2018.

Piše: Slobodan Jovanović

Krajem godine se uvijek sumiraju utisci i ostvarena i neostvarena očekivanja, društvene i prirodne destrukcije većeg obima, ukoliko ih bude. U svjetskim razmjerama protekla godina je samo potvrdila da se opšta zavjera mediokriteta u političkim i društvenim elitama nastavila i da našim sudbinama upravljaju lunatici kojima ne bi trebalo dozvoliti ni da voze u gradskom saobraćajnom. Ljubav građana prema jednom i drugom upravljaču nuklearnim bojevim glavama najsličnija je onima koji su izglasali Kiju Kockar i simpatijama prema njoj.

Sudeći po dešavanjima u regionu u protekloj godini potrđuje se da je Balkan najsličniji zaraženom kompjuterskom programu koji svaki napredak vraća u ludilo destrukcije i virusa samouštenja. Da li ćemo ponavljati još jednom iz istorije zavisi od spoljne injekcije, kako je to bilo i ranije u više navrata. Što se nas u regionu tiče mi smo vazda spremni i orni. Sve ono što je nas je međusobno činilo dželatima i žrtvama prespavalo je Titovu eru i „demokratski“ se probudilo iz zimskog sna. U našem mikrouniverzumu opet imamo one koji su umislili da su oni ti koji treba drugima da kroje sudbine, da uređuju drugima ko su, što su, kako treba da žive, što treba da čitaju, pišu i uče… Svijet je odavno naučio da su nacionalna pitanja, državna pitanja, pitanja identiteta, vjere i nevjere duboko lična kategorija i političko i sociološko pitanje, dok mi i dalje bauljamo u blatu sopstvenih deluzija da nam je neko utisnu žigove prije milenijuma, a neki, bogami, misle i prije deset milenijuma, sa znakovima SRB, HR, MNE, BS, … Dobar dio stanovnika ovih prostora nije odmako od doba srednjovjekovnih flagelanata, samo što svoj pomračeni um i bičevanje ne sprovode prema sebi, već prema drugima koji ne dijele njihovu tamu. „Ovo je XXI vek“, poručuje srpska premijerka Albancima sa Kosova, dok joj najmanje pola stanovništva nije izašlo iz doba sujevjerja, bigoterije, fatalizma, crne, bijele magije, demona, eshatologije i straha od vakcina. Umjesto da se svako bavi sobom, svoja superiornost se pokušava nametnuti egocentrizmom, bombastičnim praznoslovljem i ničim podržanom prepotencijom.

Protekla godina je bila karakteristična upravo po orkestriranoj političkoj, medijskoj, (kvazi)naučnoj, kulturnoj agresiji prema Crnoj Gori iz Srbije. Da li je to nastavak „državnog udara“ drugim sredstvima ili je to nastavak AB revolucije i Načertanija, različite su impresije, ali je jedno najvjerovatnije da ima od svega po malo. Čitava priča je izmještena u „srpsko pitanje“ u Crnoj Gori, u čijoj logici stoji jedan duboko beslovjesni stav da su Srbi u Crnoj Gori ugroženi jer Crna Gora nije u nacionalnom, jezičkom, istorijskom, kulturnom, obrazovnom, duhovnom … smislu gola kopija Srbije? Zato je stavljen znak jednakosti između crnogorsko = antisrpsko!

Tek u protekloj godini doživjelimo smo vrhunac fascinacije „pravom na slobodu misli i govora“, što je u našim uslovima dobilo formu prava da govorim i činim najveće moguće gluposti i idiotizme. Kako Crna Gora, makar jedan njen dio, stalno pokušava da slijedi Srbiju, bez obzira na vrijednost i karakter onoga što se epigoniše, poželjno bi bilo da tokom 2019. godine državna televizija Crne Gore tri puta dnevno pušta novogodišnju „Zlatnu šolju“ beogradskog humoriste, Zorana Kesića, ili „7 na 7“ beogradske televizije N1 građanima Crne Gore. Kao preventivu. Śećate se da se nekad crnogorski parlament nazivao „domom lordova“, dok je danas dostigao nivo srpskog parlamenta i „doma tribalizma“. E pa zamislite da je neko mogao da pušta Kesića i „7 na 7“ građanima Srbije, Crne Gore, i još nekima, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, da li bi rušili Anta Markovića i povjerovali da im rušitelji donose svijetlu budućnost?

Mi u Crnoj Gori smo imali na djelu dosljedan nastavak ideološkog, nacionalnog i „intelektualnog“ sljepila kod jednog dijela političkog establišmenta i njihovog pučkog adeptizma. Istrajući u fascinaciji lažnom istorijom i vrlo lako osporavanom „mišljenu“ da se prije stoljeća desilo nešto epohalno za Crnu Goru, prošla godina je bila godina kada su oni slavili smrt (i države i ljudi), razaranje, nasilje nad našim precima, stavljajući to u kontekst sopstvenog identiteta i prava na nacionalno ispoljavanje. S druge strane vlast je, vrlo pogrešno, doživljavala da će njihovo slavljenje smrti države, veličanje nasilja i propadanja, velikonacionalna egzaltacija, proizvesti gomilu mučnine kod pripadnika naroda kojem su se samonametnuli kao korifeji i djelovati ljekovito na njih. Po stoti put to se pokazalo kao pogrešno i po stoti put pišem da se loše stvari predupređuju sistematskim djelovanjem, edukacijom od malih nogu, a ne prepuštanjem Amfilohiju da od generacija građana Crne Gore stvara nasljedike opskurantne „duhovnosti“. Śećam se jedne cure, koja je iznenada dobila popularnost svojim antiNATO ekcesom na svom fakultetu, kad sam je uputio da se prvo široko obrazuje, sazna sve filozovske i društvene misli i ideje, pa kao obrazovana odabere , ako je baš dotle dovela njena „misaonost“, i Amfilohija kao duhovnog predvodnika, kada mi je odgovorila da njoj njen „duhovnik zabranjuje da čita te knjige“!

Ako su sve nacije svoj državni i nacionalni identitet sticali kroz djelovanje političkih, naučnih i kulturnih elita, Srbija i Srbi su jedan od vrlo eksplicitnih primjera, onda nije jasno zašto Crna Gora ne daje pet para na stvaranju generacija koje će poštovati sebe, svoju državu, svoju istoriju, svoju duhovnost, svoje reprezentacije, i neće balaviti nad cecama, čorbama i ostalim mirođijama neukusa i istorijski najreprezentativnijeg političkog, nacionalističkog, estradnog i ostalog treša. Zašto se naši klinci obrazuju na vikipedijama koje ih uče da ništa nije njihovo i da ne postoje? Ko je došao na ideju da se identitetskim pitanjima u Crnoj Gori bave oni koji umjesto identiteta podmeću nekakav ustavni patriotizam? Ko su te „svjetske veličine“ kojima se daje pravo da eksperimentišu nad građanima Crne Gore, na živim ljudima, sa veoma velikom izvjesnošću da dobijemo građane kojima se fućka za državu i koji svoje države imaju u okruženju, zahvaljujući predanom radu tih država da ih stave pod svoje skute. Moramo li kad je za sve kasno da shvatimo da nije samo važno da je „država neupitna“, već da je put do toga put od hiljadu stepenica, u kojem je svaki stepenik dio jednog mozaika koji čini taj fluid koji imaju Francuzi, Danci, Norvežani, Šveđani, … Ako neko misli da su oni to što su danas bili i prije milenijuma, onda on ne zna ni što su narodi, ni što su nacije, a onda ne čudi ni što ne zna ko je.

Zato je, za mene, događaj godine u Crnoj Gori intervju predśednika Crne Gore, Mila Đukanovića, dat državnoj televiziji, u emisiji „Živa istina“, krajem godine. Fućka mi se što će o tome reći vajne „demokrate“ iz NVO sektora i „slobodnih“ medija, koji se redovno javljaju medijima u „demokratskoj Srbiji“ da objasne kako u Crnoj Gori ništa ne valja, ili umišljeni, nadnacionalni, nadrdani fakinčići u skupim odijelima i automobilima, koji su prevazišli moje priče o identitetu i koji znaju da je alfa i omega demokratije u Crnoj Gori da Đukanović „padne“. Da ih još više najedim, Đukanović sigurno spada u svjetski vrh političkih lidera po političkoj umješnosti i intelektu, što je dokazao i svojom transformacijom i uspješnom transformacijom tradicionalno naopakog naroda što se tiče političke i nacionalne orjentacije! Da mi je neko rekao u vrijeme kad sam odlazio iz Crne Gore prije 40 i nešto godina da će Crna Gora biti dio NATO i težiti ka članstvu i vrijednostima zapadne civilizacije, a Srbija biti ogromnom većinom vezana za narodnjačku, pravoslavnu Rusiju, rekao bih „bjež’ tamo đa’ole, mene si našao!“

Elem, Đukanović je rekao mnoge važne stvari u tom intervju. Volio bih da to bude prekretnica u ponašanju svih odgovornih u Crnoj Gori. Ali, bojim se da to neće biti tako. Upravo zato što ne znam na koga će Đukanović da se osloni da će predano raditi na sprovođenju onoga što je izrekjao u intervjuu? Opaska o intelektualcima da više javno istupaju i iznose svoje stavove, svakako je dobronamjerna i važna. Problem je što nije normalno i što bi to bilo primjer bez presedana da se osvješćavanjem naroda bave samo slobodni strijelci i entuzijasti, dok po instutucijama śede mediokriteti koji igraju pasijans i mole boga da ih niko ne uznemirava. Makar reciti svima onima koji prozivaju ljude koji se iz čiste ljubavi prema Crnoj Gori bore za njeno pravo da bude poput svih civilizovanih zemalja i koji se predano bave pitanjima državnog, nacionalnog i istorijskog identiteta i kontinuiteta, da to ne rade iz koristoljublja, na što se svodi sva kritika protiv njih! I bez koristoljublja i bez ikakve pomoći institucija!