Piše: Dragan Bursać
Presuda Naseru Oriću još jednom je pokazala da mi odistinski i ne znamo u kojem vremensko-prostornom kvadrantu živimo. Zaista je bilo opskurno slušati bošnjačke nacionaliste koji uzvikuju «Allah je veliki» dok dočekuju «oslobodioca» Orića ispred Suda sa jedne strane i povratnu reakciju srpske nacionalističke kamarile, koja prijeti po ko zna koji put da će «dići ruke i od Suda i od ovakvog sudstva u BiH».
Znate li za šta se sudilo Oriću?
I opet istini za volju, osim par kolumnista, a koji ni sami do kraja nisu rasvijetlili fenomen Orića i pravde, niko nije uputio istinitu poruku i poduku narodu. Neznanje, strah, diletantizam, komformizam...? Od svega po malo.
Prvo, Naser Orić nije optužen za bilo kakve masovne zločine, e da bi mu bilo suđeno za iste, pa da bude osuđen ili oslobođen. Ne! Naser Orić je zajedno sa Sabahudinom Muhićem optužen za ubistvo tri srpska vojnika 1992. godine u selima Zalazje, Lolići i Kunjerac. Naser Orić je na Drugostepenom vijeću Suda Bosne i Hercegovine OSLOBOĐEN ovih optužbi i (sad za sad) je slobodan čovjek.
Zašto sad za sad? Pa zato što niko i nije pominjao neke druge optužnice koje bi mu mogle doći na kućnu adresu.
Ono što ovdje imamo je fundamentalno nepoznavanje slučaja «Orić» i od strane tzv. bošnjačke zajednice i od strane tzv. srpske zajednice, ali bogme i od strane medija, analitičara i političara svake fele. Namjerno ili slučajno, tek prosudite sami zašto je to tako. Istine radi, isprojektovana mržnja toga dana tekla je ulicama Sarajeva, ali i čitave Bosne i Hercegovine. Orić je bez obzira ili baš obzirom na svoju ratnu i poratnu prošlost (p)ostao instan bošnjački heroj i arhineprijatelj srpskog naroda.
Ponavljam, Oriću nije suđeno niti za nekakav šverc, niti za druženje sa pripadnicima nacionalističkog pokreta Srbska čast, niti kao Miloševićevom tjelohranitelju, niti kao masovnom zločincu, koji po srbijanskom predsjedniku Vučiću «vadi oči Srbima».
Dabome, ovi suvi fakti nisu bili dovoljni e da bi se spriječila nelogična bujica kontraargumentacije, a koja glasi - Dobro, ako je Orić nevin, a ko je pobio onih 387 srpskih civila sa opština Bratunac, Zvornik, Srebrenica, Milići, Šekovići i Kalesija u periodu 92-95'?
Zašto je nelogična? Pa zato što odgovor može biti, mogao ih je pobiti bilo ko, računajući i Nasera Orića, jer se sud ovaj put NIJE bavio tom tematikom. A to što se Sud 23 godine nije bavio «tematikom» ubistava 387 ljudi na teritoriji Bosne i Hercegovine govori dosta o Sudu, ali i o načinu poimanja realnosti stanovnika iste te države.
Posve je normalno u dehumanizovanom narativu u kojem su ratni zločinci heroji, a žrtve brojevi, «zaturiti» ubistvo 387 ljudi. Katastrofalno, jadno, mizerno, ali istinito. A, da li je Orić za to kriv, makar i po komandnoj odgovornosti, ne znamo. Tek, znamo da nije ubio tri srpska zarobljena vojnika. Znamo, opet ponavljam, da sudski nije kriv za ono za šta je terećen.
Kako je Orić postao srpski arhineprijatelj?
Pa opet, postavlja se pitanje kako je i zašto Naser Orić postavljen u centar mita kao pakleni lučonoša koji sije smrt među srpskim civilima u istočnoj Bosni?
Osnova iskrivljene slike leži u nakaradnom sistemu reciprociteta zločina koja veli, ako smo mi imali nekakvog Bearu, Krstića i Mladića, onda je «druga strana» morala imati barem jednog takvog. Pa se u tako sklepanom narativu Naser Orić pokazao upravo idelanim likom. Osvetnik na bijelom konju, kako su ga zanimljivo za vrijeme rata isto prikazivale i bošnjačka i srpska strana, bio je taj virtuelni tas u nekakvom izmaštanom ekvilibrijumu zločina. Pa još ako mu se uklopi prošlost Miloševićevog tjelohranitelja, sumnjivog momka iz sive zone, kamatara i narko dilera, eto priče o bošnjačkom koljaču.
I tu priču je srpska strana dovela do perfekcije. Naravno, uz svesrdnu pomoć bošnjačkih nacionalističkih jastrebova, te BiH sudstva i tužilaštva, koji NIKADA nisu osudili bilo koga za onih ubijenih 387 ljudi, računajući posebno Orića.
Združeni poduhvat u virtuelnom kreiranju žrtava
A kako se 387 ljudi nije sigurno samoubilo i kako je njihova nasilna smrt fakat, tako je Orić sa svim svojim vrlinama i manama upao u procjep narativa o bošnjačkom zločincu. I ostaće on tu još dugo, ne toliko zbog hajke srpskih nacionalista i neinformisanog običnog puka, nego prije svega zbog katastrofalno lošeg rada naših Sudova.
Pa je sudstvo direktno krivo, ne ovom svojom odlukom, nego vaskolikim neradom za podsticanje, prije svega srpskog nacionalizma. Pa je onda presuda Oriću baš zato nakaradno reinterpretirana i u roku od odmah dovedena u kontekst ubijenih Srba istočne Bosne. Jer kad ne rade niti istražni organi, niti više instance, kada ne radi, prije svega ljudska i etička potreba za istinom u ljudima koji su kao vojnici ubijali civile, brutalno je očekivano stvaranje mita o bošnjačkom koljaču i hiljadama ekskluzivno njegovih srpskih žrtava.
Pravda je spora ali dostižna, to diple gotovo svi u regionu, nakon presude Oriću, misleći prije svega na njegovu (sudsku) nevinost, ali i na rješenje gnusnog zločina ubistva 387 ljudi. Pa to bi možda i moglo da pije vode ukoliko bi se pravda pokrenula. Ali pravda koja nalaže istinu o nalogodavcima i ubicama civila ubogo stoji u mjestu.
Vježbanje pravde
Ljudi su ispred Suda u Sarajevu na dan izricanja presude uzvikivali da je Alah veliki.
Alah će biti veliki kada se oni koji uzvikuju njegovo ime pozdrave sa onima koji ga Bogom nazivaju, kada shvate da istina žrtvu iz broja pretvara u ime i prezime, ime koje je nekada imalo život i koje je od strane zločinaca uništeno. Alah će biti velik kada zločinci imenom i prezimenom budu odgovarali za svoje zločine. Alah će biti najveći kada navježbamo razliku između dobra i zla, ako je već Alahovim pojmovnim aparatom zvanim etika ne prihvatimo.
A, odistinski, uživljavanjem, učitavanjem i mentalnim upisom u stanje, svijesti žrtve pred smrt, kao i stanjem svijesti zločinca pred egzekuciju, možemo vježbati svoj etički aparat. I nije to neka novost, niti je tajna, niti je ezoterična maštarija i inokosna vještina.
Tako navježbani nikada ne bi mogli izreći monstruoznost kakvu je onomad rekao Milorad Dodik, a koja glasi da su snage pod komadom Nasera Orića pobile 3267 srpskih civlinih žrtava. Otkuda ta bolesna patologija nasilnog sahranjivanja svojih sunarodnika na odar nacionalizma? E, ona dolazi iz primalnog odsustva empatije. Jer kada dehumanizirate čovjeka i kada ga staljinovski svedete na broj, onda vam je svejedno, zdravom razumu uz inat da li je ubijeno 387 ili 3267 ljudi. I dapače, što je broj veći, što je mortalitet virtuelni boldovaniji, tim bolje.
Ali, ko vam daje pravni okvir za takvo ludovanje? Pa upravo sudstvo i istražni organi Bosne i Hercegovine, kojima je još manje stalo do kostiju onih 387 mrtvih civila.
Ako mi svi zajedno ni 23 godine nakon rata ne znamo za šta je suđen Naser Orić, a kamoli šta je zaista radio, ako neznanje koristimo za iživljavanje naconalističkih strasti, ako će ova situacija, ovaj habitus, i na koncu ovaj tekst, poslužiti samo da bi impotentna politička vrhuška zemlje moje rekla, u pravu si i okrenula se na drugu stranu, ništa, ali ništa nismo uradili i na dobrom smo putu da to ništa pretočimo u vječni danak u krvi u kojem se čeka svaki novi sukob, kako bi nož, puška ili granata odmijenila i u osveti nadoknadila pravdu i pravičnost.
Pa bi, za kraj, trebalo prizvat pjesnika Maraka Tomaša u realnost i njegove stihove, jer još uvijek bolje govore o nama od jeda naših analiza.
Nije ovo, Venja, da prostiš, Rusija. Ovo je Bosna i Hercegovina, zemlja neodlučnih i poraženih,
Ovdje postoji gomila balegastih alibija da ne poduzmeš baš ništa,
Nijedan rat nikad nije završio, samo je odgođen za drugu priliku,
a došlo je, samom kraju je došlo, o duši se radi, o crnilu ispod
noktiju.
Bosanci i Hercegovci mi idu na jetra, sve je to go propao Jugoslaven,
stoka koja predugo bulji u mjesec, rekao bi Bukowski.
Sloboda jednih je zatvor drugima i tako stoljećima u krug.
Ubice jednih su heroji drugima i tako stoljećima, Venja (…)
osjetljiv sam,
teško podnosim sve te kosti
koje zatrpavaju centralne informativne emisije.
Ima i istinski gladnih, prosto da se sažališ, starih, Venja, poniženih,
oduzetog dostojanstva, rat uzima žrtve i u mirnodopskim
vremenima,
Danak se plaća u dostojanstvu i ljudskosti.
Zbog toga ja pišam na njihov rat
i poserem se na njihov mir.(…)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR