Lažavina u odsustvu istorije

Piše: Miodrag Vlahović

Sjećam se: moj dobri prijatelj Branislav Baćo Kaluđerović (Nikšićanin, naravno, i stari liberal, naravno!) imao je običaj, kada bi se, onih ratnih i tužnih godina, neko od lokalnih obožavatelja lažne srpske istorije zanio u pobjedama i podvizima i junačkim porazima (o kojima je tada, u vrijeme “dešavanja naroda” kojeg “niko ne sme da bije", i slično, sjećamo se mi, stariji, i naša neznavena javnost učila iz srpskih glasila tipa “Politika Ekspres”, ali i sa svih zvučnika i od svih institucija “antibirokratskog” režima u Beogradu i njihovih dobrovoljnih talaca, tamo i ovamo), da prekrati priču, uz prigodni smiješak, jednom legendarnom rečenicom, citiramo: “Srbija je konačno potpala pod vlast Otomanske imperije 1450. godine, padom Smedereva, a VEĆ 1804. godine podiže PRVI ustanak!” Kraj citata. Pametnome dosta.

Mnogo godina kasnije, u Beogradu, pošto je Slobodan Milošević odveden đe mu je i bilo mjesto, u svijetu koji nije našao bolju mjeru za takve, Konrad Adenauer Stiftung (iliti: fondacija) je organizovala skup političara i intelektualaca, iz naše zemlje i iz Srbije, u hotelu Palas, u Beogradu, na temu budućnosti odnosa Crne Gore i Srbije poslije Miloševića. Interesantna raspava (o kojoj ćemo nekim drugim povodom, jer povoda neće faliti, kao što se vidi), neizbježno je dovela do crnogorsko-srpskog istorijskog, kulturnog i identitetskog “čvora”.

Poslije jedne neprimjerene opaske jednog uvaženog srpskog profesora, do kojeg sam sjedio (nomina sunt odiosa!), bio sam “prinuđen” da u pomoć pozovem drugog Nikšićanina i starog liberala, logično - mog prijatelja Dragana Božovog Perovića.

Jer, taj je naš talentovani Crnogorac, za takve zgode, imao jednu "varijaciju na temu", vrlo učinkovitu. Dakle: pitao sam prisutne, uz izvinjenje zbog nastupajuće brutalnosti, da li se sjećaju kako je, tokom “demokratskih” promjena, tj. “promena", u Beogradu, pod vođstvom - naredne godine će pokazati - “istinskog demokrate” Koste Čavoškog i sličnih mrzitelja svih ostalih vjera i nacija, prva mjera bila da se ukloni tabla sa mrskim nazivom centralne ulice u Beogradu - Ulice maršala Tita, to jest, kojoj je, u duhu tog vremena i svjetonazora (kojeg Srbija i danas mučno i teško iskijava), dato odmah novo ime, pa je postala - Ulica srpskih vladara.

E, sada, lijepo ime, rinfuzno, u množini, jedino što tom nazivu fali datum, odnosno period, da se zna na koje se vladare misli, te da bi bilo ljepše, svakako, da se stave gorepomenuti “međaši”: 1450-1804. Ulica srpskih vladara 1450-1804. E, sad, zašto ne može to ime, slijedi retoričko pitanje.

Pa zato što nema pijučnoga, kako bi rekli naši stari, ili, u prevodu na jedan od naših jezika - nema niti jednog! Niti jednog vladara, kralja, kneza, nema istorijskih skupova, odluka, bitaka!

Nema ni poraza, sljedstveno prethodnom. Zero, nula, ništica. Viševjekovno žvokno (rupa, dakle) i praznina! E, sada, dragi prijatelji, u tom grmenu leži zec i cjelokupna istorijska muka i prisila, patnja i prevara, i propaganda, laži i falsifikati - koji od Crnogoraca prave Srbe.

Jer, ako Crnogorci nisu Srbi, onda Srbiji i Srbima nedostaje … četiri stotine godina istorije. Ako nismo to što i sadašnja srpska vlast, a i crkva, intelektualni krugovi, politička elita (i u opoziciji srpskoj, dominantno, da ne zaboravimo) kažu da jesmo, Srbija je u ozbiljnom problemu … Kojem Crnogorci nisu krivi.

Bilo je, tada, malo smijeha, uglavnom među prisutnim novinarima, a više ćutanja. Nije bilo odgovora … teško je istoriju mijenjati unazad, a posebno ne u replici.

Što ćemo, istorija je (ponekad ili, čak, uglavnom) - nemilosrdna. E, sada, Crnogorci, tih stoljeća, stiješnjeni u brdima, bili su ekonomski neinteresantni, priznajemo, a Turci, srećom, nisu imali helikoptere, pa nije bilo baš lako dospijeti, posebno ne uz žilavi otpor "lokalnog stanovništva" …

A i nešto su, bez obzira na prethodno, Crnogorci činjeli, pa imamo, u istoriji i u kolektivnom sjećanju, uglavnom - bitaka i ratova, pogibija i stradanja. Naši su preci, junaci i heroji crnogorski, kroz vjekove održali i utkali samosvijest o našem postojanju i našem identitetu.

Imamo, i zbog njih, i zbog nas, obavezu da to branimo, ma odakle da dolaze podmetanja, nipodaštavanja, uzurpacije, negacije i napadi. A o državi, našim zakonima i zakonicima, našim pravnim spomenicima i pismenosti naših vladara i njihovih srpskih “kolega”, ovih poslije 1804., da ne trošimo olovo (štamparsko)!

I tu je jasno, bar donekle, vjerujemo, jer je svako izdanje “Gorskog vijenca”, u Srbiji, vazda pratio dodatak interesantnog naziva: “Rečnik manje poznatih reči i izraza”. Kome manje poznatih riječi i izraza? Crnogorcima? Nama ne.

A, kao što znamo, i Gorski vijenac može uz gusle, što nas dovodi, konačno, do povijesnog performansa pri otvaranju srpskog kulturnog centra, u dalekom Pekingu, prije koji dan, a koji je već predmet (konačno, logično i neizbježno) javne komunikacije naših i srpskih zvaničnih instanci. Crnogorska svečana nošnja, u muškoj verziji, plus gusle, jer je “pevanje uz gusle” tobože srpska stvar, jer je to u UNESCO prijavila srpska država, jer tako “pevaju” Crnogorci i Hercegovci, koji su, naravno, Srbi. Bilo bi lijepo, da postoji način i da se ima kome, srpske prijatelje zamoliti da se uzdrže od takvih predstava (zaboravili su, bar ovom prilikom, da prikažu i uzurpiraju našu žensku narodnu nošnju, najljepšu i najelegantniju, ne samo po našem pristrasnom mišljenju).

Srpskim prijateljima treba osvježiti pamćenje i predložiti da bi bilo korektno, kada je već riječ o tome ko što nosi “na glavu”, da konsultuju svoju, srpsku, dakle, istoriografiju i etnologiju, pa da, na sljedećem prigodnom otvaranju, stave nekom dobrovoljcu, kao ovom u Pekingu, ili nekom mučeniku, po naređenju, turski fes - jer je to bila srpska nacionalna kapa sve do pred balkanske ratove.

Bila je, što ćemo sad. Ako se ko ne sjeća Vuka Stefanovića-Karadžića i što je on turao na glavu, neka podgleda neki od brojnih filmskih zapisa braće Manaki (recimo, čuveni “Pazarni dan u Novom Pazaru”), pa će se uvjeriti u prethodno.

Ili, još ljepše, neka stavi na glavu ono što je na istoj držao Miloš Obrenović, mada bi tu trebalo insistirati na odgovarajućoj svilenoj tkanini i boji - turbana.

O austrijskoj kapi pretvorenoj u šajkaču nema potrebe da razglabamo. Time bi naši srpski prijatelji, oni na vlasti, kao i oni uz njih, možda poslali svojim susjedima - “bratskoj Crnoj Gori”, u ovom slučaju - ljepšu, pametniju i pitomiju poruku, koja ne bi nagonila na opravdane pozive službeno zaduženima i nacionalno/politički svjesnima da napišu ili kažu po koju riječ o ovoj nekorektnoj, uvredljivoj i neprihvatljivoj provokaciji srpskih vlasti prema našoj zemlji.

Možda bi onda, u prijateljskoj atmosferi, i uz puno razumijevanje, bilo i nama drago da se, uz pomenuti fes, turban i šajkaču (ali i uz albansko keče sa Kosova - jer je Kosovo, po zvaničnom Beogradu, i dalje dio Srbije) pojavi i crnogorska kapa. Bez ocila, naravno, jer je to nakalemljeno skorih dana, u crnogorskom pamćenju predaka i prošlosti.

Uz to, rekli bi neki, kada se već potežu gusle, bilo bi vanredno interesantno čuti nešto, uz gusle - na EKAVSKOM. U desetercu. (Jer, za deseterac, uzgred budi rečeno, “lepo” i “lijepo” nisu iste riječi, jer nemaju isto slogova.) Pošto srpska država ne dozvoljava ijekavicu (mada je to “isti jezik”, kažu istovremeno?!) - ni u školstvu, ni u medijima, ni u državnoj/zvaničnoj komunikaciji, niđe, dakle, nije dozvoljena ijekavica, hajde da čujemo neku lijepu, staru i originalnu ekavsku epiku uz gusle.

Jer, ovako, imamo PEVANJE na ijekavici, na našem jeziku, bez nepoznatih i "manje poznatih reči i izraza”. Osim, naravno, ako se “pevanje" uz strune ne svodi na ritualno izvođenje "Pogibije popa Mila Jovovića", što ide uz košarku, koliko smo uspjeli da shvatimo, a posebno kada protivnička momčad dolazi iz Turske. Ide zajedno kao smrznute lignje s toplim pivom, ali - što da radimo? (Mada je i ta popularna epika ijekavska, naravno & avaj.)

Za to vrijeme, umjesto ljutnje i jeda, uz potrebnu dozu humora i sprdnje povodom ovakvih repetitivnih pokušaja naših susjeda, moderni Crnogorci (naša politička i kulturna elita, dakle), bi mogli da iz cijelog zbitija izvuku pouku i, još važnije, da iskoriste momenat: Crnogorci, istorija je pokazala, uviđaju političke i kulturne fenomene, procese i neprijateljstva tek kad ih direktno nešto … mlatne po glavi. Više puta, po mogućstvu, da se pritvrdi gradivo!

Nije prijatan način za učenje, istina, ali bolje i malo glavobolje i mučnine, nego ponavljanje teških istorijskih grešaka i promašaja. Na koje nemamo pravo, niti smo ga ikada imali.

(Autor je bio ministar vanjskih poslova Crne Gore u vrijeme obnove nezavisnosti i naš prvi ambasador u Vašingtonu. Sada je crnogorski ambasador pri Svetoj Stolici. Stavovi i mišljenja iznijeti u tekstu ne održavaju nužno zvanične pozicije Crne Gore.)