Srbiji želim samo dobro: Zašto me ne zanimaju beogradske demonstracije?

Piše: Andrej Nikolaidis

Građani Crne Gore i Bosne i Hercegovine demonstracije u Beogradu mogu, dakako, posmatrati s naklonošću i nadom.

Ja to, nažalost, ne mogu. Ne zato što mi ne bi bilo drago da Srbija postane drugačija i bolja – napokon, svako od nas ko živi u gravitaciji Srbije i njene uporne, a impotentne ekspanzionističke politike, za to ima lični i porodični interes – nego zato što ljudi koji te demonstracije predvode toj zemlji nikakvo dobro donijeti neće.

Sve je, što se tiče drugačijeg i boljeg, na tim protestima zatvoreno onda kada su, praktično, sa bine uklonjeni Mirjana Karanović i Duško Vujošević. Da ne nerviraju nosioce demokratije: ona zato što je glumila silovanu Bošnjakinju, on zato što je trenirao reprezentaciju Bosne.

ŠTA ŽELIM SRBIJI

Srbiji želim samo dobro. Želim joj, zapravo, isto što i Bosni i Hercegovini, u kojoj sam rođen, i Crnoj Gori, u kojoj živim. Želim joj, dakle, isto što i sebi: da uđe u NATO, Evropsku uniju i čim prije postane dosadna, cinična, trula demokratija. Posve je druga stvar što većinska Srbija pobrojano doživljava kao najgoru kletvu.

Baš zato, u ove beogradske procese spreman sam uložiti nade koliko i proteste u, recimo, Kinšasi. Jer ove će demonstracije, sve i da na vlast instaliraju Vuka Jeremića – koji je zadrtiji nacionalista od “reformisanog” Vučića – i Boška Obradovića – koji nije benigniji nacionalista od onog, nereformisanog Vučića, politiku Srbije prema Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini promijeniti koliko bi ih promijenio i ishod protesta u glavnom gradu Konga.

Bio na vlasti Vučić ili Jeremić, Crna Gora će za Beograd i dalje biti dio teritorije koji je privremeno izgubljen i koji, čim dozvole prilike, treba povratiti. Republika Srpska će biti ratni plijen koji, opet čim dozvole prilike, treba pripojiti matici. Dodik će biti uz Obradovića i Jeremića, kao što je danas uz Vučića, a juče uz Tadića.

Ko god vladao, Dačić će opet biti u vladi. Sve dok su mirnodopski ciljevi Beograda isti kao njegovi ratni ciljevi devedesetih, šta se susjedstva tiče ko tamo vlada?

SPONTANI POKRET MASA

Dalje: da li, ako imate više od 25 godina, zaista i dalje vjerujete da postoje “spontani pokreti masa”?

Je li Milošević oboren na ulici prije dvije decenije, ili prije dvadeset vjekova, pa se ne sjećamo je li Koštunica, koji ga je naslijedio, protiv Miloševića bio zato što je ovaj ratove vodio, ili zato što je ratove izgubio; pa smo zaboravili ko je, kako, čijim novcem i iz koje ambasade, zapravo, oborio Miloševića?

Ako to nismo zaboravili, da li nam zaista nije palo na pamet da američke ambasade nemaju ekskluzivno pravo na organizaciju spontanih okupljanja masa?

Je li takozvano “Arapsko proljeće” bilo prije koju godinu, ili prije 25 vjekova, pa se više ne sjećamo silnog dobra koje je donijelo zemljama u kojima se to proljeće probudilo?

Hoćemo li, zaista, aplaudirati “žutim prslucima” čiji slobodarski napori na vlast trebaju dovesti Le Penovu?

Da li, zaista, ne znamo da revolucije mogu biti lijeve, ali i desne? I da su šanse za desnu danas višestruko veće od izgleda da se desi lijeva? Hoćemo li, zaista, suspendovati razum svaki put kada se gomila okupi na ulici i neko uzvikne “sloboda” i “pravda”?

PRGAVA FAMILIJA

Vučić, Tadić, Obradović, Jeremić, Đilas... Zamislite familiju sa pet sinova koja decenijama zlostavlja komšiluk. Svaki od tih sinova voli šamarati komšije, a voli i ukrasti iz tuđeg dvorišta. Kad se oni u kući svađaju, zašto bi komšiluk tu bilo kome držao stranu? Provjeriš radi li ti alarm u kolima, je li rotvajler pušten u dvorištu, jesi li zaključao ulazna vrata pa sjedneš pred televizor: počinje Liga šampiona.