Velikani crnogorskog sporta - Nikola Janović: Scene poslije Malage pamtiću dok sam živ, vaterpolo potcjenjujemo zbog kompleksa inferiornosti

Antena M i Meridianbet vam donose serijal tekstova ,,Velikani crnogorskog sporta“ - intervjui sa ličnostima koje su ostavile neizbrisiv trag u crnogorskom sportu, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni, doprinijele da se ime Crne Gore izgovara na najvećim svjetskim sportskim borilištima. Današnji sagovornik je Nikola Janović, proslavljeni vaterpolista i dugogodišnji kapiten reprezentacije Crne Gore.

Osvajao je medalje sa Saveznom Republikom Jugoslavijom, Srbijom i Crnom Gorom, te pod kapicom sa crnogorskim grbom. Duže od decenije bio je među boljim igračima planete - kao bek vodio bitke s vodećim svjetskim centrima, u napadu bio moćno oružje svoje ekipe.

Kao Kotoraninu, ugledajući se na velikane iz svog grada, vaterpolo mu je bio logičan sportski izbor.

,,Tradicionalno, to je sport koji je u Kotoru imao najviše uspjeha. Sa sedam godina sam počeo na plivanje, sa 10 prešao na vaterpolo. Karijera je brzo išla uzlaznom putanjom i imao sam rijetku privilegiju da 1994, sa 14 godina, debitujem za prvi tim Primorca u ligi SR Jugoslavije. Gledam sad na svoje sinove od 19 i 16 godina kao na dječake, a ja sam sa 14 krenuo da igram za prvi tim. Mogu reći da sam imao specifičnu karijeru“, priča Janović za Antenu M.

Rekordan transfer

Iz Primorca je 1998. otišao u Crvenu zvezdu u sklopu do tada najskupljeg transfera. Mediji su izvještavali kako su ,,crveno-bijeli“ za talentovanog osamnaestogodišnjaka platili rekordnih 230.000 njemačkih maraka.

Bila mu je to prva velika promjena - sportska i životna.

,,Nije bilo svejedno otići iz kuće s 18 godina, ipak sam bio dječak. Bilo je naporno i osjećao sam nostalgiju. Ali to je odredilo moj put, promijenio sam kasnije nekoliko klubova, bio udaljen od kuće i stekao naviku, nešto što me ojačalo. U Zvezdi je bilo sjajno, maksimalno su se potrudili da se osjećam prijatno, ekipa i atmosfera su bili zaista dobri“, navodi Janović.

Iz Zvezde je otišao u Bečej, koji je sezonu ranije osvojio evropsku titulu. Vratio se potom u Primorac, pa igrao za hercegnovski Jadran, napuljski Posilipo, ponovo Jadran, te dubrovački Jug.

,,Svugdje mi je bilo lijepo i svugdje sam se osjećao kao kod kuće. Ostao sam u dobrim odnosima s klubovima u kojima sam igrao i nekadašnjim saigračima. Napulj je divan grad, igrao sam u sjajnom klubu kakav je Posilipo i divnom ambijentu. Iz Beograda, takođe, nosim sjajne uspomene iz Crvene zvezde, kao i iz reprezentacije zajedničke države jer nam je gro priprema bilo tamo. U dubrovačkom Jugu sam se zadržao četiri godine, što je atipično za stranog igrača jer uvijek dovode najbolje i to na godinu, dvije. Htjeli su da ostanem još, ali želio sam da s reprezentacijom probam da osvojimo još jednu medalju, što smo i uradili u Beogradu 2016, i završim karijeru. Svugdje sam bio lijepo primljen i uvijek sam se trudio da ne predstavljam samo sebe, već i grad i državu iz koje dolazim. To sam radio vrlo profesionalno i i drago mi je - što vidim po reakcijama i relacijama koje imam - da sam u tome uspio i da se to cijeni“, govori Nikola.

Zlatni sa tri države

Imao je, kaže, neobičnu privilegiju.

