu jesenjeg prvenstva trener Živadinović nas je odveo u Kombinat da posjetimo radnike. Rekao je: "Idemo da vidimo one koji nam daju pare."
Sada kada klubu ide dobro i kada je napravio najveći uspjeh u jednoj polusezoni u svojoj istoriji Titograđane je zahvatila euforija.
Ali prije samo dvije-tri godine, pa i proljetos, kada je loše išlo, niko ne bi dao ni filera. Narod je emotivan. Sada nas srijeću po ulici ljudi i govore:"Proste vi pare junaci! Da zarađujete još toliko neka vi je alal! Osvjetlali ste obraz sviju nas!" A prije samo pola godine ti isti ljudi su prijetili: "Mrcine jedne, što arčite društvena sredstva, nikogovići i smetljari?!"
A šta se to dogodilo sa FK "Budućnost" da sa dna dođe do vrha, i konačno, šta se to desilo sa njim - Dejanom Savićevićem, da od klupske rezerve postane jedan od najpriznatijih igrača u Jugoslaviji?
“Desila nam se ista stvar: Milan Živadinović! A tu, ne mislim prevashodno na onaj stručni trenerski rad, već na njegovo znanje organizacije kluba, ekipe, ljudi - i upotrebe ljudi. Vidite, prije Živadinovića je bio isto tako jedan trener: Spasojević. Taj, čim je došao u Budućnost, isforsirao je sukob sa mnom i suspendovao me iz ekipe. Povod je bio beznačajan: navodno nisam poštovao starijeg igrača, a ja sam se bio samo sporečkao sa Vorotovićem. Što se mene lično tiče, Živadinović je meni pronašao pravo mjesto u ekipi.
Da je sada u mogućnosti da promijeni klub - koliko vrijedi Dejan Savićević na tržištu po ličnoj procjeni?
“Čuo sam da je ove zime jedan fudbalski anonimus iz "Napretka" iz Kruševca, dakle Druge lige, prešao u prištinski prvoligaš za ukupnu sumu od dvije milijarde starih dinara! Navodno pola njemu, a pola klubu iz Kruševca. Isto tako sam čuo da je cijena Harisa Škore
da ode sa Grbavice bila sedam milijardi..."
PROČITAJTE JOŠ: Savićević: Zbog Partizana nas slali u vojsku
"Smatram, naravno kao laik, jer ja nisam stručnjak-pravnik, pošto sam završio samo srednju ekonomsku školu, da je nepravda što klubovi dobijaju obeštećenje za igrače. Zamislite da je u "Budućnosti" ostao Spasojević i da je on mene "ugušio" kao igrača. Da je klubu pošlo dobro i bez mene - ko bi se obazirao na Savićevića? Niko! Spasojević bi bio u pravu, mada je govorio da sam prosječan igrač i to za crnogorsku republičku ligu i da treba da se vratim u OFK "Titograd"! Ja ne bih sada igrao, vjerovatno bih postao tehnološki višak i bio ustupljen nekom manjem klubu. Ali, promijenio se samo trener, došao je Živadinović i ja sam postao preko noći dobar igrač, velika nada, slikaju me za novine, dajem intervjue, timu dobro ide, obećavaju mi stan - i kada budem odlazio klub će tražiti ogromnu sumu za obeštećenje, jer je navodno u mene ulagao, investirao..."
Fudbaler kao moderni rob
Po logici razmišljanja Savićevića odštetu od kluba prije zaslužuje trener (u ovom slučaju Živadinović) jer je on, a ne klub od Savićevića napravio - igračinu!
"Naravno, ni to nije izvodljivo. Ja smatram da klubu treba dati određenu sumu za obeštećenje samo ako igrača, koji mu nešto znači, pušta u drugi klub prije isteka ugovora... Nikada igrač ne dobija, uvijek klub!"
Ispalo je da su profesionalni fudbaleri robovi, doduše vezani zlatnim debelim lancima za klubove. Dejan Savićević kao i mnoge njegove kolege iz Prve lige oko vrata nosi ne lančić, već zaista lanac, doduše od žeženog zlata. Zašto? Dokaz položaja ili status mladića koji zarađuje velike pare, pitao je Deja Zoran Brzić.
“Nisam nikada razmišljao o tome zašto fudbaleri nose zlatne lance oko vrata. A istina je da ih gotovo svi fudbaleri nose... Mislim da su u pitanju amajlije. Mi fudbaleri, smo jako sujeverni. Ne, nismo vjernici, ne vjerujemo u Boga, mada ima i takvih, naročito igrači iz zapadnog dijela Jugoslavije. Mi ostali nismo vjernici, ali imamo te amajlije. Meni je ovaj zlatni lanac dao jedan prijatelj iz Titograda pred utakmicu sa "Crvenom zvezdom" u Beogradu. I rekao mi: "Ako ih dobijete u Beograd, ne vrći mi ga no ti ga poklanjam i donijeće ti vazda sreću. Mi smo utakmicu dobili i ja lanac više ne skidam...Eto, priznajem da vjerujem da nešto ima, ma zvalo se to samo sreća."
Kako se klinac nosi sa slavom? "Obožavam da se vidim na televiziji i u novinama"
Savićević je najmlađi igrač u ekipi te 1987. Kapiten Vujović je stariji od njega više od 15 godina. Da li postoji ljubomora ostalih igrača "Budućnosti" na Deja?
