Njegoš i CANU

Piše: Aleksandar Radoman

Kad je vaktile izabran za predśednika CANU na Javnom je servisu Dragan Vukčević, sve brojeći brojanice, izjavio da CANU „treba da bude“ i crnogorska i akademija.

Tom je svojom željom novi predśednik Akademije zapravo saopštio da ta ustanova nije ni crnogorska ni akademija, a da će je valjda on učiniti drugačijom. Nakon izbora novih članova CANU, danas je jasno da je to drugačija ustanova nego što je bila prije no je aktuelni predśednik iz fotelje sekretara Odjeljenja društvenih nauka prešao na novu funkciju. Vidljivo je, naime, da to više nije ekspozitura SANU i leglo velikosrpske politike u Crnoj Gori.

Tu primamljivu poziciju od CANU je prigrabila Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori. Isto tako je golim okom vidljivo da ta ustanova danas više liči na PR centar nego na krovnu naučnu i umjetničku instituciju jedne zemlje.

Iz nje je uglavnom iscurila ideologija, a na njeno mjesto uljegli konformizam i tehnokratija. Ipak, postoji nešto u čemu je CANU dosljedna, a to je uporni nesporazum s Njegošem i svim što je u vezi s tim kanonskim piscem crnogorske književnosti. Śetimo se samo „naučnoga skupa“ iz sredine 90-ih kad je na Cetinju Milosava Babovića i ostale akademike u bestidnome posvajanju crnogorske kulturne baštine, prekinula cetinjska omladina, gromoglasnim pjevanjem pjesme koja je danas naša oficijelna himna. Pamte se unezvijereni pogledi akademika i konsternacija nad činjenicom da se neko usudio da ih opomene da je Njegoš zapravo crnogorski pisac i vladar?! Tovari tekstova koje je u svojim zbornicima o Njegošu CANU štampala za ovih 40 godina krcati su upravo dokazivanjem suprotnoga – da Crnogoraca nema, a da je Njegoš nečiji drugi.

Pregnula je potom Akademija da objavi kritičko izdanje Njegoševih djela, a ignorišući vodeće njegošologe za taj je posao unajmila Aleksandra Mladenovića, stručnjaka za jezik Jovana Rajića, čije je promašaje u tumačenjima Njegoševih stihova lijepo prikazao jedini lingvista u CANU, Branislav Ostojić. Potom im je palo na pamet da osnuju Institut „Njegoš“, prenebregavajući zakonske uslove koji jasno preciziraju što institut može biti, no kad je iz toga instituta izašao prvi tom Rječnika crnogorskoga jezika, prebogat najgorim mogućim stereotipima na račun crnogorskih manjinskih naroda, Rječnik je povučen.

Njegoš je, nažalost, ostao u opticaju za nove nesporazume. Posebno ilustrativan primjer toga konflikta sa svim što Njegoš u Crnoj Gori znači jeste odnos CANU prema laureatima Njegoševe nagrade, nesumnjivo najznačajnijega književnog priznanja u regionu. Prvi dobitnik Njegoševe nagrade Mihailo Lalić napustio je CANU zajedno s Radovanom Zogovićem, u znak protesta zbog nacionalističkoga zaokreta te ustanove početkom 80-ih godina XX vijeka. Drugi Crnogorac koji je zavrijedio to značajno priznanje, Borislav Pekić, nikad nije ni dobio priliku da postane član CANU. U socijalizmu je bio nepodesan kao demokrata, u pluralizmu, pak, kao antimiloševićevac.

Treći Crnogorac dobitnik Njegoševe nagrade, Mirko Kovač, poziv za članstvo u CANU dobio je tek po sili (selektivno primijenjenoga) Zakona o CANU. Kao član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti Kovač je javno istupio odbivši da postane član CANU ukoliko ta ustanova ne primi u svoje članstvo i ostale članove DANU, kako je to predviđao zakon. To se, međutim, nikad nije desilo.

Da se nesporazum krovne naučne i umjetničke ustanove s dobitnicima Njegoševe nagrade nastavlja i u naše dane pokazalo je i glasanje povodom kandidature Milorada Popovića, potonjega laureata Njegoševe nagrade, za članstvo u CANU. Članovi najviše naučne i umjetničke institucije Crne Gore gotovo jednoglasno odlučili su da mjesto među besmrtnima ne zavređuje autor koji je u protekle četiri decenije za svoj književni rad nagrađen ne samo najznačajnijim crnogorskim književnim i društvenim priznanjima (Trinaestojulska nagrada, Miroslavljevo jevanđelje, Ratkovićeva nagrada...), već i dvjema najreferentnijim regionalnim nagradama za književnost, Njegoševom i nagradom „Meša Selimović“.

U Crnoj Gori danas živi jedan laureat Njegoševe i tri laureata nagrade „Meša Selimović“. Nijedan od njih nije član CANU. Ali među onima koji se izdaju za pisce, a glockaju svoje izdašne akademijske dodatke danas ima i onih čija je potkazivačka biografija neuporedivo zanimljivija od njihove književne biografije, ako se oni vagoni trećerazrednoga stihoklepstva uopšte i mogu smatrati literaturom. Grijeh potonjega laureata Njegoševe nagrade je što je u svom nagrađenom romanu takve tipove smjestio onđe đe im je i mjesto – u literaturu.

Onako kako je i grijeh Lenke BlehoveČelebić, još jednog kandidata kojeg CANU nije izabrala u svoje članstvo, što je svojim istraživanjima crnogorsku istoriografiju zadužila više od svih živih istoričara članova CANU!? Odluka da Milorad Popović i Lenka Blehova-Čelebić nijesu dostojni izbora u članstvo CANU u neku ruku je i logična.

Jer ustanova čija se djelatnost svodi na organizovanje bezidejnih tribina, kreiranje smiješnih čudotvornih floskula (śetimo se „ustavnoga patriotizma“), štampanje pretilih recikliranih knjiga (u kojima dvije trećine materijala čine nasumične ilustracije, objavljene bez saglasnosti njihovih vlasnika, a onu jednu trećinu kompilacija tuđih istraživanja i zaključaka), te na ugošćavanje promotera koji su jednovremeno i profesori UDG-a, čime predśednik CANU i suvlasnik UDG-a o državnome trošku gosti svoje poslovne prijatelje, ne zaslužuje da u svom članstvu ima dokazane stvaraoce, poput Milorada Popovića i Lenke Blehove-Čelebić.

CANU danas zaista nije više ona stara ustanova. Nije ona danas perjanica velikosrpske ideologije, kakva je bila pune tri decenije. Ona je danas, po mjeri svojega predśednika, znamenitoga crnogorskog prigodničara, udobno, budžetski komotno, Potemkinovo selo, u kojem su uhljebljenje, uz nekolika izuzetka, našli oni koji nemaju više što ponuditi ni Crnoj Gori ni nauci ni umjetnosti.