Dvije godine Markovićeve Vlade: S materijom nekako, s duhom nikako

Stav Darka Šukovića.

Piše: Darko Šuković

Davno prije polovine mandata Vlada Duška Markovića dala je dovoljno materijala da joj se ispišu “političke karakteristike”. Godišnjica njene promocije u Skupštini, 28. novembar, samo je prigodan povod da se to i uradi.

Iako se naširoko vjerovalo da će nova vlada biti manje obilježena premijerom, nego Đukanovićeva, Marković je već izborom ministara i porukom kako je njihov posao-njihov resor, a njegov-politika, pokazao da želi jaku lidersku poziciju i bezuslovnu poslušnost. Kasnije je to potvrdila egzemplarna egzekucija ministra kulture Janka Ljumovića, koji se nije htio solidarisati sa Vladom u brutalnom obračunu sa rektorkom UCG Radmilom Vojvodić. Uistinu, Vlada djeluje kao disciplinovan tim, a sjednice, navodno, više liče na podjelu zadatka, nego na “brain storming”.

Doktrina menadžmenta kaže da je takav model dobar za mala i srednja preduzeća, no, na koncu konca, Markovićev kabinet ima manje od 25 članova, pa se uz dosta mašte analogija može uspostaviti.

Upravo zbog predominacije premijera, dvogodišnji rad Vlade prikaziv je kroz analizu Markovićevih ključnih poteza u tom periodu. Oni neočekivani, a bilo ih je itekako, objašnjivi su sentencom "ja, to sam ja i moje okolnosti"( Ortega i Gasset). Jer, okolnost uspona na vrh najmoćnije grane vlasti, zakonomjerno determiniše Markovićev pogled na sve ispod.

Ekonomija raste, još da je zatečena bolja; kriminaci napokon u defanzivi

Iako je privreda za novog premijera, do stupanja na dužnost, bila “špansko selo”, ispada da je baš tamo postignuto najviše! Do sredine ove godine ekonomija je rasla po stopi od 4,8%, nezaposlenost je značajno smanjena (sa 21% na 14,4%), direktne strane investicije u ovoj godini porasle su 48%, budžetski deficit pašće sa 5,7% s kraja prošle godine, na 3,2% koncem ove... Svim ovim pokazateljima pohvalio se premijer lično, na nedavnom sastanku Savjeta stranih investitora.

Premijer je (i) tom prilikom dodao kako su mu ovakvi makroekonomski rezultati izgledali nedokučivi kada je preuzeo Vladu. Ne prvi put, dakle, kazao je nešto što se teško može razumjeti do kao packa prethodniku. Zato politički cinici govore kako je Marković, možda, bio i previše uspješan u dokazivanju da Vladu vodi samostalno. Narativ o Markoviću kao pukom poslušniku Đukanovića, odavno je, naime, zamijenjen spekulacijama o sukobu u vrhu DPS.

Da li je istina u jednoj od krajnosti ili na nekoj tački između? Fakat je da se Marković verbalno legitimisao kao predsjednik Vlade kontinuiteta, ali i da je, ne samo izborom ministara, nego i kroz rotaciju po dubini, demonstrirao stvarni diskontinuitet sa “đukanovićevim” kadrom. Tim prije što je u izboru nove garniture, čini se, preči kriterij, često, bio afinitet premijera, nego kompetentnost odabranih. Diskontinuiteta je, međutim, bilo i u nekim bitnim politikama... O tome malo kasnije.

Vratimo se, začas, ekonomiji... fakat je da se makroekonomska stabilizacija još ne osjeća “po glavi stanovnika”, pošto plata ne mrda sa 510-12 €. A, ni troškovi života ne padaju, barem ne značajno. 

Standard života na Balkanu mjeren je, obično, količinom i kvalitetom onoga što se ima u tanjiru. Uz stanje javnoga reda i mira, kao ključni dopunski faktor. Začudo, s obzirom na to da je kadar bezbjednosnog sektora, Marković je do prije nekoliko mjeseci najgore stajao upravo tamo đe se očekivalo da odmah zablista. Međusobno istrebljivanje dvije krimi-vojske, “škaljaraca” i “kavčana”, počeli su bili glavom da plaćaju i baksuzni civili. Onda se policija trgla i svela problem na prihvatljivu razinu.

Briselski premijer

Markoviću se posrećilo da ulaskom u NATO uđe u crnogorsku istoriju. I sam, naravno, nije bez ozbiljnih zasluga što je Crna Gora prvi put u svojoj povijesti stekla pravo na zaštitu najmoćnije vojne sile otkad je čovjek prohodao uspravno. Ipak, nepozivanjem Đukanovića na večeru sa potpredsjednikom SAD, u Podgorici, premijer je priznao poriv da fokus najvažnijeg saveznika zadrži na sebi?

S eurointegracijama ide slabije, iako se na lojalnost predsjednika Vlade Briselu niko u EK ne može požaliti. Dapače, dok Đukanović upozorava na dramatičan deficit vizije u EU i suštinski zastoj u politici proširenja, Marković disciplinovano prima zadatke komesara i ponavlja da nema zamora u ispunjavanju obaveza.

Očita je (bila?) i namjera predsjednika Vlade da bezuslovno slijedi upute Brisela za inkluziju ostatka opozicije u institucionalni okvir države. Koordinacija u trouglu Abazović&Bečić-Han-Vlada CG, u kojem su Vijesti izigravale kurira Jovicu, povodom prijedloga Demokrata i URE za izmjenu izbornog zakonodavstva, samo je najlošije kamuflirana inicijativa evropskih komesara i ambasadora, radi pronalaska rješenja za crnogorske probleme.

Što, samo po sebi, ne bi bilo strašno, kad bi, umjesto Hana i(li) Orava, “dobre usluge” pokušao da pruži neko s više potencijala za pronicanje u bit crnogorskih problema, a s manje želje da to radi kao osioni arbitar. Koliko god je, čak i kad mu fali rafinmana i dubine, traganje za konsenzusom plemenit napor, toliko je opasno ne prepoznati crvenu liniju, nakon koje bi ustupci doveli u pitanje održivost Crne Gore. Premijer i Vlada tome su testu izloženiji od ostalih.

Identitet - bez strategije i taktike

Marković je u ranoj fazi mandata identitetska pitanja delegirao CANU. To što je, vjerovatno, bio svjestan vlastitih i Vladinih limita da se bavi tom zahtjevnom temom, još bi i za pohvalu bilo, da nije previdio dramatičnu iščašenost pozicije “naše” Akademije, spram našeg nacionalnog i državnog identiteta, poglavito spram kulturnog i istorijskog nasljeđa. Premijeru je, biće, promaklo da se u CANU stvari presporo mijenjaju i da se još nijesu promijenile dovoljno... niti izgleda da će se to desiti brzo. Pod njenim se krovom nevoljno razmatra tzv. Podgorička skupština, čije razorne posljedice trpimo i danas, a opskurni autošovinista Radmilo Marojević pompezno ugošćuje da govori o Opštem imovinskom zakoniku!

Na anticrnogorsku histeriju i pljuvanje po nacionalnom i državnom identitetu i dostojanstvu, u kojem učestvuje svako ko se dohvati tastature i mikrofona, od raznih sarapa, rakovića i antića, do irineja, vulina i dačića, CANU odgovara promovisanjem “zuckerwasser”("šećerna vodica" - lak je njemački, samo ga treba znat') koncepta ustavnog patriotizma i fantzira o pravoslavnom pomirenju! Realno, viši je nad’ u Boga, što bi se reklo po crnogorski, nego u koncept stvoren u vremenu i na mjestu koje nema ništa zajedničko sa našim.

Akademija je odgovorila mlako, a Vlada beznadežno konfuzno, čak neprimjereno! Premijer je, u izjavi patrijarha srpskog da su Srbi i Crnogorci jedan narod, prepoznao čin pomirenja i izvinjenja za prethodne beslovesnosti o Crnoj Gori kao goroj za Srbe od NDH i Otomanske imperije! A, posrijedi je asimilatorski nasrtaj srpskog prvosvještenika,  podmukliji od manipulacija prilikom izbora za Nacionalni savez Crnogoraca u Srbiji. Povodom kojeg je Vlada ostala nijema kao riba!?

Onespokojavajuće odsustvo državne strategije, čak i taktike, u odbrani od velikosrpske asimilatorske politike, svjedoči zabrana četvorici šovinista iz Beograda da uđu u Crnu Goru. Srpska propagandna mašinerija majstorski je interpretirala Vladinu odluku kao pokazatelj slabosti države i straha od "snage riječi" nepomenute četvorice. U Vladi nije bilo dorasloga da odgovori na Matijinu ciničnu dilemu: važi li zabrana i post mortem, pošto je odlučio da u Crnoj Gori "živi kad umre".

Uzgred, upadljivo je bilo ćutanje kojim su preko toga izazova prešli ionako rijetki crnogorski intelektualci koji su, barem dotad, bili spremni da civilizovano i argumentovano, uzvrate na otrovne poruke Beograda, popunjavajući rupe u institucionalnoj defanzivi. Biće da je njihova šutnja rječit odgovor na premijerovu opasku da bi neki u Crnoj Gori najradije pokrenuli “sveopšti rat”?

Ne samo tada, Marković je pokazao nesposobnost da stare i nove izazove stavi u pravi okvir i krene u njihovo suštinsko rjesavanje. Po svemu što je dosad uradio, čini se da ne shvata kako je u narodima gabarita crnogorskog, čak i kad nijesu toliko izloženi negiranju i asimilaciji, njegovanje identiteta uslov održivosti - i nacije i države.

Mediji - neprincipijelna koalicija

Partneratvo s koncernom Vijesti možda je i najupečatljiviji diskontinuitet sa Đukanovićevom vladom. Uspostavljeno je od starta, dok su još bili svježi tragovi njihovog medijskog sponzorisanja DF, protiv čijih je čelnika Tužilastvo podiglo optužnicu za pokušaj terorizma. Nastavljeno je do danas, uprkos kontinuiranom banalizivanju “državnog udara” u glasilima koncerna?

Ljudi iz Markovićevog okruženja kažu kako je, naprosto, procijenio da on ne bi mogao izdržati medijsku torturu i ostati u sedlu, kao Đukanović. Zato se odlučio na “trgovinu”, koja mu je u “miraz” donijela partnerstvo sa povezanim dijelom NVO sektora i, nadasve, veze bez šumova sa, više Hanom, nego Briselom.

Da li je dobitak od "kolonijalne  posluge" na ćupriji, veći od onoga što premijer rizikuje na mostu? Teško da je Markovićev kredibilitet u bazi porastao zbog preočigledno selektivne, za njega i za nekoliko clanova Vlade, podrške Vijesti, dok su Đukanović i DPS, politički otac i inkubator premijera i saradnika, ostali opsesivna meta te, samo po zvaničnoj djelatnosti, medijske kuće.

Partnerstvom premijera sa odabranim glasilima i NVO nije promijenjena slika vlasti kao nepravednog distributera društvenog bogatstva, društva u kojem kajmak skuplja vladajuća vrhuška i njen klijentelistički krug. "Novo" je što se ta anomalija, sada ne vezuje za Vladu, barem ne ključno, nego za "šefa režima" Đukanovića. Tako smo na javnoj pozornici dobili još jedan, samo u Crnoj Gori moguć, paradoks: provladine, antirežimske medije!

Gafovi

Teško se na istaknutoj funkciji sačuvati od nespretnih reakcija u nepredviđenim situacijama. Markovića je obilježilo Trampovo guranje na samitu NATO u Briselu. Ni kriv ni dužan postao je predmet ismijavanja "junačina" sa društvenih mreža, koji su mu zamjerili što se nije ponio "crnogorski" i zalijepio predsjednika SAD.

Zapravo je premijer u toj situaciji postupio gospodski. Manjak političkog iskustva, pa i samopoštovanja, pokazao je hvaleći se kako mu je potpredsjednik SAD dao svoj broj telefona i dozvolu da ga zove kad zatreba. Gaf zvaničnika, na žalost, uvijek pogađa državu, pogotovo kad, ko se samo toga sjetio, ulazak Crne Gore u Alijansu opiše kao "mali korak za NATO, veliki za Crnu Goru"!?

Uzdajmo se da je lekcija naučena za drugu polovinu mandata.

Naravoučenije

Duško Marković i njegova Vlada u prethodne su dvije godine, dakle, uspješnije baratali materijom, nego duhom. Kao da su s previše povjerenja utrčali u matricu formalnih i neformalnih savjetnika: pusti identitet, koncentriši se na stomak!

Dvije trećine Njemaca, pokazala su nedavna istraživanja, zadovoljno je sumom novca kojom raspolaze; ekonomija u toj državi stoji nikad bolje... Ipak, nezvanična liderka "slobodnog svijeta" Angela Merkel ide u političku penziju, jer Njemci osjećaju da im je invazija imigranata ugrozila način zivota.

Crnogorcima, možda, nije ugrožen način života, ali statistika surovo upozorava da im prijeti nestanak! Ako gubitak 40% nacionalne supstance za četvrt vijeka nije razlog da se tim fenomenom pozabavi i Vlada i Akademija, onda je moguće i da na objema adresama još nije shvaćeno kako on ne zavisi toliko od nacionalnog dohotka po glavi stanovnika, koliko od nacionalne samosvijesti u glavi stanovnika.