Piše: Jovan Nikolaidis Identiteti. Smatrati se prepoznatljivim. Nacionalna, vjerska, rasna i još kojekakva samosvojnost.
Od kopna do mora, uz rijeke čiji nas tokovi spajaju, od miteleuropskog do islamskog, te preko Jadrana do Lepanta, slavenski i romanoilirski nacioni, i otomanska zajednica na kraju balade identitetske.
Sve to sabrati za naša sveukupna lutanja i traženja, najzad i nalaženja u krilu Nove Zajednice Kultura, koju ćemo, želim da se nadam, predati Evropi. Bivajući njen dio.
I vjerujući, ali kao suzdržani skeptik, da će se to desiti sa dovoljno dostojanstva. Da nas ona, Evropa, neće apsorbovati u svoje tek naizgled dovršene forme identiteta, uzimajući nas kao svoje novo bogatstvo, novu egzotičnu stanicu koja joj je nedostajala.
Da, sa zaokruživanjem identiteta na prostorima Jugoistočne Evrope, kriju se opasnosti, ne mnogo drugačije od onih koje su u doba monizma izrodile i deklarativni, parolaški multikulturalizam.
Umjesto socijalnog eldorada “živjeti zajedno”, glad za dovršenjem identiteta nam je u identitetska gnijezda dopustila mogućnost: “živjeti jedno pored drugoga.”
Toleranciju i suživot, aksiome o pripadnosti koje želi da posjeduje svaki iole dovršeni identitet, zamijenili su osobeni znaci, rasne karakteristike, vjerski simboli, razmahane zastave, plemenski žigovi i nacionalni talismani. Identitet, po prirodi svog bića, rađa se, živi, pa i umre, u onom kolektivitetu koji iz sebe nije znao izvući nove civilizacijske vrijednosti.
Koje se potvrde onda kad personalitet unutar identiteta uspije nadvladati plemensku svijest i logiku jednakobojne mase.
Zdrav identitet postojan je onda kad uza se ima njegovo veličanstvo - Personalitet.
Znati ko si, šta si i odakle si jeste važno, ali je vrijednije, dok jurimo ka cilju, steći i tekovine otvorenih zajednica i slobodu građansku.
Jedno bez drugih ne ide. Stoga je za identitete sveopšta opasnost svaka nacionalna nostalgija, svaki nacioromantizam koji nas vara poukom da ako ne znamo ko smo nećemo znati ni kamo ćemo. Floskula!
Iz takvih tumaranja rađaju se paralelne istorije. Stoga, pred naša ukupna evropska integrisanja, valja biti dovoljno uman i provjereno vidovit, naročito kad kanimo jačati međunarodnu saradnju, u kulturi posebno, i afirmisati povezivanja pisaca i djelatnika u kulturi unutar jednog regionalnog saveza koji bi trebalo da posluži primjerom.
Na prostoru Jugoistočne Evrope taj manifestni juriš nove balkanskomediteranske kulture treba da jača i obećava brzo srastanje u evropski kontekst kulture.
Nažalost, oni koji profesijom i zadatkom brinu o kulturi Crne Gore šeću kao klonovi onih politika koja bi da identitet izjednači sa etnosom. Ko još ne zna da je takvo što pogubno!?
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR