Velikani crnogorskog sporta – Vladimir Gojković: Crna Gora uvijek prvi izbor, pravim kompromise koje ne bih prije 10 godina

Antena M i Meridianbet vam donose serijal tekstova ,,Velikani crnogorskog sporta“ - intervjui sa ličnostima koje su ostavile neizbrisiv trag u crnogorskom sportu, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni, doprinijele da se ime Crne Gore izgovara na najvećim svjetskim sportskim borilištima.

Današnji sagovornik je Vladimir Gojković, vaterpolo maestro, osvajač evropskih, svjetskih i olimpijskih medalja, od 2015. selektor reprezentacije Crne Gore s kojom na toj poziciji ima srebro i bronzu sa kontinentalnih šampionata.

Gojković je rijedak primjer sportiste koji je kvalitetom mogao da igra bilo gdje, da ,,bira“ klub širom Evrope, ali je gotovo cijelu karijeru ostao vezan za sredinu koja ga je iznjedrila – Herceg Novi i brend tog grada, Jadran.

U inostranstvu je nastupao samo za Sintez iz Kazanja i ostao dvije godine.

,,Kad si mlad upišeš neki sport da bi se igrao, ako ispadne da si dobar onda živiš od toga. U jednom momentu sam otišao u inostranstvo i poslije prve godine tadašnji predsjednik Jadrana Đuro Marić je htio da se vratim, ali me Rusi nijesu pustili. Već tih godina sam osjećao povezanost s Jadranom i razmišljao sam da ću jednog dana biti trener, ali generalno igrač u tim godinama ne može da rezonuje na ovaj način kao sada“, govori Gojković za Antenu M.

,,Poslije sam se vratio, dobio priliku da tu postanem i trener, i gledam Jadran kao svoju drugu kuću, vezan sam izuzetno za njega i mislim da je to normalno s obzirom na sve. Neko će razmišljati ovako, neko onako, ali objektivno – da nije bilo Jadrana i tih početaka ne bih ni ja danas bio ovdje. Mislim da je moja obaveza poslije svega što sam napravio i što mi je sport dao, a dao mi je stvarno mnogo da ne mogu više poželjeti, da vratim sportu na neki način, a vidio sam da je najbolji način za to da radim u klubu koji volim i koji sigurno ne mogu porediti ni sa jednim drugim kolektivom.

Privrženost crnogorskom vaterpolu Gojković je dokazao i u trenerskim vodama. Umjesto odlaska u inostranstvo, odlučio se za istrajnost na putu da ,,ajkule“ vrati u evropski i svjetski vrh.

,,Sa trenerskim poslom sam krenuo 2012. i dosta brzo sam došao do mjesta selektora, 2015. godine, što nijesam očekivao. Čovjek dođe do nekih saznanja i spoznaja, vjerovatno i sa iskustvom. Imam veliku odgovornost i moj rad mora biti u interesu crnogorskog vaterpola jer nijedan klub ne može da napravi iskorak ako nemamo dobru reprezentaciju. Dugo sam selektor i dosta je turbulencija, ali već sam govorio – imam najbolji posao na svijetu jer radim ono što volim, vodim reprezentaciju svoje zemlje koja je konkurentna da napravi veliki rezultat. Opredijelio sam se za posao koji me privlačio i ne mogu da se žalim. I onog dana kad ne budem selektor biću spreman da na bilo koji način da pomognem crnogorskom vaterpolu jer to je moj vaterpolo, kao što je Jadran moj klub. Crna Gora je zemlja za koju sam igrao i za koju sam vezan. Da imaš mogućnost da biraš između svih reprezentacija svijeta, uvijek ćeš izabrati svoju zemlju“, naglašava Gojković.

Živimo u vremenu manjka odgovornosti

Gojković je trener starog kova, voli sistemski, temeljan rad, posvećenost svim detaljima.

Trendovi su, međutim, drugačiji i do uspjeha se želi stići ,,preko noći“. Ne samo u sportu...

,,Došlo je takvo vrijeme, nažalost. Čuo sam nedavno izjavu mladog Jovića iz košarkaške reprezentacije Srbije kako su im teške ruke i noge, a za selektora Pešića rekao je samo ,,old school“, nije želio ništa drugo da doda. Ja vjerujem da je ta ,,stara škola“ jedini put, pogotovo za mlade igrače i trebalo bi da radimo sistemski, na nivou svih klubova, i da onda igrači dolaze u reprezentaciju pripremljeni za to“, ocjenjuje Gojković.

,,Treba da ojačamo ligu, onda bi sve bilo bolje. U neku ruku i ja pravim kompromise koje vjerovatno prije desetak godina ne bih pravio, ali takvo je vrijeme. Treba obučiti i trenere, nijesu ni oni više onog starog kova. Nekad je mladi trener bio spreman da stoji 10 sati na bazenu i samo zapisuje. To danas nije moguće, moraš ga stimulisati na neki način da bi on uhvatio neku ,,žicu“, pa da probaš da od njega napraviš nešto. Drugo je vrijeme sada, brže, sa dosta manje odgovornosti i moramo se prilagoditi koliko je moguće“, navodi Gojković.

Kako bi se igrač Vladimir Gojković slagao sa trenerom Vladimirom Gojkovićem – ili obrnuto?

,,Vjerujem da ne bi bilo problema zato što sam za trenere imao Petra Porobića, koji je sve nas u Jadranu podigao, i Nenada Manojlovića, kod kojih nije bilo nikakvog upita – ili možeš da radiš posao ili ideš kući. Navikao sam da je ono što trener kaže zakon, tako sam i funkcionisao još od vremena reprezentacije Jugoslavije, gdje je važilo da onako kako se postave pravila – tako i bude“.

Nema napretka u ekipi bez lidera

Gojković je debi na velikim takmičenjima upisao na Evropskom prvenstvu 2003. u Kranju, kao dio sjajne generacije reprezentacije nekadašnje državne zajednice.

Sa Srbijom i Crnom Gorom ima svjetsko zlato i bronzu, evropsko zlato, olimpijsko srebro...

,,Imao sam sreću da sam 2001. godine ušao u rad s ekipom u kojoj su bili Savić, Vujasinović, Šapić, Ikodinović, Ćirić, Šefik, Trbojević... Vjerovatno najbolja reprezentacija, uz onu Srbije koja je sve osvojila, u istoriji jugoslovenskog, odnosno srpsko-crnogorskog vaterpola. Mnogo stvari sam naučio od tih vrhunskih igrača jer sam živio s njima, imao ogroman respekt koji je danas možda nezamisliv, a opet imao uvažavanje od njih na način na koji su nas prihvatili“, podsjeća Gojković.

,,Učiš, treniraš, kupiš stvari od velikih igrača. Kad si sve vrijeme na treningu pored, na primjer, Šapića koji je bio najbolji napadač na svijetu, onda moraš da napreduješ. Sada je, na primjer, Jadran poslije duže vremena uspio da napravi respektabilnu ekipu za Ligu šampiona, doveo je dva kvalitetna igrača jer da bi klub otišao na viši nivo mora imati vrhunske igrače i profesionalce, uz njih se grade mladi, koji će potom izgraditi neke nove generacije... Tako smo rasli Jokić, Zloković, ja, kasnije Šćepanović, pa su uz nas dolazile neke nove generacije igrača poput Ivovića, Radovića... Mislim da je to pravi put, teško može neko ostvariti brzi napredak u ekipi koja nema lidera“.

Najviše bole rane iz Pekinga i Londona

Vlado je imao mnogo blistavih momenata u igračkoj karijeri, i kao trener je doživljavao zvjezdane trenutke, ali pamti i teške poraze.

Tri puta je sa Crnom Gorom gubio mečeve za olimpijsku bronzu – u Pekingu 2008. i Londonu 2012. u vodi, te u Rio de Žaneiru 2016. na klupi.

,,Ta utakmica u Londonu 2012. bila je moja posljednja kao igrača. Nedavno sam naišao na snimak tog meča, nevjerovatan splet okolnosti da se vođstvo od tri razlike izgubi u četiri minuta. Igrali smo fantastičan turnir, imali sve kvalitete za medalju, ekipa je bila zrela, najzrelija svih tih godina i sigurno mi je to među dva, tri najteža poraza u karijeri“, govori Gojković.

