Antena M i Meridianbet vam donose serijal tekstova ,,Velikani crnogorskog sporta“ - intervjui sa ličnostima koje su ostavile neizbrisiv trag u crnogorskom sportu, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni, doprinijele da se ime Crne Gore izgovara na najvećim svjetskim sportskim borilištima.
Današnji sagovornik je Petar Kapisoda, dvostruki osvajač svjetske bronze, član najbolje generacije u istoriji Lovćena i aktuelni predsjednik Rukometnog saveza Crne Gore.
Cetinje je bilo i ostalo ,,centar svijeta“ za nekadašnje lijevo krilo, koji u gradu pod Orlovim kršem, kako kaže, nije imao veliki izbor kad je u pitanju odabir sporta u koji je trebalo da ,,ugradi“ svoj nemirni dječački duh.
,,S obzirom na to da sam bio ,,manito“ dijete moji su jedva čekali da me usmjere na neki sport. Sva đeca su išla na poligon da treniraju rukomet - moja generacija, stariji i mlađi od mene... Sada sretnem mnogo ljudi koji su se bavili rukometom u to doba, na primjer Nikola Radunović iz grupe ,,Perper“ je bio vrhunski lijevi bek, najveći potencijal od svih, ali je povrijedio leđa... Vremenom smo se isprofilisali, neki su otpadali, neki od nas su sve izdržali i evo sad sam tu, s ponosom se prisjećam svega toga“, priča Kapisoda za Antenu M.
Svaki meč mi je bio praznik
Lovćen je početkom 21. vijeka doživio vrhunac u klupskoj istoriji - na Cetinje su stizali trofeji prvenstva i kupa Jugoslavije, a u Ligi šampiona došao je do četvrtfinala.
Generacija Kapisode, Gorana Đukanovića, Ratka Đurkovića, Nenada Puljezevića i ostalih asova igrala je sjajan rukomet pod vođstvom Pera Miloševića.
,,Rado se sjećam tih dana, ti trenuci su mi među najljepšim u karijeri. Bio je to zvjezdani uspon Lovćena, kada su momci iz grada ,,sa dvije ulice“ i nekoliko igrača sa strane uspijevali da pobjeđuju prvake Evrope u sportu koji je olimpijski i globalan. Na Cetinju su pala dva prvaka Evrope, Portland San Antonio i Kil, i volio bih da se to ponovi. Iskreno vjerujem da će Lovćen jednog dana biti opet strah i trepet za sve rivale, isto kao što bih se obradovao da bilo koji drugi naš tim uradi nešto slično. Tako se pravi reprezentacija i opstaje među svim silama sa kojima se susrijećemo na velikim takmičenjima“, priča Kapisoda.
Kao Cetinjaninu, svaki meč u dvorani ,,Lovćen“ bio mu je posebni doživljaj, ističe Kapisoda.
,,Jedva sam čekao da utakmica počne, za mene je to bio praznik. Tokom sedmice smo se ,,odirali“ od treninga kod Pera Miloševića i radovali se svakom meču. Tri sata se čekao red da se uđe u dvoranu, da je primala i pet hiljada ili više gledalaca garantujem da bi tribine bile pune jer nijesu samo Cetinjani dolazili da nas gledaju, već ljudi iz cijele Crne Gore. I danas sretnem ljude koji mi kažu kako su prije 20 godina išli iz drugog grada da gledaju Lovćen“.
Malo je timova koji su u to vrijeme mogli da odnesu bodova sa Cetinja.
,,Rukometna pravila su tada bila potpuno drugačija, način na koji smo mi igrali - đe je fizička snaga dolazila do izražaja i đe je ,,tuča“ mogla da prođe nekažnjeno - više ne postoji. Pitanje je kako bismo se snašli sa sadašnjim pravilima, ali siguran sam da bismo jer nijesmo mogli pobijediti sve te ekipe da nijesmo imali kvalitet. I u jugoslovenskom prvenstvu bilo je klubova sa većim budžetima, pa smo ih pobjeđivali“, prisjeća se Kapisoda i kaže da protivnicima nije bilo svejedno kada su gostovali Lovćenu.
,,Mogli smo da vidimo strah kod rivala. Svjesno nijesmo palili svjetla u tunelu, viđelo se samo malo ono na kraju, pri ulazu na teren, a da bi došli do tamo protivnici su morali da prođu pored nas i da nas vide. Nikad nijesmo bili mirni u svlačionici, bogomi je za pojedine dugačak onaj tunel bio“, s osmijehom evocira uspomene Kapisoda.
Nikad se nijesam štedio
Petar Kapisoda je igrao i za Partizan, Crvenu zvezdu, sarajevsku Bosnu, Zagreb, a karijeru je završio u švajcarskom Vestu.
Duže od deceniju bio je prisutan na terenima Lige šampiona. Osim pehara koje je osvajao, najdraži ,,trofej“ iz klupske karijere mu je dobar odnos koji je održao sa ljudima iz svih sredina gdje je pisao sportsku biografiju.
,,Bitno je kakvog te zapamte. Uvijek sam imao pošten odnos prema radu i treningu, nikad se nijesam štedio i kalkulisao. Navijači su to prepoznavali i zadovoljstvo je kad te zapamte kao borca, a ne kao nekog ko je kalkulisao ili ,,birao“ utakmice. Ako si došao na utakmicu, onda daj sve od sebe. To će se pamtiti. Osjećam se dobrodošlim kad dođem u bilo koju sredinu gdje sam igrao, iznenadim se kako ljudi pamte stvari, mada nijesu bile baš toliko davno“.
Sjajna generacija Jugoslavije
Kapisoda je bio dio jugoslovenske reprezentacije koja je osvojila dvije svjetske bronze - 1999. u Egiptu i 2001. u Francuskoj.
Žali što ,,plavi“ nijesu stigli do makar jednog finala, a bili su blizu.
,,Mogli smo da idemo do finala, ta ekipa je bila kadra za to. U Francuskoj 2001. smo protiv Švedske vodili sedam razlike u polufinalu i to prosuli. Ostao mi je žal za tim finalom, imali smo veliki kvalitet, fenomenalnu ekipu sposobnu da svake godine igra u završnici velikih takmičenja. U timu su bili igrači koji su bili najbolji na svijetu na svojim pozicijama - Arpad Šterbik, Dragan Škrbić, Žikica Milosavljević i mnogi drugi. Bilo je vrlo teško ući u konkurenciju za mjesto u reprezentaciji. Te dvije medalje su mi satisfakcija za dane provedene u reprezentaciji Jugoslavije“, navodi Kapisoda.
Učestvovao je i na Olimpijskim igrama 2000. u Sidneju.
,,Fenomenalno iskustvo, iako smo osvojili najlošije moguće mjesto - četvrto. Pobijedili smo moćnu Francusku u četvrtfinalu, a onda ispustili dvije šanse za medalju. Poraženi smo od Rusa u polufinalu, pa od Španije u meču za bronzu. Medalja je bila nadohvat ruke, a ostali smo bez nje. Bilo nam je veoma teško. Olimpijske igre su posebno takmičenje, ima mjesta samo za 12 selekcija, od čega je jedno rezervisano za domaćina. Nije kao na svjetskom ili evropskom prvenstvu gdje je mnogo veći broj selekcija, tako da je samo pojavljivanje na Igrama veliki uspjeh. Iz perspektive crnogorskih selekcija, odlazak na takvo takmičenje ravan je medalji“, tvrdi naš sagovornik.
Dvomeč sa Švedskom i najdraža fotografija
S posebnom emocijom Kapisoda se prisjeća početaka crnogorske reprezentacije. Pune dvorane širom Crne Gore podsjećale su ga na atmosferu sa mečeva Lovćena.
,,Bio sam dio svega toga i ta euforija se prenijela, nije ni bilo toliko dugo poslije zlatnog perioda Lovćena, svega pet-šest godina. Srećan sam i ponosan što sam bio dio prve reprezentacije Crne Gore, ujedno i prve crnogorske selekcije koja se pojavila na velikom takmičenju, gdje smo napravili uspjeh plasmanom u glavnu rundu“.
Nekoliko godina ga nije bilo u reprezentaciji, a onda se vratio na velika vrata.
,,U jednom periodu imao sam mnogo povreda. Teško je psihološki za nekoga ko je navikao da je superioran u onome što radi da opet krene, ne od nule, nego iz ,,bunara“. A želio sam ponovo da budem najbrži, najskočniji, da imam kontinuitet. Nijesam navikao na prosjek, kad dođeš na prosjek - onda batali. Mnogi to ne shvataju, ne volim da vidim sportistu koji je bio superioran kako se ,,vuče“ na terenu i da su svi bolji od njega. Čovjek mora da procijeni kad je vrijeme za kraj“, navodi Kapisoda.
U povratničkom mandatu u dresu Crne Gore doživio je lijepe momente, prije svih kultni baraž sa Švedskom za odlazak na Svjetsko prvenstvo 2013.
,,Lavovi“ su prije toga dugo čekali da se vrate na najveću scenu.
,,To je jedan od najsvjetlijih trenutaka crnogorskog sporta. Ne samo u rezultatskom smislu jer to je bilo mnogo više od toga. Švedska je mislila da će da se prošeta protiv nas, a onda su nas jedva dobili u Stokholmu i tada najboljeg igrača svijeta Kima Andersona vratili s odmora kako bi eliminisali malu Crnu Goru. I opet im nije bilo dovoljno, a dva mjeseca kasnije postali su olimpijski vicešampioni“, podsjeća Kapisoda i prisjeća se revanša u Podgorici.
,,Tolika je buka bila u ,,Morači“ da prvog saigrača do sebe nijesam mogao da dozovem, ništa se nijesmo čuli, nego smo komunicirali gestikulacijama. Tada je slučajno nastala i fotografija sa crnogorskim barjakom, moja vjerovatno najdraža iz karijere“, kaže Kapisoda.
Današnja đeca su ,,svilena“, ali ima talenata
Kao predsjednik Rukometnog saveza Crne Gore, Kapisoda prati sve kategorije i primjećuje:
,,Današnja djeca jesu razmaženija nego u naše vrijeme, generacije su ,,svilene“, podložni su kuknjavi, a sve zbog načina odrastanja. Međutim, iz svake generacije dobijemo po neku igračicu ili igrača. Mnogo manje nego što imaju velesile, ali to je to na što možemo da računamo. Sve tri selekcije koje su imale takmičenja ovog ljeta imale su po skoro dva mjeseca priprema kako bi što duže bili zajedno i bili konkurentni jačim rivalima“, navodi Kapisoda.
,,Rezultat nam nikad nije primaran, zanima me da dobijemo dijete koje je superiorno u svojoj generaciji. Bitno je da neko od njih izraste u vrhunsku igračicu ili igrača, a ne toliko jesmo li u mlađim kategorijama četvrti, sedmi ili 14. Svako dijete nam je važno i srećan sam što je sve veće interesovanje za rukomet. Na primjer, postoji ženski rukometni klub na Cetinju, to mi je mnogo lijepo da vidim jer toga prije nije bilo, dominantno je rukomet bio zastupljen kod muškaraca“, zaključio je Petar Kapisoda.
Feniks
Za ponos CG.