,,Igrao sam za tri različite države - SR Jugoslaviju, Srbiju i Crnu Goru, pa Crnu Goru, i sa svima osvajao zlata. S Jugoslavijom Evropsko prvenstvo 2001. u Budimpešti, sa SCG svjetsko zlato 2005. u Montrealu i sa Crnom Gorom šampionat Starog kontinenta 2008. u Malagi. Uz sve druge medalje, a osvajao sam ih i u juniorskim kategorijama, to jeste kuriozitet. Kad se osvrnem na karijeru, vidim koliko je bila bogata i da se rad isplatio. Bilo je teško, samo kad se sjetim nekih treninga nije mi dobro dok razmišljam o tome, a trebalo je sve to proći. Ali takav je bio ambijent, morao si da budeš najbolji da bi dobio šansu da postaneš reprezentativac i na kraju se isplatilo“, konstatuje Janović.

U Budimpešti 2001. bio je zvijezda u usponu, četiri godine kasnije u Montrealu igrač sa značajnom ulogom u pohodu na svjetski tron.

,,To je bila kruna te generacije. Sve sjajni igrači, s kojima smo odrastali i s kojima sam ostao u prijateljskim odnosima - Šapić, Ikodinović, Udovičić, Savić... Teško je bilo nametnuti se, sa 18-19 godina ući u reprezentaciju. Nikola Stamenić je bio selektor. Bilo je nevjerovatno da se nađeš na širem spisku, kamoli da uđeš na uži. Debitovao sam sa 19 godina na Evropskom prvenstvu u Firenci 1999, to je bila velika čast. Do kraja karijere bio sam u pogonu državnog tima, što te dosta troši fizički i psihički, ali i ispunjava jer kad vidiš što si sve prošao - utakmice, trenutke odluke, medalje - moraš da budeš ponosan“, ističe Janović.

Odbio druge selekcije prije nestvarnog ljeta 2008.

Godinu poslije Montreala i svjetskog zlata za SCG, počela je nova vaterpolo priča - crnogorska.

,,Nakon obnove nezavisnosti 2006, bile su u toku pripreme za EP u Beogradu. Odlučili smo da počnemo da stvaramo našu reprezentaciju. Bilo je ponuda od Srbije i drugih reprezentacija da nastupam za njih, ali nijednog trenutka nijesam o tome razmišljao. Željeli smo da napravimo reprezentaciju svjetske klase i u tome smo uspjeli. Tek sada, iz ove perspektive, vidimo kakvi su to uspjesi i veliki rezultati bili koje je Crna Gora postizala u vaterpolu, koji je nacionalni sport“.

Malaga 2008. je priča za sva vremena, posebnija od svih drugih. Tog 13. jula, na Dan državnosti, na datum koji predstavlja vertikalu crnogorskog postojanja i borbe za slobodu, momci Petra Porobića su u vodi ispisali noć skuplju vijeka.

Veljko Uskoković, Nikola Janović i drugovi u finalu su savladali Srbiju (6:5).

,,U istoriji sporta nezabilježeno je da debitant na evropskom prvenstvu osvoji zlato. Bila je nestvarna situacija, rasli smo iz meča u meč, euforija je bila sve veća, svi su govorili - ovo može još bolje i više. Došli smo do polufinala, pa do finala, sve je bilo nestvarno. Scene po dolasku u Crnu Goru pamtiću do kraja života. Išli smo po gradovima, svuda su bili dočeci, fešte. Nijesi mogao da uđeš u kafić a da te ljudi ne pitaju za zajedničku fotografiju, da ne žele da popričaju s tobom. To je bio rezultat kojim smo trasirali put ka velikoj reprezentaciji i vaterpolo postavili kao nacionalni sport“.

Najveći žal zbog Londona

,,Ajkule“ su godinu kasnije osvojile Svjetsku ligu u Podgorici, a onda je uslijedio pad. Deveto mjesto na SP u Rimu 2009. bio je početak lošeg perioda, prekinutog evropskim srebrom u Ajndhovenu 2012, da bi 2013. u Barseloni stiglo i svjetsko srebro. U Beogradu 2016. ponovo su Crnogorci bili drugi na Starom kontinentu.

Ekipa s toliko asova mogla je više, naročito kad je u pitanju olimpijsko odličje. Gubila je polufinale u Pekingu 2008, Londonu 2012. i Rio de Žaneiru 2016.

I sva tri puta kao poražena završavala i meč za treće mjesto.

,,Uvijek može više da se osvoji. Uzeli smo četiri medalje s velikih takmičenja, to je izuzetan rezultat. Da je u nekim utakmicama moglo više - to sigurno. Ima stvar koja te rezultate čini još većim, a to je hendikep koji smo imali zbog odsustva ljevorukog igrača. Mađari, Srbi... imali su po dvojicu, trojicu, a mi bili s dešnjakom na ,,nezgodnoj“ strani. Stavite dešnjaka na poziciji desnog beka u rukometu, pa igrajte tako“, navodi primjer Janović.

,,Taktika svih reprezentacija ravnih nama bila je usredsređena na našu lijevu stranu napada, bili smo pod konstantnim presingom - Mlađan, Peđa Jokić, Leka Ivović, ja... Svakom ko se bavi sportom jasno je da bilo koji naš rival - koji bi igrao bez ljevaka - praktično ne bi imao šanse. Uz sve to, gotovo uvijek smo dolazili do završnice. Rijetko kada govorim o suđenju, ali u Beogradu 2016. bilo je brutalno naginjanje ka reprezentaciji Srbije. U vaterpolu je to dosta izraženo, suđenje može dosta da odluči. Ima nekih medalja koje su nam izmakle zbog detalja, gdje su nedostajali neki bolji potezi, možda bolja taktika ili nešto drugo. Ali generalno, bili su to nevjerovatni uspjesi za koje tek sad vidimo koliko su vrijedili. Ne treba biti neskroman, sve te medalje su mnogo značile za nas i Crnu Goru“.

Neke situacije naročito bole. Na OI u Pekingu je protiv Mađara, uz čudan sudijski kriterijum, propuštena prilika da se igra finale protiv SAD gdje bi ,,ajkule“ imale veliku šansu za zlato, protiv Srbije je u okršaju za treće mjesto na Igrama 2012. prokockano tri gola razlike u posljednjoj četvrtini, da bi isti rival u polufinalu EP 2014. nadoknadio takođe veliki zaostatak.

,,Imali smo šansu. Sve su to bile utakmice na gol razlike, a najveći je žal zbog meča u Londonu 2012. jer smo cijelu utakmicu vodili. U suprotnom ne bi bio toliki žal. Ali dešava se to u sportu, bitno je da smo uvijek bili blizu, da smo Crnu Goru uvijek dovodili među vodeće selekcije. To je veoma značajno. Kako ostanu neki svijetli trenuci poput onog u Malagi, tako i ovi zbog kojih se i danas presabiraš - da sam uradio ovo, da je ovaj uradio ono, možda bi bilo drugačije... Ali doći uopšte u situaciju da igraš takve utakmice na tom nivou, to čini sport lijepim i neizmjerno znači čime god da se bavite kasnije - karakterno i u svakom drugom smislu“, podvlači Janović.

Sa Mlađanom čast i izazov, ali bilo je i svađa

U svim pohodima sa reprezentacijom Crne Gore, Nikola je uz sebe imao rođenog brata - Mlađana.

,,Rijetko je da dva rođena brata igraju u reprezentaciji koja osvaja medalje na visokom nivou, to je čast za porodicu. Bio je veliki izazov, ali i veliki ponos, kao starijem bratu značilo mi je puno. Mlađan je uvijek bio izuzetan, jedan od boljih svjetskih igrača, sa takođe blistavom karijerom, i samim tim što smo bili jedni od najboljih igrača reprezentacije imali smo dodatnu odgovornost da odigramo najbolje što možemo, da vučemo ekipu zajedno s ostalim sjajnim igračima“, navodi Janović i otkriva da nije uvijek sve išlo ,,glatko“.

,,Bilo je trenutaka kad smo se nas dvojica ozbiljno svađali, najviše kod kuće kad se vratimo s takmičenja, ali i tokom njih. Generalno, biti kapiten takve reprezentacije je izazovno. Sve su to igrači svjetske klase koji imaju svoje viđenje stvari, dolaze iz klubova gdje su najbolji, a u reprezentaciji moraš da pronađeš balans. Bilo je izazova, ali mnogo više ljepših stvari - izuzetna je čast igrati s rođenim bratom i postizati takve rezultate“.

