„Ona je bila najizrazitija igračica ritma i pregleda igre, bolja čak i od Svetlane Kitić. Bila je najbolja srednja igračica koju smo ikada u Jugoslaviji imali“, govorio je tako o Vesni Milošević – Ojdanić, čuveni trener najtrofejnijeg ženskog rukometnog kluba – Radnički Beograd i reprezentacije, Vinko Kandija, otkriva Ojdanić u svojoj priči za serijal Ljudi Berana.
Vesna Ojdanić, koja sada ima 57 godina, karijeru je započela u ŽRK Celuloza u Beranama, potpisala ugovor sa svega 16 godina za DIN iz Niša, a u Budućnost iz Titograda (danas Podgorice), koja je igrala u prvoj ligi, prešla kao najbolja rukometašica Ivangrada. Za nju su u to vrijeme bili zainteresovani i mnogi drugi klubovi.
Vesna je bila i višestruka reprezentativka Crne Gore i kandidatkinja na spisku selektora za omladinsku reprezentaciju SFRJ.
Sportski stručnjaci su joj predviđali blistavu karijeru.
„Imala sam svega 13 godina kada su u osnovnoj školi primijetili moj talenat ljudi iz Celuloze, koju je tada trenirao Suad Masličić. Ubrzo nakon toga počela sam sa djevojkama da odlazim na utakmice i danas se sjećam stolice na kojoj sam sjedjela u kombiju, kao dijete, na tim putovanjima“, počinje svoju priču Vesna.
Bila je na korak od toga da karijeru nastavi u Nišu, u Srbiji.
„Potpisala sam ugovor za niški DIN i bila na pripremama ali sam se u poslednjem trenutku predomislila jer mi je teško padalo odvajanje od porodice“, prisjeća se ona.
Nastavila je da igra za Celulozu sa kojom je postigla značajne uspjehe u karijeri. Učestvovala je sa klubom na Mosi igrama više puta i uvijek su se vraćali sa nekom od medalja.
„U posebnom sjećanju su mi utakmice koje smo svake nedelje imali na stadionu malih sportova. Preko čitave sedmice postavljen bi bio pano u centru grada tako da bi svi znali. Sa nestrtpljenjem se čekala nedelja jer se toga dana, ujutru u deset sati, igrala utakmica“, sa sjetom se prisjeća tih vremena i navodi da su tribine bile pune, a publika njihov osmi igrač jer je Ivangrad živio za sport.
Međutim, već posle srednje škole prelazi da igra za Budućnost, koja je važila za jedan od najboljih klubova u velikoj Jugoslaviji.
„Kada sam potpisala za Budućnost sjećam se odlično turnira u Podgorici koji je bio organizovan pred sam početak prvenstva, a na kojem su učestvovali najbolji klubovi sa prostora bivše SFRJ, počev od Radničkog iz Beograda, preko Voždovca i Danilovgrada, pa sve do same Budućnosti. Proglašena sam za najbolju igračicu turnira i to u konkurenciji pored Svetlane – Cece Kitić, Zorice Pavićević, sestara Mugoša, LJiljane i Svetlane…“, priča Vesna.
Budućnost je trenirao u tom periodu Dujo Đurišić, koji je za nju govorio da je igračica koja ima „oči na leđima“.
„Bila sam jedina djevojka sa strane u klubu, a ujedno i najmlađa“, priča Vesna koja je sa ovim klubom učestvovala na svim velikim takmičenjima u zemlji i dodaje da je imala tu sreću da igra sa najboljim rukometašicama tog vremena poput Olge Pejović, Mirsade Ganić, Katice Janković…
Kasnije dolazi do smjene na mjestu trenera Budućnosti, pa kormilo najboljeg crnogorskog kluba preuzima stručnjak svjetskog kalibra, Vinko Kandija.
„Njjegovi treninzi su bili zahtjevni pa se vrlo često dešalo da zaplačem, a on bi samo na kraju treninga prišao i kazao: Bravo, danas si bila najbolja!, što je mene zbunjivalo ali i motivisalo da budem još bolja“, kaže Vesna i pominje da su postojali planovi da karijeru nastavi u Austriji ali do toga nije došlo iz privatnih razloga.
„Bila sam izraziti srednji bek, tehničar, organizator igre ili žargonski rečeno mozak ekipe“ kaže Vesna koja je u titogradskoj ekipi bila zadužena i za sedmeerce pa se prisjeća jedne situacije sa utakmice u Zagrebu protiv Trešnjevke, kada su zahvaljujući njoj pobijedili.
„Kako je bio neriješen rezultat, na red su došli sedemeerci. U tom trenutku iskoristila sam rukometnu taktiku poznatu kao „šišanje“ (šut iznad glave) i rizikovala jer sam bila svjesna da je na meni velika odgovornost za krajnji rezultat u tom momentu, a takvih situacija je bilo još puno u karijeri“.
Njena igra je bila ples, imala je dušu. Publika je voljela, a toga je bila svjesna. Njeni rezultati su bili vidni i značajni.
Sa nostalgijom se danas sjeća perioda kad je igrala za Budućnost, kao i svih onih lijepih druženja sa saigračicama, kako ovdje tako i u Podgorici. Sa nekima od njih je i dalje u kontaktu.
U 21-oj godini je bila na životnoj prekretnici i ona je odabrala porodicu – odrekla se karijere.
Sa svojim pokojnim suprugom Radem, koji je preminuo prije 12 godina, a koji se u mladosti bavio boksom i držao jedan od prvih kafića u gradu – „Sunce“, ima četiri ćerke Jelenu, Bojanu, Milicu i Nađu, kao i sedmoro unučadi.
Vesna je nekadašnja studentkinja DIF-a i čitav svoj radni vijek je u Upravi policije, u Beranama.
U periodu, nedugo nakon smrti muža, imala je ozbiljnih zdravstvenih problema koji su sada, iza nje.
Jedno vrijeme je bila angažovana u klubu Berane kao trener, a ljubav prema sportu je prenijela i na svoju djecu. Danas se iz hobija bavi slikarstvom.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR