Nikad više 2018.

Piše: Draško Đuranović

Današnja Crna Gora je daleko od sklapanja čvrstog državnog mozaika koji može da izdrži rušilačke nalete, bilo da su kreirani iznutra ili spolja. Zato danas nije ključno pitanje kakva je bila 2018. ili što će donijeti nova 2019. godina, već da li se Crnoj Gori može ponoviti ona turobna 1918?

Da, već od danas možemo reći nikad više 2018. godina. Makar kalendarski. U to ime, a sve sa željama da im se ovakva godina nikad više ne desi, lideri crnogorske opozicije rado bi organizovali kakav ulični fajt ispred zgrade Skupštine, ali to je umrla ideja, odavno nema naroda koji ih slijedi. Umjesto toga, ispiće neku ljutu u novogodišnjoj noći. Mogli bi slobodno i koju čašicu više, srazmjerno nelagodi koja im se javlja kad se prisjete godišnjeg salda izgubili su u ovoj godini sve izborne bitke, protraćili vrijeme na međusobna optuživanja, proćerdali povjerenje svojih simpatizera…

Dio opozicije DF, SDP i nekoliko odnedavno nezavisnih poslanika – nakon petnaest mjeseci bojkota vratili su se u parlament i skrušeno počeli pregovore sa vlašću. I sada bi da ih niko ne pita: đe ste bili, što ste činjeli i što bi sa čuvenom najavom uličnog svrgavanja vlasti? Čak im iz prijateljske Moskve više nema ni glasa ni spasa. Samo huk ledene ruske zime.

Opozicioni ostatak, Demokrate i URA, nastavljaju sa bojkotom, a da ni sami ne znaju kuda ih sve to vodi. Zbog autistične politike izgubili su stolicu za pregovaračkim stolom, uticajni ljudi u Briselu okrenuli su im leđa, a članstvo lagano gubi strpljenje… Sad im ostaje da sakupljaju, kao mrvice sa poda, ostatke nekadašnjeg političkog rejtinga. Izborni slogan “mladost, hrabrost, mudrost” našeg Alekse i Dritana tajvanskog postao je tokom prošle godine nalik onom upozoravajućem penzionerskom reklamnom spotu “pitaće me starost, đe mi je bila mladost”“.

I zato bi svi opozicioni lideri, iako posvađani, rado zajednički uskliknuli- nikad više 2018! ne razumijući da ovo nije bila politička nepogoda koja će, eto, jednom proći a oni nastaviti po starom. Najgora prošlost ponoviće im se, ako ne izvuku pouke iz sopstvenih grešaka.

Na drugoj strani političke barikade, u jezgru vlasti, mnogi će u novogodišnjoj noći zadovoljno ispijati šampanjac: Đukanović se trijumfalno vratio na čelo države; DPS i partneri su počistili opoziciju na lokalu i u globalu; Crna Gora je, kako to vole reći, balkanski lider u evropskim integracijama; ekonomija bilježi snažan rast… Nema dileme, Đukanović, Marković, Brajović i svekolika ekipa vlasti rado bi poželjela ponavljanje 2018. godine. Pri tom, ubijeđeni su da su u ovoj godini ispravili neke istorijske nepravde. Usvojena je rezolucija o takozvanoj Podgoričkoj skupštini; podignut je spomenik u čast crnogorskih komita; postavljen kip Josipu Brozu u Podgorici kao podsjećanje da je antifašizam temelj moderne crnogorske države…

Neki će reći da je to politički paradoks. I zaista: jučerašnji Đukanović i Marković, tada saveznici Miloševića, bili bi danas gorljivi protivnici lika i djela suverenista Đukanovića i Markovića. Tako je samo na površini: opipljivi je dokaz kako su se ovdašnji lideri samo oni koji su imali ljudskog kapaciteta da sagledaju svoje promašaje mijenjali na bolje. Zajedno sa državom kojom su upravljali. Ipak je današnja Crna Gora sasvim drugačija država u odnosu na onu Crnu Goru, malu srpsku koloniju sa početka devedesetih.

Treba, međutim, vidjeti iza onoga što je pojavno. Jednom rezolucijom ili sa dva spomenika, teško je učvrstiti državne temelje koji su dugo podrivani. Koji se i danas pokušavaju uzdrmati.

Srpska pravoslavna crkva, direktni produkt crnogorskog nestajanja iz 1918. djeluje svakodnevno i nekažnjivo protiv Crne Gore. Ruši, gradi, doziđuje, mijenja i uništava crnogorsko nasljeđe, ubija drevne kultove ovih prostora… I sve to pred očima vlasti koja ćuti, ne umije, neće ili ne smije da ponašanje SPC konačno uvede u crnogorski pravni sistem Crne Gore.

Baš kao što uporno ćuti krovna naučna crnogorska institucija Crnogorska akademija nauka i umjetnosti – od AB revolucije i krvavog raspada Jugoslavije do vremena prije i poslije crnogorskog referenduma. I danas muk, ni glasa protivljenja ili osude čak ni kada se posred Crne Gore slavila 1918, vrijeme kad je izbrisana crnogorska država.

Miruje Univerzitet Crne Gore i njegov upravljački tim, zaokupljeni čistkama i kažnjavanjem nepodobnih profesora. Ćuti i najveći dio civilnog sektora, baš kao što tihuju nekadašnji suverenisti iz medija. Zagledani u grantove, zabrojani dolarima, eurima i naravno rubljama, priželjkuju da “padne autokratska vlast” “i da svane demokratija, ali samo po njihovom liku i u njihovom interesu.

Zar se onda čuditi onim neokolonijalistima koji u Budvi kliču “srpskom moru”. Ili onim bezumnicima što su se u Nikšiću narugali sebi i Crnoj Gori, kada su prije neki dan nekim srebreničkim nožem urezali četiri slova S na tek postavljeni spomenik borcima za pravo, čast i slobodu Crne Gore…

Crnogorski steg danas nose krhke institucije, neka udruženja građana, koja jedva preživljavaju na povremenim državnim infuzijama, imalobrojni pojedinci koji ljubav prema državi ne naplaćuju.

U tome se ogleda i najveća prepreka uzdizanju i opstajanju države i društva. Čuvanje državne, istorijske i kulturne baštine ne može biti,,posao“ partija vlasti i uskog kruga oko vlasti. Kad gotovo sve zavisi od politike, jednog ili nekoliko političara, onda je realna opasnost da promjena politike ili promjena ljudi može da ugrozi državu. Ili, što bi rekli “crnorukaši” – ukloniš čelnog čovjeka, uklonio si glavni problem. Ako neko misli da je ovo zastarjela teorija zavjere, neka se prisjeti oktobra 2016. godine. Današnja Crna Gora je daleko od sklapanja čvrstog državnog rama koji može da izdrži rušilačke nalete, bilo da su kreirani iznutra ili spolja. Ako nema konsenzusa oko prošlosti ili budućeg puta Crne Gore; ako se uz sve to još mora u Crnoj Gori dokazivati postoje li Crnogorci, onda je ključno pitanje ne kakva je bila 2018. ili što će biti nova 2019. godina, već da li se Crnoj Gori može ponoviti ona turobna 1918?