Problem mentaliteta

Crnogorska javnost često potcjenjuje uspjehe u vaterpolu ocjenama kako je to sport koji igra ,,samo četiri, pet reprezentacija“ i ,,uvijek isti osvajaju medalje“.

Susretao se naš sagovornik često s takvim komentarima i priznaje da mu smetaju.

,,Glupost je to reći za bilo koji olimpijski sport, a vaterpolo je među najtežima, što je dokazano. U svakom sportu postoje države koje su više predodređene za uspjeh - i u fudbalu, košarci gdje dominiraju Amerikanci, rukometu... U vaterpolu su to uglavnom evropske, mediteranske zemlje, ali tu su i SAD koje su igrale finale Igara u Pekingu, pa Australija... Reći za jedan sport da ,,nije neki“ je nevjerovatno, ali shvatio sam kasnije o čemu se radi“, pojašnjava Janović, najbolji sportista Crne Gore u 2013. godini.

,,Ne cijenimo kad nešto postignemo, već ćemo uvijek reći - nijesmo mi toliko dobri, nego su ovi drugi loši. To je suština, taj kompleks inferiornosti koji očigledno mentalitetski nosimo u odnosu na neke druge države, i u nekim drugim društvenim sferama. Toga treba da se oslobađamo, a najbolje je vaterpolo tih godina radio na tome da shvatimo da možemo da se borimo sa svima i da, iako smo mali i ima nas 600 hiljada, ne stoji da ne možemo ništa. Samo sam kod nas čuo da se za neki sport kaže da ,,nije nešto“ i da ga igra ,,pet zemalja“. I onaj koji to kaže zna da nije tačno, ali robuje ovim stvarima koje sam pomenuo“.

Sinovi vaterpolisti

S koljena na koljeno - oba Nikolina sina otišla su očevim putem i izabrala vaterpolo.

,,Stariji sin Mlađan, koji je dobio ime po stricu, igra u Budvi, mlađi Srđan u Primorcu. Ne želim da se stvara hipoteka jer je to ionako nešto sa čime se moraju nositi u odnosu na uspjehe koje su postigli njihov stric i otac. U početku sam želio da se opredijele za neki drugi sport, da bi im bilo lakše. Ali u svom tom ambijentu, s navijanjima i euforijama koje su prolazili s nama, odlučili su se za vaterpolo. Drago mi je da igraju i da su posvećeni treninzima, nevezano koje domete mogu da postignu. Mogu da budem ponosan i zadovoljan jer su obojica reprezentativci u mlađim kategorijama, a najvažnije je da su u sportu, disciplinovani i uz to posvećeni školovanju, za što im supruga i ja kažemo da je prioritet. Uzimam lični primjer, drago mi je što sam diplomirao na Pomorskom fakultetu jer je važno, koliko god da ste uspješni u sportu, da završite školovanje i da možete uvijek da kažete da ste kompletirali dio svoje mladosti“.

Sport je najbolji fakultet

Vrhunski rezultat u sportu nije toliko bitan kao lekcije koje donosi boravak na terenu, u bazenu, na tatamiju i ostalim borilištima, suština je poruke koju šalje Nikola Janović.

,,Sport me najviše naučio da budem istrajan, snažan u nekim momentima kad je naporno i ne vidiš da ima izlaza. Posebno je zadovoljstvo kad uspiješ jer nema ništa ,,preko veze“, konkretno u vaterpolu - kad uskočiš u vodu sve se vidi, ne možeš biti malo dobar, malo ne. Od mene se mnogo očekivalo u klubovima i reprezentaciji, djelići su sekunde kad treba da izabereš pravi potez i nema tog fakulteta koji ti to znanje može ponuditi. Mnogo je stvari kojima samo sport može da te nauči. Da znaš da se postaviš, budeš uporan, dosljedan, odlučan. Posebno te to vrhunski sport uči“, zaključuje Nikola Janović, koji je po završetku karijere bio ministar sporta i mladih.