Piše: Miodrag Vlahović
(Prenosimo tekst nekadašnjeg šefa crnogorske diplomatije koji je objavljen u novogodišnjem broju prištinskog dnevnika Koha Ditore.)
Svijet se, u godini koja prolazi, suočio sa nastavkom produbljivanja krize. Dje god da pogledamo, nemamo razloga za optimizam.
Diplomatska uzdržanost nam ne dozvoljava da napišemo kako bi trebalo, do kraja. Bez obzira na to, teško će neko, posebno ne na našim prostorima, ostati ravnodušan na dešavanja u protekloj godini u Sjedinjenim Državama. Taj negativni i onespokojavajući utisak je posebno pojačan činjenicom da su SAD, i sa republikancima i sa demokratama na čelu, igrale značajnu i, svakako, pozitivnu ulogu na našim prostorima. Politika dezangažovanja, sa ukusom i posljedicom izolacionizma, novi je fenomen kada je, kako se to uobičajeno govorilo, najmoćnija svjetska sila u pitanju. To je pravi problem, a neuobičajeni vokabular i politički stil u Bijeloj kući su samo egzotični detalji. Teško je predvidjeti kuda i kako će to sve ići, ali su trendovi i mogući loši scenariji upravo zabrinjavajući ...
Na evropskoj strani Atlantika kriza je očigledna i neporeciva. U nadi da takve konstatacije ne mogu poslužiti, ni u našim zemljama, a ni u Briselu, za (vrlo površna i zlonamjerna, svakako) tumačenja kako je onaj koji ih izriče protiv EU i evropske integracije - jer, stvari stoje upravo obrnuto - moramo s tugom utvrditi da je Bregzit pokazao svoju suštinsku anti-istorijsku dimenziju. Ne valja odluka, ne valjaju pregovori, ne valja kako god okrenete. Sada je upitno i kako će se to okončati i da li će formalni i proceduralni problem, koji je postao par excellence politički i ekonomski, prerasti u bezbjednosni.
Refleksija britanskog nesrećnog referenduma na kontinentalni dio Evrope je jasna - loša i za EU i za zemlje van EU, dakle. Za prve nije zgodno da nabrajamo, ne bi ni bilo korisno, vjerovatno, a za nas, ostale, to je upravo alarmantno: integracije neće i ne može biti u sagledivoj budućnosti, jer je “apsorpciona moć” i spremnost članica EU za proširenjem na istorijskom minimumu. Mogu se, svakako, tu i tamo čuti pojedini briselski zvaničnici koji, poneki i iskreno, o tome govore, ali je biračko tijelo u zemljama iz kojih oni dolaze bukvalno naježeno na sami pomen slavodobitnog ulaska nekih od nas Balkanaca u evropsko društvo.
I, na kraju, a za nas, u našim zemljama u predgradju Evrope svakako na početku, imamo to što imamo. Zapadni Balkan izlazi iz stare i ulazi u novu godinu bez “prezuvanja”. Ista meta, isto odstojanje: nabrajanje regionalnih problema postaje zamorno. Uz to, zamjerite se prijateljima što god da kažete, jer su naše stvarnosti nevesele, a problemi kompleksni i višeslojni. Nisu samo naša društva nedovršena i neizgradjena - i naši problemi su takvi - nedefinisani i nedorečeni, još uvijek.
S tom mišlju (tj. podsjećanjem) se usudjujemo da, za čitaoce na Kosovu, pomenemo, i ovom prilikom, pregovore Kosova i Srbije koji, u posljednje vrijeme, za svoj centralni sadržaj dobijaju teritorijalnu dimenziju, dje se izmjena granica i razmjena teritorija pojavljuju kao centralno pitanje odnosa izmedju dvije države. Nemamo pravo, niti ambiciju da o tome “podučavamo” komšije, koji će nam to ostati - dobre komšije - kako god da budu rješavali i riješili svoje kompleksne odnose. Nama se to ne čini najboljim rješenjem, da se ne zaboravi, ali to nije najvažnija stvar.
Ono što je zaista bitno i strateški značajno i važno - za generacije koje će živjeti na ovim prostorima - jeste pitanje, odnosno potreba da rješenja do kojih će se doći budu ona koja će, prvo, doprinijeti stabilizaciji i normalizaciji prilika u regionu i, drugo, koja će popraviti i normalizovati odnose izmedju dvije zemlje i njihovih naroda. Ukoliko to ne bude slučaj - postoji, u našim narodima, pregršt poslovica kako i kada treba obustaviti lošu rabotu.
Jer, o zidovima i “konačnim razdvajanjima” mislimo isto i kada je riječ o SAD, o Britaniji i Evropi, ali i kada su u pitanju naši krajevi i naši susjedi!
Na kraju, jedna iskrena želja za 2019: Crna Gora i Kosovo treba zajedno, kao dobri susjedi, da se sjete i podignu spomenik čovjeku koji nas spaja, možda i više nego svi drugi zajedno. Skromni spomenik Radovanu Zogoviću, kakav je i sam bio taj časni i izuzetni čovjek (ponekad, istina, zadrt kako samo brdjani to umiju biti), koji je zadužio sve sadašnje i buduće generacije s obije strane linije na Čakoru - dje bi, baš na vrhu naše zajedničke planine, tom spomeniku bilo i najljepše mjesto.
Znajući nas Crnogorce i Kosovare, nemamo nadu da se to može završiti već u nastupajućoj godini - biće tu rasprava, pametovanja i nadgornjavanja - ali smo sigurni da će biti jednog dana učinjeno. Takvi smo mi, treba vremena, ponekad i previše, ali na kraju učinimo to što treba!
(Autor je crnogorski ambasador pri Svetoj Stolici. Iznijeta mišljenja ne odražavaju nužno zvanične stavove Crne Gore.)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR