Rajčić: Bila je čast nositi crnogorski grb zajedno sa ostalim ,,lavicama”, mojim istinskim heroinama

Marina Rajčić, naša proslavljena rukometna golmanka, nakon posljednjeg meča Crne Gore protiv Švedske na Evropskom prvenstvu, odlučila je da završi reprezentativnu karijeru.

Za Marinu su vezani najveći uspjesi nacionalnog tima, od 2010. godine kada je sa juniorkama osvojila bronzano odličje na SP u Južnoj Koreji, do prije dvije godine kada je na EP u meču za treće mjesto savladana Francuska.

Marina i njen tim osvojili su olimpijsko srebrno odličje, a u 2012. godini sa ,,lavicama“ je postala šampionka Evrope.

Njeno obraćanje javnosti prenosimo u cjelosti:

- Dragi navijači i prijatelji rukometa u Crnoj Gori,

Sa neizmjernim poštovanjem za kontinuitet podrške koju godinama pružate mojim reprezentativnim saigračicama i meni, sa osjećajem ponosa što ste vašim pjesmama, iskrenim suzama, vašim bićem i hiljadama pređenih kilometara utkali sebe u sve naše istorijske pobjede, imam potrebu da vam se javno obratim.

Nisam bila punoljetna kad sam prvi put obukla dres crnogorske reprezentacije. Od tada do ovog Evropskog prvenstva sam živjela emociju koja će biti dio mene dok god dišem. Stajati na golu Crne Gore nije bilo lako, jer sam znala da me gledaju i Podgorica i Bijelo Polje, i Lješanska nahija i Morača, i Nikšić i Berane, i Cetinje i Pljevlja, da me gleda svaki dio moje domovine, moja porodica i moj tim, i da od mene očekuju samo jedno.

Pažnja i poruke koje od vas dobijam godinama, posebno se osvrćući na one koje stižu u proteklih par dana, jasan su znak da vaša očekivanja nisam iznevjerila i da sam opravdala povjerenje koje mi je konstantno ukazivano gotovo deceniju i po. Upravo zbog toga što sam igrala za vas, vama se i obraćam, u trenutku kada sam donijela odluku da završim reprezentativnu karijeru. Imala sam privilegiju da budem dio svih radosti koje je reprezentativni rukomet donio našoj zemlji: olimpijsko srebro u Londonu, evropsko zlato u Beogradu, evropska bronza u Ljubljani, kao i bronzana medalja i titula najboljeg svjetskog golmana u juniorskoj konkurenciji 2010. godine u Južnoj Koreji.

Crnu Goru nosim u srcu i predstavljam je najbolje što mogu i onda kada nisam u dresu nacionalnog tima. Zastava naše zemlje bila je istaknuta i kad sam tri puta podizala pehar šampiona Francuske ali i onda kada smo Joka, Mika, Majda i ja postale prvakinje Turske i tamo osvojile i kup i Super kup.

Iskreno vjerujem da odlukom o završetku reprezentativne karijere dodatno doprinosim crnogorskom rukometu jer već neko vrijeme osjećam da prostor koji zaslužuju moraju dobiti i Ljubica i Anastasija i briljantne mlade golmanke poput Marsenić, Kadović i Škerović.

Marina želi da odigra još par sezona, da se dodatno posveti zdravlju i oporavku tijela jer se ono uslijed konstantnih napora vidno troši, ali i da nađe prostora da više vremena provodi sa sinom Tadijom koji uskoro puni četiri godine i kome majčino prisustvo sve više nedostaje.

Iako moja rukometna misija ovdje ne prestaje, želim da se zahvalim treneru Novaku Ristoviću koji je prepoznao moj golmanski talenat kada sam imala svega 14 godina i pružio mi neophodnu osnovu za nadogradnju koja je uslijedila kasnije. Rezultati našeg rada u klubu su mi otvorili vrata reprezentacije.

Zahvaljujem se svim selektorima sa kojima sam imala priliku da sarađujem.

Posebno bih istakla da je vrijeme vođenja reprezentacije od strane Dragana Adžića i Bojane Popović ispisalo zlatne stranice mog života i rukometne karijere.

Veliku zahvalnost dugujem Vlatku Đonoviću, koji je imao ulogu mog drugog roditelja, vjerovao u mene kao malo ko drugi i bio moja podrška u mnogim velikim uspjesima koje sam ostvarila.

Bila je čast nositi crnogorski grb zajedno sa ostalim lavicama, mojim istinskim heroinama, sa kojima sam prošla kroz teške trenutke ali i kroz one magične, istorijske, kojih ćemo se svi zajedno rado sjećati.

Rukomet je dio svih nas. Decenijama. Generacijama. Konstantna podrška Ministarstva sporta i mladih i autoritet i predanost Predraga Boškovića kao jednog od čelnika EHF-a, prilika su da ojačamo domaću ligu jer je ona ključ budućih reprezentativnih uspjeha.

Moja Crna Goro,

Daću sve od sebe da te i u narednih par godina na rukometnim terenima dostojno predstavljam. Hvala ti što si dio mene. Naš put se ovdje ne završava. Biću tu u svakom trenutku da pomognem na način na koji se procijeni da je najbolji.

Živjeću u želji i nadi da ćemo zajedno stvarati nove generacije lavica, vjerujući da je ženska rukometna reprezentacija dala primjer iskrenog patriotizma i sportskog fer pleja, primjernog ponašanja i bespoštedne borbe za životne i profesionalne ciljeve u čije dostizanje vjerujemo, čineći naše društvo makar zeru boljim i dajući našoj djeci kvalitetnu matricu za njihov budući lični razvoj.

Idemo dalje, svi zajedno.

Još jače, još bolje i uspješnije.

HVALA VAM NA SVEMU!

S poštovanjem i ljubavlju,

Marina Rajčić