“Ne vjerujem, mislim da je nema... Ma siguran sam da je nema! Iako sam ja u centru pažnje, nikome to ne smeta. Fudbal je kolektivna igra pa ako oni misle da ovakvih uspjeha ne bi bilo toliko da i ja ne igram dobro, ja mislim da su i ostali igrači zaslužni...Isto tako pričao mi je vozač autobusa kako su ostali igrači "Budućnosti" bili radosni kada su na radiju, u autobusu, slušajući prenos iz Splita, čuli da sam ja Turcima dao gol!
PROČITAJTE JOŠ: Koga Dejo više voli - Mesija ili Ronalda?
A ako medju drugovima nema ljubomore, kako on sam podnosi taj teret javnosti? Nije li mu slava udarila u glavu - što i ne bi bilo čudo za dvadesetogodišnjaka?
“Iskreno se nadam da nije. Da je teret - nije. Uživam da čitam po novinama o sebi. Milo mi je kada čujem svoj glas na radiju, kada se vidim na televiziji. I svi oni što pričaju da im je to svejedno, ili nijesu normalni, ili lažu. Ja sam kao mlađi, još kao igrač OFK "Titograda”; isjecao iz novina svaki članak gdje sam se makar pominjao uz ostale. Nastavio sam kasnije i kada su počeli samo o meni da pišu. Sada je to isijecanje iz novina iznad mojih mogućnosti. Ne kupujem sve novine, ne stižem ni da ih vidim, a kamoli pročitam, pa je služba "klipinga”; prešla na mog starijeg brata Gorana. Ali kako ni on ne može da kupi sve novine u Titogradu, razni rođaci, prijatelji, poznanici pa i nepoznati isijecaju nam članke o meni i šalju nam.
Ivica Osim ne cijeni Deja. A ni on njega
"Moj je cilj da se prikažem fudbalskoj Evropi. U Jugoslaviji samo igrači "Zvezde" i "Hajduka" redovno izlaze već godinama pred tu Evropu, pa je moj cilj da odem u jedan od ta dva kluba. Ako se promijene uslovi koje je najavio Ustavni sud, i ukaže se sigurna i povoljna šansa, otišao bih ja iz Titograda i pravo u inostranstvo...", kazao je Dejan i dodao nešto i o mogućnosti da se Evropi iskaže kroz nacionalnu selekciju.
"E, reprezentacija je druga i duga priča! Da igram u "Željezničaru" sigurno bih bio reprezentativac i to standardni, ovako... Mene Ivica Osim ne cijeni i to javno pokazuje, a i ja njemu ne ostajem dužan: ne cijenim ni ja njega kao trenera i selektora... Ne, nije to zato što on mene ne poziva u seniorsku reprezentaciju, već zato što je svoj posao saveznog selektora totalno privatizovao! Ono što niko od zvaničnika ne smije javno da kaže, ja smijem, jer nemam šta da izgubim: Ivica Osim forsira igrače "Željezničara" na uštrb ostalih igrača, a ponajviše na štetu uspjeha reprezentacije Jugoslavije!
Savićeviću nije do para, nego do igre
Sa svega dvadeset godina života Dejan Savićević je u centru pažnje. Mali mu je stadion pod Goricom, tijesno mu je u amaterskom profesionalizmu kakav vlada u našem fudbalu, a Ustavni sud SFRJ mu je ušuškao bubu u glavu da ubrzo može ići u inostranstvo kad to zaželi.
"Prvo moram da vidim šta će biti od svega toga. Da napravim neku glupost i prođem kao nesrećni Miralem Zjajo? Ne pada mi na pamet. Svjestan sam da i prerani odlazak iz prirodne sredine mogu da upropaste karijeru mladog igrača. Meni još nije do para, meni je do igre. Da mi se gledaoci dive. Da za mene navijaju. Ja se još nisam iživio kao igrač, ja još volim onaj huk pljeska kada napravim dobar dribling i postignem gol!
PROČITAJTE JOŠ: Za čim žali naš slavni sportista? "Nacionalne, ali i klupske rane"
Ako direktor FK "Budućnosti" Branko Bulatović ne obezbijedi ključ od stana u koji će se Savićević useliti u Titogradu, zvijezda prelaznog roka jula 87. sigurno će biti Dejan Savićević.
Navija, kako reče za Zvezdu, ali emocije su u profesionalizmu ipak iza novca.
Koliko košta ljubav prema nekom klubu? Koliko, recimo, Hajduk treba da da više od Zvezde pa da Savićević karijeru nastavi u Splitu, a ne u Beogradu?
"Ja bih to drugačije rekao: ako dva kluba pred mene i FK "Budućnost" postave iste uslove, onda će odlučiti emocije, ali ako ti uslovi ne budu približno isti, od emocija nema mnogo vajde...
Kažu da je Vaso Ivanović, prvi trener Dejana Savićevića, svojevremeno rekao majci Vojki: ”Čuvaj noge ovog dječaka. Trebaće i tebi, za starost"!
Dejo je, na koncu, i pošao u Zvezdu... pa u svijet. A ostalo u ovih trideset godina od intervjua je, kako kaže onaj kliše - istorija.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR