BOGOJAVLJENSKO PLIVANJE U MUTNOM

Piše: Aleksandar Radoman 

Neđe krajem IX ili početkom X vijeka nastala je prva filološka rasprava na slovenskome jeziku i pismu, glasovito djelo „O pismenima“. Njen autor, sljedbenik slovenskih apostola Ćirila i Metodija, kojega znamo pod pseudonimom Crnorizac Hrabar, na početku svoje rasprave čiji je cilj da dokaže pravo na postojanje slovenskoga pisma, veli: „Pređe Sloveni ne imađahu knjiga, nego po crtama i rezama čitahu i gatahu, budući pagani. Krstivši se, rimskim i grčkim pismenima mučahu se pisati slovensku riječ bez pravila.“ Za učenoga monaha Crnorisca Hrabra, dakle, prihvatanje „rimskih i grčkih pismena“ od strane Slovena bilo je civilizacijski čin, koji je obilježen njihovim prelaskom iz paganizma u hrišćanstvo. No ono što je smjerni slovenski monah prije cijelih jedanaest stoljeća smatrao civilizacijskim iskorakom Risto Ćirov Radović danas proglašava okupacijom! Ako je latinica okupatorsko pismo, kako to u svome zapjenjenom govoru na Rijeci Crnojevića proklamova Radović, a monah Hrabar, svjedok i apologeta nastanka slovenskoga pisma, tvrdi da su je Sloveni počeli koristiti primivši hrišćanstvo, znači li to da je Risto konačno demaskirao svoju poziciju – proglasivši prijem hrišćanstva od strane Slovena okupacijom!? Njegovo nehrišćansko i protivcivilizacijsko djelovanje tom je izjavom dobilo definitivnu potvrdu.

 Nije to jedino mimoilaženje Rista Radovića i Crnorisca Hrabra. Godinama već taj se farisej razmeće „poukama“, onako gordo i oholo da pritvrdi užitak u još jednome smrtnom grijehu, o Ćirilovu pismo od 30 slova, koje danas u Crnoj Gori neko hoće da zamijeni „goveđim jezikom“ i nekim izmišljenim pismom „čirgilicom“! A u spisu Crnorisca Hrabra o Ćirilovoj misiji kaže se ovo: „Potom čovjekoljubac Bog, koji upravlja svim i ne ostavlja čovječjega roda bez razuma, nego sve privodi razumu i spasenju, pomilova rod slovenski, posla im Svetoga Konstantina filozofa, nazvana Ćirila, muža pravedna i istinita. I stvori im pismena trideset i osam.“ Hrabar, kako se vidi, veli da je Ćirilovo pismo, odnosno glagoljica, imalo trideset i osam slova, a ne trideset, kako bi to htio Risto Radović, no odavno znamo da njega ne obavezuju činjenice te da je laž ključni ferment njegova učenja.

 Osim što na laži gradi Vavilonsku kulu svoje misije, Risto Radović već gotovo tri decenije uporno po Crnoj Gori – razgrađuje. Tako je i o Bogojavljenju Riječanima poručio da bez ćirilice mogu srušiti Obod. Tek što je prispio u Crnu Goru, početkom 90-ih, Radović je pokrenuo inicijativu da se sruši Njegošev mauzolej na Lovćenu. Potom je, s guslama u rukama, kuražio zabluđele Crnogorce da ruše zidine drevnoga Dubrovnika. Blagosiljao je Radović rušenje đe gođ je stigao 90-ih. U Spiču, primjera radi, iz dvooltarskih crkava uklanjao je onaj „suvišni“ oltar. Pred sami referendum srušio je i drevni tumul na vrhu Rumije da na njega nasadi limenu kvazicrkvu. Danas svim sredstvima ruši sve što ima predznak crnogorskog; državu, pak, najupornije! Kad se pažljivije prouči Ristov nauk, ne može a da se ne uoči koliko je u njemu prostora dato rušenju, paljenju, ubistvima te svakovrsnim opačinama. Propovjednik zla, Radović je, zapravo, najkonsekventniji borac protiv hrišćanstva u Crnoj Gori.

Samo se tako može objasniti njegovo kvalifikovanje latinice kao okupatorskoga pisma. A to je pismo koje obilježava kompletnu sakralnu kulturu Crne Gore do XIII vijeka. Na latinskome jeziku i pismu ispisani su prvi ktitorski natpisi na crnogorskim crkvama, od dukljanskoga natpisa s kraja VIII vijeka, preko natpisa Andreacija Saracenisa iz Katedrale Sv. Tripuna u Kotoru, natpisa na ulcinjskome ciborijumu te natpisa iz crkava na Martinićkoj gradini i Budvi iz IX vijeka, pa sve do natpisa na Crkvi Svetoga Luke u Kotoru iz 1195. godine. To najstarije hrišćansko nasljeđe u Crnoj Gori za Rista je Radovića, kako vidimo, okupatorska prćija. A što tek reći o upotrebi latinice na slovenskome jeziku, dokumentovanoj još u XV vijeku, što nam svjedoči freska u Crkvi Sv. Ane u Kotoru na kojoj se priziva Sveti Martin da se „moli za rabu tvoju Marušu“. Kojem to okupatoru pripada djelo pisano „slovenskim jezikom“ i latinicom Živa Bolice iz XVI, Andrije Zmajevića iz XVII ili Ivana Antuna Nenadića i Miroslava Zanovića iz XVIII vijeka!? Kojem okupatoru da pripišemo najstarije južnoslovenske zapise usmene poezije, bilježene latinicom u Perastu, još od 1696. godine pa do treće decenije XIX vijeka. Jesu li i koji to okupatori Nikola Burović, Julije Balović, Krsto i Nikola Mazarović, Ivan Kolović, Ivan Antun Nenadić i mnogi drugi peraški patriciji i knjigoljupci što su nam na latinici ostavili dragocjene zapise kako deseteračkih usmenih pjesama o peraškoj prošlosti, tako i stihove o slavnim hajducima i junacima otpora Osmanlijama, potom bisere usmene lirike i druge vrijedne usmenoknjiževne zapise i to, neki od njih, gotovo cijeli vijek prije nego je rođen Vuk Stefanović Karadžić.

Da zabuna bude veća, oglasivši latinicu okupatorskim pismom, Radović je udario i na ono do čega mu je posebno stalo, na Nemanjiće. Osim što je ta srpska srednjovjekovna dinastija imala i dvorsku kancelariju u kojoj su pisana akta na latinskome jeziku i pismu, nijesu se Nemanjići toga nasljeđa odrekli ni kod ktitorskih natpisa na pojedinim sakralnim objektima, kakav je onaj nastao za potrebe obnove Crkve Sv. Srđa i Vakha iz 1190. godine na Bojani, a na kojem se pominje „kraljica Srbije Jelena“ i njeni sinovi „kraljevi Uroš i Stefan“. I dok samog sebe demantuje s pozivom na Nemanjiće, Balšiće, Crnojeviće i Petroviće, iako je poznato da su i Balšići i Crnojevići u svojim dvorskim kancelarijama baštinili i tradiciju latiniteta, a da su Petrovići u službenoj komunikaciji takođe koristili latinicu, Risto gradi nove kulturne prakse, koje u Crnoj Gori nijesu bile poznate, a to je upravo bogojavljenjska plivačka trka za krstom. Nepoznata crnogorskoj tradiciji, na koju se toliko pozivaju upravo iz redova Srpske pravoslavne crkve, ta je manifestacija tek koju godinu otkako je uvedena već dobila dimenzije masovnoga okupljanja, uz pjesme i povike koje s hrišćanstvom nemaju baš nikakve veze, a pripadaju korpusu dnevne politike i reafirmacije najmračnijih djelova naše prošlosti!

U ime tradicije tako Risto Radović vrijedan dio crnogorske kulturne i crkvene baštine otpisuje i obilježava okupatorskim istovremeno importujući prakse nepoznate crnogorskoj tradiciji, čime se zapravo dokazuje da ulogu duhovnoga okupatora danas u Crnoj Gori dosljedno ostvaruju upravo Srpska pravoslavna crkva i njen osioni mitropolit.