Refleksije o kritici i kritičarima ustavnog patriotizma

Piše: Vladimir Pavićević, predsjednik Crnogorske

Koncepcija ustavnog patriotizma kao temeljna za budućnost države Crne Gore prvi put je u crnogorskoj politici pomenuta u Cetinjskoj rezoluciji (http://crnogorska.me/rezolucija-o-buducnosti-crne-gore-cetinjska-rezolucija/), koju je kao svoj osnovni politički dokument na kongresu partije u januaru 2017. godine na Cetinju usvojila Crnogorska.

Naslanjajući se na preambulu, koja sadrži upute na crnogorsku tradiciju i običaje i na dugu i bogatu istoriju Crne Gore, u tački 3. ovog dokumenta piše da će Crnogorska da se zalaže za zasnivanje Crne Gore na principima ustavnog patriotizma.

U daljem tekstu, naročito u tri naredne tačke, naglašavaju se oni elementi koncepcije ustavnog patriotizma koji u crnogorskom kontekstu mogu da budu posebno važni. Tako se u tački 4. navodi da će Crnogorska da podstiče aktivno angažovanje i učestvovanje građana u pridavanju posebnog značaja i vrijednosti Ustavu Crne Gore, potvrđivanju građanske lojalnosti i razvijanju ustavnih sentimenata. U tačkama 5. i 6. afirmiše se privrženost građana temeljnim ustavnim načelima, a osnaživanje vjernosti Crnoj Gori vezuje se, između ostalog, i za njegovanje i poštovanje posebnih identiteta, uključujući etničke.

Autori Cetinjske rezolucije i nosioci politike u Crnogorskoj ponudili su koncepciju ustavnog patriotizma kao odgovor na najveći problem sa kojim se suočava savremena Crna Gora, a to je problem njene dubinske, često se koristi i kovanica rovovske podijeljenosti. Ustavni patriotizam se javlja kao koncepcija pomoću koje se obezbjeđuje nedostajuća kohezija i to se čini prihvatanjem ustava države i kao teksta kojim se odgovara na pitanje zajedničkog identiteta svih pojedinaca i svih grupa koje žive u Crnoj Gori, bez obzira na etničku i vjersku pripadnost.

Od januara 2017. godine kada je Cetinjskom rezolucijom ustavni patriotizam afirmisan kao odgovor na pitanje daljeg razvoja države Crne Gore, mnogi autori su u javnom polju saopštili svoje viđenje dometa ove ideje u crnogorskom kontekstu. Moja ideja je da u ovom tekstu predstavim svoje refleksije na kritičke osvrte koje su u svojim tekstovima ili intervjuima o ustavnom patriotizmu saopštili Milenko Perović, Milorad Popović i Nemanja Batrićević, uz nadu da će tekst, koji nudim javnosti na uvid, biti koristan za dalju polemiku o ovoj temi.

Svoje refleksije na pomenute kritike započeću izdvajanjem tačke koja je zajednička u tekstovima ili izjavama gospode Perovića, Popovića i Batrićevića. Za kritiku ove koncepcije sva trojica koriste pristup i termine koji su u polju argumentovane polemike neuobičajeni. Tako gospodin Perović ustavni patriotizam naziva glupom, razmetljivom i nakaradnom maglom. Gospodin Popović saopštava da je ustavni patriotizam sračunato kapitulantska ili lakomislena ideja i utopija. A gospodin Batrićević je smatra jalovom pseudo-intelektualnom besmislicom.

Ni jedan od ovih termina, upotrijebljenih da se objasni štetnost ustavnog patriotizma za Crnu Goru i Crnogorce, ne dokazuje da je ustavni patriotizam zaista štetan. Ovakvim pristupom otkriva se isključivo sklonost ovih autora da se povodom rasprave o ovom pitanju, u nedostatku racionalnih argumenata, prepuste proizvoljnim ocjenama i reagovanju na ideju koja im nije po volji.

To posebno čudi kada se zna da je u sva tri slučaja riječ o kredibilnim autorima, koji se u javnom polju prepoznaju kao autori koji drže do važnosti dobrog argumenta u javno saopštenom stavu.

Drugo, gospodin Perović tvrdi da ustavni patriotizam nije opšte prihvaćena naučna teorija, već profesorska radna hipoteza i da njemačka, evropska i američka pravna i politička misao ne znaju što bi u praksi sa ustavnim patriotizmom. A onda sam navodi crtice iz akademskih rasprava u posleratnoj Njemačkoj koje, i u slučaju da ih ne dopunimo brojnim i relevantnim akademskim razmatranjima koncepcije ustavnog patriotizma koje je gospodin Perović izostavio, predstavljaju značajan teorijski korpus za analizu i tumačenja ove koncepcije.

Kada je riječ o sudaru teorije i prakse, elementi koncepcije ustavnog patriotizma su u osobenim formama mnogo prije njemačkog iskustva zaživjeli u praktičnom smislu u Sjedinjenim Američkim Državama, ili u nama geografski bližoj Švajcarskoj. I kao što se američki federalizam razlikuje od njemačkog, tako se i kultura ustavnog patriotizma u praktičnom smislu različito prima i razvija u različitim sredinama.

Otud bi za ovu polemiku bilo korisno da osim očigledne privrženosti izgradnji crnogorskog nacionalnog identiteta, gospodin Perović argumentuje zašto bi Crnoj Gori i Crnogorcima štetio ustavni patriotizam. 

Treće, u svojim osvrtima gospodin Popović se bavi etničkim inženjeringom, koji podrazumijeva osmišljavanje načina da se dođe do određenog broja etničkih Crnogoraca. On kaže da je u Crnoj Gori nužna obuhvatna kulturna i duhovna reforma koja, posmatrano na srednji rok, za cilj treba da ima i to da na sljedećem popisu stanovništva 2021. godine Crnogorci budu većinska nacija, čija će se brojnost stabilizovati na iznad 350,000 pripadnika.

Gospodin Popović nije precizirao koji su to elementi duhovne i kulturne reforme, kojima bi se moglo doći do ovog cilja, ali je jasno da je riječ o vrsti inženjeringa koja zabrinjava. Povećanje broja etničkih Crnogoraca može da nastane ili osmišljavanjem odgovarajuće populacione politike ili „prevođenjem“ pojedinaca iz drugih etničkih grupa u crnogorsku.

Preblaga bi ocjena bila reći da je ovakva namjera ili tendencija jedne vrste etničkog inženjeringa suprotna svemu na čemu se evropska zajednica naroda kojoj težimo temelji. Izraziti sam protivnik tog pristupa. U odnosu na ovu arhaičnu i opasnu ideju „prevođenja“ drugih u naš etnički korpus, prihvatanjem ustavnog patriotizma kao posljedicu bismo imali da etnički Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Muslimani, Hrvati, Albanci i drugi državu Crnu Goru doživljavaju kao svoju državu i svoj dom.

Četvrto, gospodin Batrićević se, koristeći ustavni patriotizam kao povod, obrušio na Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti. On tvrdi da CANU u poslednjih trideset godina ni jednom nije stala u odbranu crnogorskog identiteta, pa se tako čitaocu njegovog teksta zapravo poručuje – pošto nikada do sada CANU nije bila uz Crnu Goru i Crnogorce, onda i ustavni patriotizam koji promoviše mora biti podmetačina njenih akademika. Tako je i gospodin Batrićević propustio da argumentuje zašto ustavni patriotizam za Crnu Goru nije dobar, nezavisno od toga da li je CANU za ili protiv ove koncepcije.

I ne samo to, gospodin Batrićević je, nastojeći da izvede ironičnu opasku o tome kako u CANU brane Crnu Goru od Crnogoraca, propustio da analizira u kojoj bi mjeri insistiranje na etničkom inženjeringu savremene Crne Gore vodilo dodatnom jačanju distance između različitih etničkih grupa u državi, te njihovoj snažnijoj unutrašnjoj homogenizaciji.

I ukoliko bismo to imali kao posljedicu, šta bi bio odgovor gospodina Batrićevića – da li bi takva Crna Gora bila više ili manje podijeljena nego što je sada i da li bi bila više ili manje stabilna nego što je sada? Posebno je pitanje i da li bi, u takvim okolnostima, necrnogorske etničke zajednice svoje potrebe za iskazivanjem i očuvanjem svog identiteta manifestovale alternativnim zahtjevima kakav bi mogao biti i zahtjev za teritorijalnom autonomijom. I šta bi bio odgovor koji bi gospodin Batrićević predložio za takvu vrstu zahtjeva?

Moj je stav jasan – za razvoj savremene Crne Gore i njenu budućnost ne postoji danas bolja ideja od ideje ustavnog patriotizma. Ovaj stav argumentovao sam u više javnih nastupa i često u razgovorima sa novinarima. Po mom mišljenju, gospoda Perović, Popović i Batrićević nijesu svojim tekstovima i izjavama bili ubjedljivi u argumentovanju da Crna Gora ne treba da ide putem ustavnog patriotizma. Ali nas jesu još jednom obavijestili da je njihov stav da postoji drugi put i da oni zagovaraju taj drugi put.

Cijenim ljude koji imaju svoj stav i u demokratskom društvu jeste praksa da ti ljudi imaju prostor da svoj stav javno izraze. Zato je za demokratsku Crnu Goru i crnogorske građane ova polemika korisna i zato u njoj želim da učestvujem.