Gospodine Pavićeviću, jeste li Vi uopšte pročitali moj tekst?

Piše: Nemanja Batrićević

Crnogorska akademija nauka i umjetnosti (CANU) može da odahne. Koncepcija ustavnog patriotizma ima novu perjanicu – Crnogorsku. Ni tanje ideje, ni više perjanica. Predśednik Crnogorske, Vladimir Pavićević, u tekstu "Refleksije o kritici i kritičarima ustavnog patriotizma" pozabavio se kritičarima ovog koncepta, dijelom reagujući i na autorski tekst "Mit o građanskom identitetu", objavljenom na portalu Analitika, a prenesenom na portalu Antena M uoči stogodišnjice Podgoričke skupštine.

Naravno, ne bi bilo ničega čudnog u tome da se predśednik jedne političke partije uključi u „polemiku“ o identitetskim politikama, kad se već u uvodnim paragrafima ne bi otkrila prava namjera ovog teksta - dokazivanje da je koncepcija ustavnog patriotizma prvi put u crnogorskoj politici pomenuta u Cetinjskoj rezoluciji koju je usvojila Crnogorska (januar, 2017. godine).

Eto ti ga ná… najveći kolektivni napor CANU još od Referenduma zapravo je uvezena intelektualna svojina političke partije čija je izborna podrška ravna statističkoj grešci.

Što će sad činjeti velikodostojnici iz CANU? Ništa im mrčenima ne ostade bez da džaraju brojanice kroz ruke i beśede sa sveštenicima. Nemam namjeru da se bavim utvrđivanjem očinstva ovog koncepta, ali drago mi je da sad svaki crnogorski građanin može u oči pogledat jednog Amerikanca i ne postiđeti se. Oni imaju Deklaraciju nezavisnosti, a mi imamo Cetinjsku rezoluciju. Hvala Crnogoskoj, za vazda.

U svojoj refleksiji gospodin Pavićević tvrdi da sam napravio ad hominem logički propust, jer sam ideju ustavnog patriotizma u Crnoj Gori nepravedno diskvalifikovao isključivo na osnovu toga što je njen zagovornik CANU? Ova izjava, međutim, ne može biti dalje od istine.

To je jasno svakome ko je voljan dobronamjerno pročitati sadržaj cijelog teksta. U njemu se jasno tvrdi da koncept ustavnog patriotizma, u formi u kojoj se nudi crnogorskim građanima, nije održiv i da je istinski građanski identitet utopija u državi u kojoj je poštovanje državnih simbola usko vezano za nacionalnu pripadnost, u kojoj je najpopularnija institucija Srpska pravoslavna crkva, i u kojoj većina građana izjednačava antifašistički partizanski i fašistički četnički pokret.

Svaka od ovih tvrdnji, kao i veliki broj drugih, podržana je empirijskim podacima o kojima doktor političkih nauka, Pavićević, nije rekao niti riječ. Čini se da je gospodin Pavićević odavno postao više političar nego politikolog, pa je izgleda navikao da mu za javno izrečene ocjene nijesu potrebni dokazi.

Ja sam svoje argumente podržao podacima iz popisa i dvije nezavisne naučne baze, koje su dostupne na uvid kako njemu tako i široj javnosti. Što je to gospodin Pavićević ponudio u svojoj refleksiji? Baš kao i CANU – ništa. Ponudio je gomilu teorijske magle, politikanskih floskula koje samo stvaraju privid da iza njih stoji neko dublje promišljanje.

Predśednik Crnogorske, takođe, tvrdi da sam propuštio priliku da analiziram u kojoj mjeri bi insistiranje na etničkom inženjeringu uticalo na etničku distancu u Crnoj Gori. Gospodine Pavićeviću, jeste li Vi uopšte pročitali moj tekst? Ili ste se, eto, zadovoljili sa par jakih riječi pored kojih Vaša umjerenost ima prizvuk intelektualizma? Da ste pažljivo pročitali viđeli biste da sam ja iznio ideje i podatke koji sugerišu da za etničkim inženjeringom nema potrebe, jer dobar dio crnogorskog nacionalnog korpusa ne podržava crnogorsku nezavisnost i državne simbole. Dakle, skoro pa nikakve vajde od toga da Crnogoraca ima više, ako oni misle o ovoj državi ono što misle Vaši koalicioni partneri iz Budve.

Osim toga naveo sam podatke koji sugerišu da su etničke manjine u Crnoj Gori ključni faktor za održanje stabilnosti i opstanak crnogorske nezavisnosti. Dakle, ja sam se „obrušio“ na ideju da Crnogorci u Crnoj Gori nekome nameću ideju države, jer podaci govore da se etničke manjine ośećaju prilično komforno dok svira „Oj svijetla majska zoro“ i dok se vijori crveni barjak sa zlatnim orlom, podignutih krila. Ako imate empirijske podatke koji sugerišu drugačije, jedva čekam da ih čujem.

Dalje, gospodin Pavićević bi volio da se izjasnim da li bi Crnoj Gori bilo bolje kad bi građani Crne Gore svojim djelovanjem potvrdili građansku lojalnost i privrženost ustavnim načelima koja bi osnažila vjernost Crnoj Gori? Sačekajte momenat, da zatvorim oči, izmasiram sljepoočnice i probam da zamislim Andriju Mandića i Milana Kneževića kako ustaju i šapuću himnu dok u masi pred kojom govore ne stoje svježe kupljene, neopeglane, crnogorske zastave zavezane za odveć dobro potrošene srpske zastave.

Sačekajte da zamislim da samo prije dva mjeseca oni isti nijesu slavili nestanak države čije ime Vaša partija nosi. Sačekajte i da zamislim kako jedan koalicioni partner ne oslovljava najviši pravni akt u državi sa „takozvani Ustav“ dok mi drugi nudi „ustavni patriotizam“.

Evo sam zamislio… zaisto, bilo bi bolje u takvoj Crnoj Gori. Ali, mnogo je to zamišljanja, gospodine Pavićeviću. Jeste li se i Vi to zamislili, pa Vam je trebalo dva mjeseca od proslave Podgoričke skupštine da se oglasite? Nije ovo prva utopija koja se nudi crnogorskom narodu, a neće bit ni potonja. Komunisti su sanjali besklasno društvo u kome će državni aparat brzo odumrijeti, pa smo završili sa „novom klasom“ i prevelikim birokratskim aparatom. Ustavne patriote nam nude građansko društvo, pa su evo završili u „bradatoj“ koaliciji. (Nek mi oprosti Karl Marks na poređenju, jer nije svačija brada ista. Baš kao ni utopija.)

Istina, u želji da pokaže kako ideja ustavnog patriotizma nije u potpunosti utopistička, gospodin Pavićević je napravio napor i pozvao se na dva slučaja – Sjedinjene Američke Države i Švajcarsku (uz usputno pominjanje Njemačke). Čudnog li odabira za poređenje sa Crnom Gorom.

Sva tri pomenuta politička sistema su po svom uređenju federalna, sa nejednakim nivoom centralizacije i mogućnošću ustavne revizije, od kojih je Švajcarska još i konsocijalna demokratija dizajnirana na način da garantuje dijeljenje moći izmeđe etničkih Njemaca, Francuza i Italijana.

Kad ste već pojurili da ponudite "nama geografski bližu Švajcarsku", zašto nijeste pomenuli jednu drugu, nama suśednu, konsocijalnu federaciju? Da vam pomognem, njena skraćenica počinje sa „B“ završava sa „H“. Tamo su ustavne patriote iz Vaše koalicije bile uspješne u izgradnji demokratskog raja taman koliko ćete i Vi u Crnoj Gori.

Nego da ne širimo metodološku polemiku o izboru slučajeva, htio bih da se ukratko pozabavim lažnom tezom koju već neko vrijeme ustavne patriote pokušavaju poturiti crnogorskom narodu – da je „identitetska priča“ rezervisana za nerazvijene i nedemokratske države. Naime, po ovoj liniji razmišljanja kad zemlja uspije razviti nadetnički identitet i dosegne određeni nivo ekonomskog razvoja, identitetska pitanja postanu nevažna. Malo je većih zabluda o politici od ove! Evo samo par podataka iz zemalja koje ste vi sami pomenuli:

Predśednički izbori 2016. u Americi, na kojima je pobijedio Tramp, u veliko mjeri odlučeni su upravo njegovim otvorenim flertovanjem sa identitetskim pitanjima. Da to nije samo republikanska mantra govore i podaci da čak 44% pristalica Demokratske partije smatra da se njihova partija „zaglavila“ u identitetskim pitanjima. Dalje, broj građana SAD-a koji je „ponosan što je Amerikanac“ je na rekordno niskom nivou (47%). Kad se na to doda i činjenica da je taj procenat među ne-bijelim Amerikancima za 21% manji od onog među bijelcima, onda postaje jasno koliko je „kultura ustavnog patriotizma“ i dalje vezana za identitet pojedinaca.

Na drugoj strani „bare“, na Parlamentarnim izborima 2017. godine u Njemačkoj, ključno pitanje je bilo, (gle čuda) – pitanje njemačkog identiteta. Prvi put nakon Drugoga svjetskog rata je jedna krajnje desna partija – Alternativa za Njemačku (AfD) – ne samo ušla u parlament (12%), već i postala treća najveća partija u zemlji. Ankete pokazuju da je dobar dio glasača lijeve Socijaldemokratske partije (SPD) strateški glasao AfD u namjeri da kazni zanemarivanje identitetskih pitanja od strane SPD. Švajcarci su u skorijoj prošlosti, osim o minimalnoj zaradi, na referendumu takođe glasali, i uspješno zabranili (58%), izgradnju minareta na džamijama. Što je to osim identitetsko pitanje?

Kako to da se tri ekonomski razvijene zemlje zapadne demokratije, koje ste sami uzeli kao primjer uspješne priče „ustavnog patriotizma“ i dalje debelo batrgaju u „raljama“ identitetskih pitanja? Većina ovih političkih zajednica danas je polarizovanija nego ikad ranije.

Naravno, Vi možete reći da je polarizacija upravo rezultat bavljenja identitetskim pitanjima, ali Vam to i dalje ne bi pomoglo da objasnite zašto „kultura ustavnog patriotizma“ nije spriječila očigledan fokus na pitanja identiteta. Usput rečeno, u ovim političkim sistemima ne postoji nijedna ozbiljna politička partija koja spori himnu, zastavu i granice dotične države.

Čemu onda refleksija gospodina Pavićevića? On bi rekao da je to želja da se polemički doprinese identitetskoj debati. No, da je to stvarno slučaj, politikolog Pavićević bi se udostojio da uzme u obzir makar jedan od empirijskih podataka koji su ponuđeni. Kako to nije slučaj, dozvolite mi da zaključim da iza „refleksije“ političara Pavićevića ne stoji ništa više do želje da se na leđima jedne isprazne krilatice utekne s margine političkih zbivanja.

Nego, bojim se da se Crnogorska malo zaigrala. Ne bježi se tako lako iz zagrljaja Demokratskog Fronta. Neće proć’ puno dok shvatite da ste im poslužili kao politička kanavaca, kojom će obrisati pod prije nego ste rekli - „Ustav“.

Autor je saradnik u nastavi, Fakultetu političkih naka, Univerzitet Crne Gore, i doktorant na Centralnoevropskom univerzitetu (CEU) (Budimpešta, Mađarska).