Srpska pravoslavna crkva - previše srpska i premalo crkva

Piše: Andrej Nikolaidis

Takozvano "crkveno pitanje" u Crnoj Gori je nacionalno, državno, čak i civilizacijsko, pa tek potom i religijsko.

Da situaciju približimo bosanskom čitaocu. Sa jedne strane je Srpska pravoslavna crkva i njena filijala u Crnoj Gori, koju vodi, kako bi rekli petparački voditelji petparačkih manifestacija, "njega nije potrebno predstavljati" - Amfilohije Radović. Amfilohije, koji tvrdi da je Srebrenica mit na kojem Bošnjaci pripremaju nove pokolje Srba.

Sa druge strane je Crnogorska pravoslavna crkva koju predvodi mitropolit Mihailo. Bosanski čitalac će prepoznati tog čovjeka: to je prvi (je li i jedini?) pravoslavni mitropolit koji je posjetio Srebrenicu i poklonio se žrtvama, prvi put 2005. Mihailo, koji je rekao: "Bez suživota nema života". Mihailo, koji je rekao: "Za svako Božije stvorenje, bez obzira kojoj konfesiji pripada, ne pokloniti se srebreničkim mučenicima je grijeh i pred Bogom i pred ljudima".

Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori je silna i bogata. Crnogorska pravoslavna crkva podsjeća na prve hrišćane: ta je crkva sirota, bez igdje ičega, sa pastvom značajno malobrojnijom od one koja slijedi Amfilohija.

Crnogorska pravoslavna crkva je bila autokefalna sve dok, kao posljedica okupacije i aneksije od strane Srbije, nije ukinuta. Obnovljena je 1993. Ali sva imovina i bogomolje negdašnje Crnogorske pravoslavne crkve za vijek nepostojanja stavljene su pod kontrolu SPC.

Onda je Vlada Crne Gore najavila zakon koji bi regulisao pitanje crkvene imovine. Srpska pravoslavna crkva je to shvatila kao smrtnu prijetnju na koju je odgovorio lično patrijarh Irinej, odnosno, kako bi rekao Aleksandar Vulin - Pavle, patrijarh Srpski - usporedivši Crnu Goru sa NDH. Iako je, kako je u odličnom tekstu obavljenom na Index.hr primijetio Gordan Duhaček, zapravo Republika Srpska savremena NDH.

SPC kao oruđe velikosrpske politike

Manirom iskusnog boksera, SPC je Vladi zadala niz brzih direkta kojima je naumila da testira spremnost mogućeg protivnika (kažem mogućeg jer je, kako ćemo vidjeti kasnije u tekstu, posve moguće i da koškanje Vlade i SPC bude završeno na obostrano zadovoljstvo). Amfilohije je naredio niz divljih gradnji koje je njegova crkva obavila: oblaganje limenke na Rumiji, Dajbabe, krstionica na pjeni od mora u Tivtu… Vlada je prijetila, ali se nije usudila srušiti bespravnu gradnju.

Paralelno sa tim, Amfilohije je pojačao intenzitet uvreda na račun Crnogoraca i vjernika CPC. Sve prijave za govor mržnje protiv njega tužilaštvo je odbacilo kao neosnovane. Na Božić, Amfilohije je Crnogorsku pravoslavnu crkvu nazvao "autofekalnom". Tužilaštvo je i to otćutalo.

U međuvremenu je Vaseljenska patrijaršija priznala autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve, sa kojom je Crnogorska pravoslavna crkva u liturgijskoj zajednici. To je upalilo sve alarme i sva crvena svjetla u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Jer, po istom principu po kojem je autokefalnost dobila ukrajinska, na nju imaju pravo i makedonska i crnogorska pravoslavna crkva. Što znači da bi Vaseljenska patrijaršija, onako kako je ukinula kontrolu ruske crkve nad Ukrajinom, mogla ukinuti i kontrolu srpske crkve nad Makedonijom i Crnom Gorom.

Time se vraćamo na prvu rečenicu ovog teksta. Kao što je Ruska crkva u Ukrajini bila oruđe ruske imperijalne politike, tako je i SPC oruđe velikosrpske politike u našem regionu. Misija te crkve nije hrišćanska, nego nacionalna i velikodržavna. Srpska pravoslavna crkva je, prosto, previše srpska i premalo crkva. Toj crkvi bi, doista, dobro došla hristijanizacija.

Kao što ni Crnogorska pravoslavna crkva nije obnovljena iz teoloških, nego iz nacionalnih razloga.

Jedan narod – jedna država – jedna crkva

Srpska pravoslavna crkva je dugo koristila pravoslavnu doktrinu, koju uz zanemarljivu nepreciznost možemo opisati kao "jedan narod – jedna država – jedna crkva", kao dokaz da su Crnogorci – Srbi. Sada bi se ta doktrina mogla okrenuti protiv nje. U nedavnom razgovoru za BBC, arhiepiskop Danilo Zelinski, jedan od trojice egzarha vaseljenskoga patrijarha na pripremi sabora ujedinjenja ukrajinskoga pravoslavlja i ustrojavanja nove, autokefalne crkve, rekao je: "Podržavam tezu da svaka nacija i svaka zemlja, koji žele svoju pravoslavnu crkvu, imaju pravo da je osnuju i zatraže priznavanje svoje crkve od drugih pravoslavnih crkava. Uključujući i Makedoniju i Crnu Goru".

Međutim: hoće li država Crna Gora tražiti autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve ili će se, kao dio većeg političko-ekonomskog paketa, dogovoriti sa Amfilohijem?

U ovom trenutku, i jedna i druga opcija su moguće. U nedavnom televizijskom intervjuu predsjednik Crne Gore Milo Đukanović najavio je prvu opciju. No, istovremeno, jasno se ocrtavaju i konture takozvanog "novog društvenog dogovora", koji između ostalog podrazumijeva i takozvano "pravoslavno pomirenje" koje je, opet nedavno, pominjao premijer Duško Marković, formulišući to kao "potrebnu koheziju u pravoslavnom biću Crne Gore".

Ovom prilikom ćemo ostaviti po strani nekoliko vrlo bitnih pitanja koja bi povodom te izjave trebalo postaviti Markoviću. Na primjer: smatra li on da je "biće Crne Gore" pravoslavno? Ili postoje i muslimansko i katoličko "biće" Crne Gore? I je li, shodno tome, Crna Gora jedno biće, ili skup više "bića"?

Ovdje se ne radi o tome da Đukanović zagovara jedno a Marković drugo, nego o tome da oni, sinhronizovano, otvorenima drže obje opcije.

Prva opcija je jasna: Crna Gora traži autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve. Nailazi na snažan otpor, jer je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori iznimno moćna, zbog čega je vlast do danas izbjegavala direktni konflikt sa njom.

Pravoslavna kohezija

Druga opcija je tek naizgled složenija, no sa pozicije održanja vlasti ugodnija. U nju treba uključiti i pozive Ivice Dačića crnogorskim Srbima da uđu u Đukanovićevu vlast, i koncept "ustavnog patriotizma" koji promoviše Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, i ustavne promjene, koje srpske partije zahtijevaju, a vlast je spremna pregovarati o njima. Odnosno, kako je to formulisao premijer Marković: o svemu se može pregovarati osim o državi.

Vlast je, dakle, otvorena za pregovore o "identitetskom sadržaju" države, što uočava i Beograd, pa shodno tome kroz usta svog ministra inostranih poslova sunarodnicima daje upute.

Dođe li do tih pregovora (javnih, jer ne možemo isključiti mogućnost da tajni uveliko traju – zapravo bi bio politički idiotizam misliti suprotno), moguć je novi "društveni ugovor" o "pravoslavnoj koheziji" koji će formalno uvažiti činjenicu da je Crna Gora danas suverena država, a koliko sutra biti osnov za ponovno ukidanje te države.

Bude li tako, izlišno je napomenuti, ovaj kolumnista je posljednji koji bi lio suze nad bilo kojom, pa i crnogorskom državom. Bude li tako, valja se podsjetiti: sve što je propalo, propalo je iz valjanih razloga.