,,Četiri godine ranije u Pekingu, u polufinalu protiv Mađarske vodili smo 6:3 i imali egal do kraja, to mi je utakmica za kojom najviše žalim u karijeri jer smo mogli da pobijedimo i igrali bismo finale Olimpijskih igara sa Sjedinjenim Američkim Državama, maltene bismo imali sve ,,na tanjiru“. Lično, nijesam se najbolje bio spremio za utakmicu za treće mjesto, kao što je bilo u Londonu gdje smo sve uložili u to“, navodi Gojković.

,,Imam i onaj selektorski poraz u Rio de Žaneiru, za koji sebi pripisujem veliki dio krivice jer kao trener svaki put prvo preispitam sebe i sigurno nijesam zadovoljan kako sam odradio tu utakmicu. U svakom slučaju, ova dva igračka poraza – polufinale u Pekingu i meč za bronzu u Londonu – sigurna su među tri najteža u karijeri“, ističe Gojković, koji je u kapici Crne Gore osvojio evropsko zlato 2008. u Malagi i srebro 2012. u Ajndhovenu.

Sinovi talentovani, za seniorski nivo mora da se ,,klikne“

I Vladovi sinovi bave se vaterpolom. Neće im biti lako da dostignu očeve visine, ali talenat posjeduju.

,,Najvažnije je da s voljom idu na treninge, a bog im je dao neke potencijale. Dosta toga dolazi urođeno, mora da postoji talenat da bi se išlo na najviši nivo, a mi treneri smo tu da to prepoznamo. Dobro treniraju, vole vaterpolo, a i vjerovatno u mojoj komunikaciji s igračima i načinu na koji doživljavam vaterpolo oni vide ozbiljnost, tako da se ne mogu žaliti na njihov pristup sportu koji je odličan. Stariji je blizu seniorskog nivoa, mlađi se još igra kroz ovaj sport. Ako si dobar i priđeš seniorskom vaterpolu moraš i ti da ,,klikneš“, da se ,,prebaciš“ i da to možda počne ranije nego što je objektivan slijed događaja“, objašnjava Gojković.

Vaterpolo je ljetnji sport i to je njegova budućnost

Možda će u godinama kada njegovi nasljednici potencijalno budu dio ozbiljnog seniorskog vaterpola i taj sport globalno biti priznatiji i popularniji.

Do sada, saglasan je Gojković, rukovodstva Evropske i Svjetske federacije nijesu se dovoljno trudila da promovišu i i približe široj javnosti jedan od najstarijih i najtežih sportova na svijetu.

,,Tačno je da se - u projekciji kako vaterpolo treba da napreduje - u vrhu svjetskog vaterpola stvari ne vode na pravi način. Svjedoci smo da bi moglo da bude bolje, vidite koliko su svjetskih prvenstava probali da ,,ubace“ u kratkom roku, ali sve je to marketing, novac... Vaterpolo ima problem što se igra u vodi. Mnogo je brži i fizički zahtjevniji nego kad sam ja igrao, ali se to ne vidi koliko u rukometu ili košarci. Voda je limitirajući faktor, i ako se ubrzaš to su mala ubrzanja i pomjeranja“, kaže Gojković.

,,I drugi profesionalni sportisti kažu da je vaterpolo najteži sport jer jedino mi treniramo maltene 365 dana u godini dva puta dnevno, a voda nije prirodna sredina. Među najstarijim je olimpijskim sportovima, zanimljiv i težak, ali nije napravio iskorak kao neki drugi. Vjerujem da se može napraviti bolji program, moje shvatanje vaterpola je takvo da bi trebalo da se što više igra ljeti. Vidjeli ste posjetu na otvorenom bazenu u Podgorici tokom Evropskog prvenstva ove godine. Pa devedesetih godina za vrijeme sankcija, u Beogradu - koji nije na moru, mečeve Zvezde i Partizana na otvorenom gledalo je po pet hiljada ljudi. Vjerujem da je to put za vaterpolo i da bi u tom periodu dobio više prostora na televiziji i ostalim platformama, mnogo više prostora bilo bi za reklamiranje... Vaterpolo je ljetnji sport i to je njegova budućnost, ali to sada niko neće da ,,povuče“ i pokrene stvari u tom smjeru“, zaključuje Gojković.