Badnjak za poneti

Piše: Draško Đuranović

Trebalo je snage i volje, ali su uspjeli: u neđelju su odabrani Srbi iz Srbije i Srbi iz regiona zajednički unijeli golemo božićno drvo pravo u svečanu salu Generalnog sekretarijata Predsjednika Srbije.

Bilo je skoro pa simpatično gledati tu scenu. Prvo je u kadar kamere ušao, probijajući se između dva mramorna stuba u zgradi predsjednika Srbije, poveliki odsječeni balvan. Potom se u sljedećem frejmu ukazala i glava našeg Milana Kneževića.

Pa su se onda viđeli Milorad Pupovac iz Hrvatske i srpski poslanik iz Makedonije Ivan Stoilković kako stenju pod teretom drveta, za razliku od Andrije Mandića i Gorana Danilovića iz Crne Gore koji su, onako zorno muški, držali svoj dio badnjaka… Na kraju, u jezgru krošnje, kao posebni božićni ukrasi, pojavili su se Mile Dodik i Aleksandar Vučić, domaćin okupljanja Srba iz regiona.

Narodna tradicija nalaže da, prije izlaska sunca, domaćin sa sinovima ode u šumu, da izabere i odsječe, kako se veli u Srba, “mlad i prav cerić ili hrast”, koji se potom donosi pred kuću, uspravlja pored ulaznih vrata, đe stoji do uveče kada se nalaže.

U Beogradu su onomad te narodne običaje upodobili modernim vremenima. Momci iz protokola predsjednika Srbije potrudili su se da ne zamaraju glavnog srpskog Domaćina i ne ćeraju ga da sa srpskom đecom iz Crne Gore, Makedonije i BiH, odlazi u šumu prije svitanja. Umjesto “tri udarca sekirom iz pravca istoka” ošegali su neko desetogodišnje drvo i sve je obavljeno za zreloga dana; nije se čekala ponoć da se badnjak unese u kuću i zapali na ognjištu…

Tako je iščilila ona božićna čarolija, ali simbolike je bilo. Čak i više nego što treba. Uočeno je da božićnjem srpskom saborovanju nijesu prisustvovali Srbi sa Kosova, iako je Vučić govorio o “teškoj godini za nama i još težoj pred nama” i više puta pominjao Kosovo i Metohiju i teške odluke “za naš narod”.

Zašto su onda srpski Kosovari ostali da tihuju na Kosovu i zašto su srpski mediji prećutali njihov izostanak? Valjda da se cinicima ne da razloga za jeretička razmišljanja da je srpski predsjednik prežalio Kosovo i da čuveni plan za razgraničenje ne postoji.

Srećom, teška božićna razmišljanja naglo su prekinuta, zahvaljujući nesebičnoj pomoći Srba iz Crne Gore. Kako je saopšteno, tog predbožićnjeg dana lideri Demokratskog fronta Andrija Mandić i Milan Knežević zvanično su pokrenuli kod predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika inicijativu o otvaranju granica između Crne Gore, Srbije i Republike Srpske.

Nije preciznije objašnjeno kako će to Mile Dodik i Aco Vučić da otvore granice koje su već otvorene za promet robe i usluga, ali je očito da lideri DF-a nijesu baš mislili na ekonomiju.

Priča o otvaranju granica je u stvari zov za brisanjem granica među državama koje se u Beogradu i njihovim ispostavama u regionu smatraju srpskim državama. Neka vrsta pokušaja vaskrsnuća logike iz Memoranduma SANU. Priznaje to posredno i Andrija Mandić.

Ideja o otvaranju granica samo je, veli lider Nove, odgovor na “opasne trendove u regionu” i stvaranje “antisrpske koalicije koju bi činile Albanija, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija i tzv. Kosovo”.

Stvaranje antisrpske koalicije, ugroženost srpskog naroda, zabrinutost za kosovske Srbe i tobožnji strah od progona Srba u Crnoj Gori? Samo još fali JNA da žestoko uzvrati…

Ako se snaga ideje DF-a o brisanju granica među „”srpskim zemljama” mjeri veličinom badnjaka onomad unijetog u zgradu predsjednika Srbije, onda za Srbe koje predvodi Aleksandar Vučić neće biti zime: pravi božićni dar za srpskog predsjednika bila je ponuda da se ukinu granice i da se neokolonijalna politika Beograda bez prepreka ponovo razlije po Balkanu, kao nešto manja “Velika Srbija” od one koju su sanjali SANU i srpska elita devedesetih godina. Samo, onaj posječeni dub u Beogradu već se suši, ako ga nijesu i sagorjeli u božićnoj noći.

Mandić i Knežević bi morali da se zapitaju: je li to neka vrsta predskazanja da je njegova ideja samo za jednokratnu upotrebu, neuspješni pokušaj podizanja rejtinga i podilaženja srpskoj eliti u Beogradu?

Tužno je što jedna takva ideja dolazi od crnogorskih političara.

Tragično je ako, nakon svega što se dešavalo tokom posljednje tri decenije, Mandić, Knežević i ostali u DF-u zaista vjeruju da je to rješenje za mir na Balkanu.