Piše: Goran Mišić
Sudeći po sve većem zanimanju medija, mnogi su se u Srbiji ponovo dali u potragu. Ne traže novog vođu, jer su ga već našli prije šest godina, niti traže ostatke Draže Mihailovića, što im je bila omiljena rekreativna disciplina prije nekoliko godina. Ne traže ni Slobodana Miloševića, koji je umro u Hagu prije 12 godina, ali traže jedan njegov organ koji je mnoge porodice zavio u crno. Traže Slobin - mozak.
Ovo je samo početak prve od tri priče o Slobodanu Miloševiću o kojima će ovdje biti riječi, a koje svjedoče da se nekadašnji vođa srpskog naroda ponovo vraća na Balkan, samo što nije utvrđeno da li sa onoga svijeta, ili, kako to opet neki drugi Srbi misle, iz Moskve, gdje i danas provodi dane sa porodicom. Doduše, incognito i sa izmijenjenim ličnim opisom, kažu ljubitelji teorija zavjere, kojima Srbija nikad nje oskudijevala.
Ovaj put priča, međutim, nije pokrenuta iz (ne)maštovitih kuhinja državne tajne i svake druge policije, nego iz medija, i to ozbiljnih kao što je BBC, čija je redakcija iz Beograda ekskluzivno otkrila da se Miloševićev mozak ne nalazi u njegovoj glavi pod lipom u Požarevcu, gdje je bivši predsjednik Srbije i Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora), suprotno zakonu, sahranjen u kućnom dvorištu.
Da li je Slobin mozak nestao iz Haga?
Ostao je u Hagu, ustvrdio je, dakle, BBC, odakle je nešto kasnije na volšeban način nestao. Misteriozna priča je odjeknula Srbijom, nakon što su je preuzeli svi ozbiljni i oni manje ozbiljni mediji.
BBC tvrdi da mu je je više osoba koje su u vrijeme Miloševićeve smrti radile za Međunarodni krivični tribunal za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji potvrdilo priču o kojoj se godinama šuškalo u hodnicima Tribunala: da je tijelo isporučeno porodici, ali da je mozak zadržan na Holandskom forenzičkom institutu u Hagu, što nije nelogično, ma koliko apsurdno bilo.
U tekstu se podsjeća da je Miloševićevo tijelo nakon autopsije u zatvorenom kovčegu predato Miloševićevom sinu Marku, koji je stigao iz Moskve da ga preuzme, ali i da je za dubinsku toksikološku analizu mozga bilo potrebno više vremena, tako da je mozak, navodno, ostao u Institutu.
"Sjećam se da je Miloševićevo tijelo u martu 2006. godine vraćeno u Srbiju bez mozga", potvrdio je za BBC i Kristijan Šartije, tadašnji portparol Tribunala, ali i dodao da ne zna šta je bilo poslije: da li je mozak vraćen porodici cio ili u dijelovima, ili je ostao na Institutu, ili je uništen".
I Florans Hartman, portparolka glavne tužiteljke Tribunala Carle del Ponte, kaže slično.
"Zbog strogih holandskih zakona o privatnosti, nismo mogli da provjerimo da li je u Hagu ostao samo mozak, ili još neki dijelovi tijela. Takvu informaciju mogu da dobiju samo holandski ili srpski državni organi, ili članovi porodice", ispričala je ona.
Ni otrova, ni tragova nasilja
Forenzički institut u Holandiji je potvrdio da "ima pravo da zadrži određene uzroke radi daljih pretraga, na primjer, za toksikološke analize", ali da podatke o tome mogu dobiti samo zvanični državni organi ili članovi porodice.
Zvanično, Milošević je umro između 7:30 i 8.00 sati 11. marta 2012. godine, malo više od sat vremena prije nego što je stražar pronašao tijelo. Zvanično je utvrđeno da je smrt nastupila kao posljedica srčanog udara, prouzrokovanog višegodišnjom hipertenzijom i zadebljanjem srčanog mišića lijeve komore.
"Nikakav otrov, niti bilo koja hemijska supstanca koja bi mogla da dovede do smrti nisu nađeni u tijelu... Nisu uočeni ni tragovi nasilja", potvrdio je ljekarski izvještaj, čime je opovrgnuta teza da se Milošević sam ubio.
Po dolasku u Beograd, posmrtni ostaci bivšeg predsjednika Srbije prenoćili su u jednoj privatnoj mrtvačnici na periferiji grada.
Sanduk ni tamo nije otvaran, premda su se u nekim medijima pojavile teorije da je Miloševićeva smrt lažirana i da je on tajno prebačen u Moskvu.
"Postoje razne gluposti, ali zamislite da je otvoren kovčeg. Milošević je već osam dana mrtav", rekao je novinarima televizije B92 Miloševićev saradnik i visoki funkcioner Socijalističke partije Srbije Zoran Anđelković na dan sahrane.
"Mi smo čak mislili da promenimo kovčeg, ali pošto je vršena obdukcija, to je limeni kovčeg unutra", kazao je on.
Sahranjen u 'zašvajsovanom' kovčegu
Nakon što je nekoliko sati bio izložen na platou ispred Savezne skupštine u Beogradu, kovčeg je vozilom privatnog prevoznika prebačen u Požarevac i sahranjen u dvorištu porodične kuće, konstatuje BBC.
"Niko nije mogao da pogleda u kovčeg, jer je bio 'zašvajsovan'. Niko to ne može, sanduci su uvek zatvoreni na poseban način", izjavio je autoprevoznik Radiša Mihajlović Drnda, koji je vozio "mercedes" sa posmrtnim ostacima.
Naravno, ni BBC, a ni drugi mediji koji su se pozabavili ovom intrigantnom pričom nemaju odgovor na pitanje kakva je sudbina Miloševićevog mozga, niti barem u naznakama navode otkud baš sada da se povede takva bizarna priča. Moguće je da ide na vodenicu onih, prije svega, Miloševićevih saboraca, koji sve glasnije ponavljaju kako je došlo vrijeme da svome vođi podignu spomenik u Beogradu.
Oni realniji posmatrači političkih prilika u Srbiji, kakvih. uprkos svemu. još ima, ne libe se da ustvrde da Miloševićev mozak nije ni u Hagu. ni u Moskvi, nego da se nalazi, naravno u prenesenom značenju, u glavi Aleksandra Vučića. Koji je, kako tvrde, ponovo pokrenuo onaj isti talas populizma i nacionalizma iz devedesetih godina koji je predvodio Milošević i koji ništa dobro nije donio ni Srbima, ni drugim narodima i narodnostima, kako se nekad kazivalo, bivše Jugoslavije.
Da li je Milošević i Trumpova preteča?
Populizmom i, naravno, Miloševićem pozabavilo se još jedno društvo uglednih i cijenjenih ljudi, prije nešto više od mjesec dana u Berlinu sa još jednom i još eksplozivnijom pričom. Naime, pokušali su da odgovore na pitanje da li su Milošević i njegov populizam preteče američkog predsjednika Donalda Trumpa i svega onoga što se danas događa u svijetu, a ne samo na jugoistoku Evrope, gdje populizam stanuje već decenijama.
U organizaciji berlinskog univerziteta Humbolt i fondacije "Heinrich Bell", na tribini znakovitog naslova "Srbija kao politička avangarda" okupili su se profesorka istorije na Beogradskom univerzitetu Dubravka Stojanović, etnolog, autor i izdavač iz Beograda Ivan Čolović, profesor teologije i slavistike iz Bremena Tomas Bremer i rukovodilac Interdisciplinarnog centra za istraživanje granica Crossing Borders, koji deluje pri univerzitetu Humbolt Nenad Stefanov.
Pravo je čudo kako je ova tema, ali ne i neobjašnjivo, skoro promakla srpskim tabloidima u vječitoj potrazi za senzacijama, iako je Radio Deutche Welle objavio iscrpan izvještaj o ovom skupu, koji prosto tjera na razmišljanje o uzrocima i posljedicama upotrebe populizma u političke svrhe, ne samo na Balkanu, nego, kao što će se kasnije pokazati, i velikom dijelu svijeta.
Tezu o povezanosti Miloševićevog populizma u jednom "socijalizmu na umoru" i Trumpovog populizma u jednom "postfaktičkom svijetu" pokrenuli su, doduše mediji (najprije Washington Mountly, pa onda Observer), a ovaj put su se te krilatice prihvatili i pomenuti naučnici, pošavši od toga, kako podsjeća DW, da se avangarda u ovom smislu smatra kao preteča trenutno sveprisutnog širenja nečega što se, u svakodnevnom medijskom, ali i naučnom žargonu, naziva populizam.
Samo događanje naroda, kako je sam Milošević definirao svoju "antibirokratsku revoluciju", uistinu jeste bila pobuna protiv dotadašnjeg sistema vlasti i (federalnog) uređenja Jugoslavije i zaista korespondira sa pobunama protiv establišmenta i postojećeg poretka u mnogim zemljama.
John F. Cenedy nije bio populista
Milošević jeste "porodio" Franju Tuđmana i ostale nacionalne lidere na Balkanu, za koje se nikako ne može reći da su bili pristalice održavanja statusa quo i zajedničke države. Oni su se samo stavili na čelo svojih populističkih pokreta, koji su u ratnim sukobima, sa neviđenim zločinima i žrtvama, učvrstili sopstvenu vlast i popularnost. Ali, da li je prejaka ocjena da je Milošević bio uzor i Vladimiru Putinu, Recepu Tayyipu Erdoganu, Viktoru Orbanu ili Donaldu Trumpu i sve većem broju drugih lidera u svijetu?
Dubravka Stojanović je podsjetila na istraživanje Latinke Perović, s kojom je radila na Institutu za savremenu istoriju i koja joj je otvorila istorijsku dimenziju srpskog populizma koji seže u 19. vijek i veže se uz lik i djelo socijaliste Svetozara Markovića, ali i radikala Nikole Pašića. Za nju nema dileme da je "ono što se tada zvalo antibirokratska revolucija danas borba protiv establišmenta".
Prema izvještaju DW-a, etnologa Ivana Čolovića najviše je zanimala folklorna dimenzija "događanja naroda" krajem osamdesetih, povratak četničkih pjesama. "Političari su odjednom građanima počeli da se obraćaju u desetercu, čime su htjeli da kažu: 'Mi smo narod'."
Dubravka Stojanović je ponovila tezu iz njene knjige Populism - The Serbian Way (Peščanik, 2017) da je populizam u dubljem smislu lišen ideologije, jer poznaje samo kategorije "oni" ili "mi". Zanimljiv je njen odgvor na pitanje zašto izjava "Ich bin ein Berliner" Johna F. Cenedyja nije populizam, a "Niko ne sme da vas bije" Mlioševića jeste.
"Milošević se tu, što je tipično za populistu, postavlja kao otac naroda, zaštitnik. Cenedy se ne postavlja tako, već se samo tom izjavom solidarizuje sa građanima Zapadnog Berlina."
Evropa se ujedinjuje, Jugoslavija se raspada
Usput, beogradska istoričarka nije propustila da ukaže na to da se i sadašnji predsednik Srbije Aleksandar Vučić ponaša po tom šablonu: "On stalno nešto grdi narod, prema kojem se odnosi kao prema maloj deci", kaže Stojanović.
U raspravi koja je uslijedila brzo se došlo do zaključka da se populizam na području Jugoslavije krajem osamdesetih prije može uporediti sa populizmom koji je kasnije nastao u Rusiji. Jedan od najvažnijih zaključaka berlinskog skupa je da "populizam nije prestao sa Mloševićem, već se nastavlja i danas".
"Mislili smo da je ono što se događalo na području bivše Jugoslavije retrogradno: Evropa se ujedinjuje, Jugoslavija se raspada. Svi idu ka nekom internacionalizmu, mi se vraćamo nacionalizmu... Ali, sada ponovo imamo zemlje koje se zatvaraju u svoje granice i poručuju 'America First'", rekla je Dubravka Stojanović.
Uočeno je i da je "svim populizmima prethodila neka vrsta ekonomskog šoka. Jugoslavija je krajem osamdesetih bila u teškoj situaciji, a i ekonomska kriza 2008. godine ostavila je dubok trag na psihama naroda sa obe strana Atlantika".
Odatle proizlaze i sličnosti između Miloševića i Trumpa, iako je moguće da ovaj drugi nije ni čuo za Miloševića, koje "nisu zanemarljive". Upravo oni su pokazali da populizam može da djeluje u najrazličitijim okolnostima, a da mu je rezultat na kraju isti.
Treća priča nije direktna priča o Miloševiću, nego je ponajviše priča o pogubnim posljedicima njegove vladavine, koju je mlađahni sineasta Ognjen Glavinić pretočio u svoj igrani prvijenac Teret i koji je na nedavno na beogradskom Festivalu autorskog filma podijelio nagradu za najbolji film i doživio prave ovacije, što, takođe, ne mora ništa da znači, jer ovaj festival uglavnom prati obrazovanija i stručnija publika.
Pod 'teretom' ratnih zločina
Filmska priča je smještena u 1999. godinu, u NATO bombardovanje Beograda i Srbije. Prati priču vozača Vlade, igra ga Leon Lučev, koji vozi kamion-hladnjaču sa Kosova u Beograd, ne znajući, zapravo, kakav to teret prevozi za 100 maraka po turi. Sasvim slučajno, mada je od počeka sumnjao da tu "nešto nije u redu", otkriva da se radi o tijelima ubijenih albanskih civila, među kojima ima i djece.
Taj "teret" ima duboko simboličko značenje za sve zločine i sve ljude na Balkanu, bez obzira na njihove nacionalne, vjerske i druge razlike. Jer, kako poručuje Glavinić, svi mi koji smo preživjeli strahote devedesetih nosima taj teret. Zato nam i ne preostaje ništa drugo nego da se sa suočavamo sa uzrocima zla.
U tome Milošević, uostalom, kao ni ostali "miloševići", nikako nije bio sam. Bili su to veliki populistički pokreti, koje ne bi valjalo porediti sa balkanskim iskustvima. Valjda će narodi koji ne žive na Balkanu ili Bliskom istoku i sličnim regionima imati više i pameti i sreće.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR