Piše: David Shimer
Rusko protivljenje izboru Mila Đukanovića na mjesto Predsjednika Crne Gore 2016. godine javilo se u formi širenja dezinformacija na društvenim mrežama, sajber napada pa čak i planiranja atentata na njega.
U oktobru 2016. godine, dok se Rusija miješala u predsjedničke izbore u SAD, optužena je za još jednu sličnu operaciju – i to nasilnu. Meta je bila Crna Gora. Milo Đukanović, tadašnji Premijer Crne Gore i Demokratska partija socijalista vodili su kampanju na platformi za pridruživanje NATO savezu, čijem se širenju, kako je dobro poznato, protivi predsjednik Rusije Vladimir Putin.
U periodu prije parlamentarnih izbora, subjekti iz države Rusije usmjerili su sredstva strankama koje su bile protivnici Đukanoviću. “Sa sigurnošću mogu reći, desetine miliona”, kaže Đukanović. Po riječima crnogorske Vlade, Rusija je takođe širila dezinformacije na društvenim mrežama – uključujući optužbe o rasprostranjenoj prevari sa biračima – a pokrenula je i sajbernapade na novinske i vladine sajtove.
Za noć uoči izbora, ruski agenti su navodno planirali nasilni državni udar, koji je trebalo da svoju kulminaciju doživi u atentatu na Đukanovića i postavljanju pro-ruske vlade. Crnogorske vlasti navele su da su tu operaciju raskrinkali noć prije, i Đukanovićeva partija pobijedila je na izborima narednog dana. Prošle godine Crna Gora je postala dvadeset i deveta članica NATO saveza, a sada se kandiduje za članstvo u Evropskoj uniji.
Nedavno sam u klubu studenata na Oksfordu, razgovarao sa Đukanovićem, koji je sada Predsjednik Crne Gore, nakon što je održao predavanje o svojoj zemlji. Đukanović koji ima pedeset i šest godina i visinu od dva metra dominira svojom pojavom. (U listu Times jednom je objavljen članak o Predsjedniku Baraku Obami i drugim sportistima među šefovima država, uključujući i Đukanovića i Putina. Đukanović i Obama su obojica igrali košarku; Putin se bavio džudom). Govorio je smireno za nekoga ko opisuje nasilnu zavjeru protiv sebe, iako se povremeno, u njegovom izlaganju uz pomoć prevodioca, moglo osjetiti da govori sa strastvenošću.
Rekao mi je da očekuje da se Rusija ponovo umješa u izbore u njegovoj zemlji. “Krajnje je vrijeme da se organizujemo u odbrani i čuvanju naših vrijednosti”, kazao je. Kao i istraga ruskog miješanja u izbore u SAD, i istraga u Crnoj Gori je u toku. U crnogorskom Višem sudu trenutno je u toku suđenje četrnaestorki osumnjičenih – uključujući i dva Rusa koja su povezana sa ruskom vojno obavještajnom službom G.R.U. Njima se sudi u odsustvu. Kremlj je negirao svaku uključenost, a protivnici Đukanovića odbacuju sve navode kao političku izmišljotinu. Ali američke obavještajne agencije vjeruju da je Rusija sponzorisala ovu zavjeru. Prošle godine je senator John McCain ovu šemu nazvao “najuznemirujućim pokazateljem koliko je daleko spreman da ide Vladimir Putin da bi unaprijedio svoju mračnu i opasnu viziju svijeta”. Kada sam Đukanovića pitao da li je siguran da ruska država stoji iza ove operacije, on se nagnuo prema meni i odgovorio: “Bez sumnje”.
SAD i Crna Gora samo su dvije od otprilike dvadesetak zemalja u kojima je od 2004. godine zabilježeno miješanje Rusije na različite načine. “Važno je imati na umu kontekst - ova operacija Rusije iz 2016. godine dio je obrasca aktivnosti Rusije u Evropi i drugim dijelovima svijeta tokom proteklih 10 godina,” saopštila mi je Nadia Schadlow, bivša pomoćnica savjetnika za nacionalnu bezbjednost u administraciji predsjednika Trampa zadužena za strateška pitanja.
“Sadašnja politička klima u Sjedninjenim Državama, partijski odnosi i nesređenost, dovode do toga da se ova istorija zaboravlja. Sve se fokusira na sadašnjeg Predsjednika.” 1. decembra Sekretar za odbranu James Mattis optužio je Rusiju da pokušava da “zamuti” izbore članova Kongresa 2018. godine, čime se pažnja ponovo usmjerila na SAD. Ali države kao Crna Gora, Letonija i Estonija - sve na meti Rusije posljednjih godina, i sve sa manje od dva miliona stanovnika – naročito su podložne miješanju Rusije. “Što smo manji, to smo ranjiviji,” kaže Đukanović.
Miješanje u izbore u digitalnoj eri – protiv svakog otvorenog društva – prirodno je privlačno Putinu. U svom članku 2013. godine, Valey Gerasimov, visoki ruski general, opisao je modernu strategiju hibridnog ratovanja koja će “u velikoj mjeri koristiti političke, ekonomske, informacione, humanitarne i ostale ne-vojne mjere” – drugim riječima, akcije koje ulaza u sivu zonu između rata i mira. Kroz takva djelovanjaRusija može da oslabi ili sruši demokratske konkurente bez objave rata, izalaganja vojnika riziku ili trošenja većih količina novca.
Jedan španski predstavnik u EU rekao mi je da je Španija otkrila “konstantne pokušaje Rusije” da se tajno miješa u njihovu politiku. Arild Heiestad, norveški brigadir general i zamijenik vojnog predstavnika u NATO, kaže da je rusko miješanje sveprisutno. “Ako pogledate zemlje Baltika”, kaže on, “to je njihova svakodnevica.” David Cohen, koji je bio zamjenik direktora CIA između 2015. i 2017. godine, kaže da je rusko miješanje u drugim zemljama predskazalo njihovu operaciju protiv američkih izbora 2016. godine.
“Svjedoci smo ruskog miješanja u Evropi proteklih deset godina. Vidjeli smo iste tehnike: ukradene informacije, dezinformacije, sve to, u različitim zemljama…. I jedna stvar koju nismo uradili, a trebalo je, bila je da uključimo alarm,” Cohen mi je rekao u njegovoj kancelariji u Vašingtonu. “Nismo se dovoljno dobro pripremili i rekli sebi, “Rusi su uradili ovo tamo, tako da nema razloga da mislimo da neće isto to uraditi i ovdje.’”
Ranije ove godine, Juan Manuel Santos, tadašnji Predsjednik Kolumbije, poslao je svom kolegi u Meksiku Enrique Pena Nietu, hitno upozorenje: pregledaoje obavještajne podatke koji su ukazali na to da Rusija planira da se umiješa u predstojeće nacionalne izbore u obje zemlje. (I Santos i Pena Nieto imali su ograničen mandat i nisu mogli ponovo da se kandiduju na izborima.)
“Dobili smo brojna upozorenja da će se to dogoditi,” rekao mi je Santos dok smo doručkovali zajedno. “Pobrinuo sam se da dam odgovarajuća naređenja da se izvrši istraga…. A pomogle su nam i neke strane obavještajne službe”. Nakon izbora u Kolumbiji – koji su doveli do uspona desničarske populističke politike – Santos nije našao konkretne dokaze ruskog miješanja. A nije znao ni za kakve dokaze miješanja u izbore u Meksiku u kojima je na vlast došla ljevičarska ličnost koja se suprotstavljala establišmentu. “Ni Meksikanci nisu mogli ništa da dokažu,” rekao mi je.
Ali Santos, čiji se mandate završio u avgustu, i dalje je uznemiren. On je svjestan daje moglo doći do neotrkivenog miješanja Rusije u obje zemlje, i pita se da li je ostavio Kolumbiju dovoljno opremljenu instrumentima koji su joj potrebni da odbrani svoj suverenitet. “Nadam se da jesam,” kaže Santos. “Ali to ne mogu držati pod kontrolom, jer tehnologija tako brzo napreduje. Rusija je zainteresovanija za održavanje nereda nego za bilo što drugo… lažne vijesti i društveni mediji, način na koji je sve to osmišljeno, podstiču i pojačavaju polarizaciju.”
Od 2016. godine Tramp odbacuje opasnost miješanja u izbore i šalje pomiješane signale o posvećenosti Amerike članu V ugovora NATO o kolektivnoj odbrani. U Julu je preispitivao zašto bi SAD ušla u “treći svjetski rat” da zaštiti Crnu Goru. “Ta izjava me je zabrinula u tom konkretnom trenutku,” kaže Đukanović. Manje zemlje nemaju resurse da odbiju Rusiju – ni ekonomski ni u sajber svijetu – a to onda ostavlja otvoreno pitanje kako treba da reaguje Amerika.
Santos, jedini dobitnik Nobelove nagrade za mir 2016. godine, naglašava da ne bi volio bilo kakvu stranu intervenciju. Međutim, ukazuje na to da ako Rusija nastavi da se miješa u izbore u drugim državama, SAD treba da odgovori istom mjerom.
“Ako – u veoma slabim zemljama – imate miješanje jedne svjetske sile koja ima određene vrijednosti koje ja ne dijelim, volio bih da ona sila koja ima vrijednosti koje ja dijelim pomogne da se neutrališe to što se dešava,” rekao je kada su ga pitali da li Amerika treba tajno da pomogne liderima koji su se našli na meti Moskve.
Tokom Hladnog rata, da bi spriječila širenje komunizma, SAD nije oklijevala da se miješa u poslove drugih država. 1948. godine usmjerila je milione dolara italijanskoj Hršćansko-demokratskoj partiji koja je zatim odlučno porazila Komunističku partiju. “Kupili smo te izbore,” rekao mi je Donald Gregg, operativac CIA početkom Hladnog rata koji je kasnije imao funkciju savjetnika za nacionalnu bezbjednost Potpredsjednika Džordža H.V. Buša. “To je klasičan primjer kako zaista miješanje u politički sistem druge države može da se isplati, ukoliko ste uvjereni da to treba da se uradi, a mi smo bili.
“Često je miješanje Amerike dovodilo do destruktivnih rezultata, naročito u Latinskoj Americi. U Gvatemali, na primjer, državni udar koji je sponzorisala CIA 1954. godine srušio je demokratski izabranog Predsjednika i doveo do vojne diktature. Uslijedile su decenije grđanskog rata u kojima je prema procjenama umrlo dvjesto hiljada ljudi.
Đukanović je izrazio žaljenje što se danas države kao Crna Gora koriste kao “moneta za potkusurivanje velikih sila” (Tokom 2000. godine Amerika je otvoreno usmjerila milione dolara opoziciji ljevičarskog Predsjednika Savezne Republike Jugoslavije, u čijem je sastavu tada bila Crna Gora).
Za razliku od Santosa, Đukanović ne podstiče dodatno miješanje – čak ni kao kontramjeru protiv Rusije – ali poziva na saradnju. “Svaka vrsta podrške od prijatelja i partnera u našim zajedničkim naporima da odbranimmo naš sistem vrijednosti više je nego dobrodošla” kaže on.
Ali i dodaje da je, ukoliko bude potrebno, on spreman i sam da se brani. “Crna Gora je uspjela da se odbrani od posljednjeg napada, kaže on. “Mi izuzetno poštujemo svoje dostojanstvo i pravo da biramo svoj put u budućnost.”
David Shimer je doktorand na smjeru Međunarodni odnosi na Univerzitetu Oksford gdje studira kao Maršalov stipendista.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR