Razmjena teritorija je anti-evropska agenda

Piše: Miodrag Vlahović

 (U Beogradu je juče održan skup “Srbija i Kosovo pred izazovima sadašnjosti i budućnosti” u organizaciji tamošnjeg Fonda za otvoreno društvo i Foruma za etničke odnose, a uz učešće srpskih i kosovskih političara i analitičara, gosta iz SAD, dr Daniela Servera, sa Džons Hopkins univerziteta iz Vašingtona, kao i predstavnika političke i intelektualne zajednice iz zemalja regiona. Crnu Goru je trebalo da predstavlja Miodrag Vlahović, nekadašnji šef crnogorske diplomatije, koji je, u nemogućnosti da prisustvuje, poslao organizatorima pismo, koje je pročitano na samom skupu, a koje ovdje prenosimo u cjelini.)

Dragi prijatelji, žao mi je što danas nisam mogao biti s vama.

Dakle: nesporno je da je dijalog koristan, a posebno kada postoje ogromna opterećenja i prepreke da se on uspostavi i održi, kakav je, nažalost, slučaj između Srbije i Kosova.

Prvi problem u ovoj situaciji je o čemu je, zapravo, dijalog, drugi čemu dijalog služi i završno, a moguće i najvažnije - što dijalog znači učesnicima. Nemam precizne odgovore, mada se plašim da ni neposrednim učesnicima tu nije sve do kraja jasno.

Dijalog Srbije i Kosova se, posljednjih mjeseci, sveo na granice i na ideju o razmjeni teritorija. (Zato, vjerovatno, i nije iznenađenje da je trenutno u zastoju. Koliko dugo - vidjećemo.) U idealnim uslovima, ni takvom mogućem dogovoru mane ne bi bilo, da je takav dogovor moguć. Crna Gora bi pozdravila i takav dogovor, ako njegov rezultat ne bi remetio stabilnost Regiona, a svakako pozdravlja dijalog. To se od dobrih susjeda valjda i očekuje.

“Razgraničenje sa Albancima”, o čemu sasvim javno i, moguće, nedovoljno promišljeno, govori zvanična Srbija, stavlja i Albaniju za sto, pa čak i djelove drugih država đe žive Albanci. Reperkusije su jasne. Pri tome, predsjednik Vučić ne pravi lapsus, niti je moguće da se tu radi o lapsusu. Direktna posljedica takve logike “razgraničenja” i prekompozicije teritorija, pored guranja cijelog Regiona na ivicu nekontrolisane i nepovratne nestabilnosti, jeste podjela Bosne i Hercegovine i destabilizacija Makedonije i Crne Gore.

Razgovara se, dakle, o jednoj, a misli se (i) na druge granice. Bosna je glavna meta, iako je aktuelna retorika okrenuta na drugu stranu. Makedonija je rovita struktura, koja je nedavno izbjegla da uđe u novu slijepu ulicu, mada ta opasnost još nije okončana. Crna Gora je u NATO, a to nije malo, niti beznačajno, ali nikad ne postoje potpune i definitivne garancije.

Komunikacija Kosova i Srbije po ovim pitanjima (pa i njen aktuelni prekid), je više usmjerena na efekat na unutrašnjem planu, a ne na pregovaračke tehnike i vještine da se nagovori ili nadmudri druga strana stola. Nema jedinstvenog stava ni u Srbiji, ni na Kosovu. Jedan i jedini stav u Srbiji (predsjednik Vučić) ne znači da je to jedinstvena projekcija Srbije. Vučić, u tom smislu, najviše priča, ali i najviše rizikuje. Razlike su vidljivije na Kosovu.

Unutrašnja prepucavanja, na jednoj, i učestale izjave, na drugoj strani (uz izvinjenje na komšijskoj iskrenosti, i jednima i drugima, podjednako!) suviše su, u svom vidljivom iskazu, a i po duhu, provincijalni, da bi mogli biti zdrava osnova za jedan kompleksni, višeslojni, osjetljivi i (relativno) dugi proces međunarodnog karaktera i značaja, u koji su, osim dvije neposredno zainteresovane strane, de facto uključeni (i, logično, moraju biti uključeni) i drugi balkanski i vanbalkanski faktori.

Posebni problem i nepoznanica je učešće EU - dometi, trajnost i održivost tog angažmana, s obzirom na procese koji su danas prisutni u EU. Ko iz i preko Brisela podržava proces “novog razgraničenja” i razmjene teritorija; zašto to čini, dokle i sa kojim motivima? Jasno je da ne postoji istovjetni nivo interesa pojedinih zemalja članica EU, a još manje njihov zajednički stav o potrebi da se uopšte razgovara o “korekciji” granica i trampi teritorija.

Uz sve prethodno, osnovno pitanje, čak, i nije “Što će biti ako se Srbija i Kosovo dogovore?”. Osnovno pitanje je bilo i ostaje “Što će se dogoditi - pošto se Kosovo i Srbija ne mogu i neće dogovoriti?”

Moguće je da protek vremena i razgovori koji bi smanjili tenzije i otklonili potencijalne sukobe - ili, preciznije, umanjili mogućnost sukoba - korisni, bez obzira na finale koje ne bi donijelo projektovani rezultat. Ali, moguće je da su razgovori kojima nema pozitivnog kraja riskantni - jer predstavljaju lose-lose opciju, bar kada se radi o dvije neposredno uključene strane. Istina, takva situacija može donijeti dobitak na drugim adresama, koje zvanično nisu uključene u pregovore. Takav ishod bi bio najgori za ono što zovemo Zapadnim Balkanom.

Treba reći otvoreno: razmjena teritorija i promjena granica je anti-evropska agenda. Ako nam je svima cilj da budemo, jednog dana, u Evropskoj Uniji, to je pogrešan rezon, način i smjer. Mnogi se čude, mada je čuda i iznenadjenja u današnjem političkom svijetu sve manje, što je proces pregovora o granicama i teritorijama podržan od strane EU. Umjesto o pravilima, standardima i harmonizaciji, regionalnoj i onoj prema Evropi, priča se, opet, o “osvajanju teritorija drugim sredstvima”. To je gubljenje istorijskog vremena.

Bilo bi mi drago da griješim.

(Autor je ambasador Crne Gore pri Svetoj Stolici. Izneseni stavovi i mišljenja ne odražavaju nužno zvanične pozicije Crne Gore.)