Srpska pravoslavna crkva će se od optužbi za pedofiliju braniti lažima

Piše: Andrej Nikolaidis

Vijest glasi: “Pred Višim sudom u Londonu počeo je parnični postupak protiv Srpske pravoslavne crkve zbog seksualnog nasilja sveštenika, po tužbama građana Bosne i Hercegovine i Srbije”.

Beogradski mediji javljaju da je “podnijeto šest tužbi protiv SPC, a ne sveštenika pojedinačno”.

To nije sve. Pravni zastupnik tužitelja, Mladen Kesar, za Blic je izjavio da “u slučaju vezanom za Milića Blažanovića, kog je navodno zlostavljao Kačavenda, postoje i optužbe da je ubijen. Tužitelji su majka i baba Milića Blažanovića koji je imao 16 godina kada je poginuo”.

Advokat Kesar je objasnio zašto je tužena crkva, a ne pojedinačni sveštenici: “Više puta obraćali smo se Patrijaršiji sa zahtjevom da pojasne njihov stav prema ovom slučaju, imajući u vidu da su patrijarh Irinej i mitropolit Amfilohije, prema pisanju pojedinih medija, priznali da su upoznati sa dokazima o pedofiliji u redovima SPC. Postoje, naravno, i sudske presude koje nisu izvršene zbog mogućeg uplitanja vlasti i SPC u rad suda, tako da je odgovornost sveštenika, a i cijele SPC, teško osporiti”.

Srpska pravoslavna crkva, suočena sa ozbiljnim optužbama, za sada, kak’ bi se reklo - kulira. Samo opušteno, što rekla omladina. No tako je tek naizgled.

Medijska odbrana SPC-a

Prve reakcije crkveno-vladino-nacionalnih novina u Srbiji najavljuju smjer u kojem će ići medijska odbrana Srpske pravoslavne crkve. Biće, ukratko, neobično slična odbrani ratnih zločinaca koju su ti isti mediji godinama sprovodili. Biće puno laži, paranoje i poricanja.

Državni i patriotski Tanjug, tako, u pomoć poziva istoričara Aleksandra Rakovića, koji je formacijski raspoređen na poziciju „stručnjaka“ za Crnu Goru, zaduženog da Crnogorcima otvori oči i kaže istinu: da oni, zapravo, ne postoje, jer su oni tek odmetnuti Srbi, kao što i njihova država, koliko sutra, čim Beograd i Moskva tamo postave svoju vlast, neće postojati. Ovoga se puta pojavljuje u svojstvu pravnog eksperta, što u praksi znači da je baš on od nadležnih odabran da hrakne na žrtve seksualnog nasilja srpskih sveštenika.

On to, predvidljivo, čini u ime odbrane srpstva.

Srpstvo, kako ga definišu ljudi poput Rakovića, svakako ste primijetili, neprekidno treba braniti od njegovih žrtava. Tako definisano srpstvo vazda je ugroženo od onih koje su srpska vojska, policija ili crkva, to Sveto trojstvo agresivnog velikosrpskog nacionalizma, ubili, raselili ili silovali.

Ljudi poput Rakovića kao apostole takvog srpstva vide najgore među Srbima - Dražu, Radovana, Ratka i ostale zločince.

Ja, pak, kao istinsko srpstvo i njegove apostole vidim najbolje što Srbija ima i imala je. Recimo, srpske pisce koji su ispisali neraskidivu vezu te kulture i zapada. Recimo, Crnjanskog i Pekića. Kao apostole srpstva koje je vrijedno divljenja vidim Makavejeva, Daviča, Davida, Natašu Kandić i Sonju Biserko, recimo.

I onda kažu da sam ja antisrbin a rakovići srpske patriote?

Kako bilo, Raković “ne vidi logiku da se tuži cela institucija koja sama izričito i oštro osuđuje pedofiliju, a ne traži se pojedinačna odgovornost".

To što ta institucija nije uradila ništa da pedofiliju, osim retorički, osudi i praktično, pa za pedofiliju i ubistvo vrlo uvjerljivo optuženi Kačavenda, neki dan kroz Banjaluku maršira na čelu litije, takoreći predvodi osveštanje srpsko-ruskog hrama – to ima logike?

Raković, potom, a je li moglo biti drugačije, oučava i “antisrpsku” zavjeru koja stoji iza rečenog pravnog slučaja.

Ignorisanje slučajeva pedofilije

U beogradskim novinama čitamo: “Pitanje je, kaže (Raković), da li oštećeni i njihove porodice, uz sve uvažavanje njihovog bola, imaju predstavu da mogu biti akteri neke šire geopolitičke igre koja se koristi protiv interesa SPS, Srbije i Republike Srpske, te da se kroz tužbu protiv SPC-a u celini radi na njenoj kompromitaciji”.

Eto ga, opet sve isto: napad na Radovana i Kačavendu napad je na Srbiju i Republiku Srpsku.

Ima još. “Postavlja se, dodaje (Raković), pitanje da li tu postoje zakulisne radnje koje nisu dobronamerne prema SPC kao instituciji srpskog naroda, s obirom da su slučajevi pedofilije marginalni slučajevi u okviru SPC, uprkos tome što se radi o teškom ugrožavanju prava nekih osoba. Pita se (Raković) da li će se u ovom slučaju neko zloupotrebiti porodičnu bol, tugu, osećaj ogromne žalosti da bi to iskoristio za podrivanje Republike Srpske, Srbije i SPC”.

"To se ja pitam, čudan mi je redosled koraka. Ne vidim logiku ukoliko se radi o dobroj nameri", poentira Raković.

Zašto bi, za ime Boga, ljudi koje su silovali sveštenici Srpske pravoslavne crkve, prema tim sveštenicima i crkvi koja ih zbog toga nije kaznila imali “dobre namjere”?

Šta su žrve trebale učiniti: u ime nacionalnog interesa zavući se u neku rupu i svoju traumu zadržati za sebe, umjesto da, sebično, neodgovorno i nepatriotski tražeći pravdu ugrožavaju Srbiju i Srpsku?

Zašto je žrtvama uvijek važnija njihova lična bol od opšteg interesa? Zašto žrtve po pravilu podlegnu sitnosopstvenim interesima? Gdje im je vjernost opštem dobru? Gdje im je svijest da postoje stvari važnije i veće od njihovih malih, nebitnih života i sudbina? Je li jedan čovjek, ili šest njih, ili osam hiljada njih doista vrijedno da zbog njih strada nacionalna stvar?

Dakako, način na koji Srpska pravoslavna crkva pokušava ignorisati i minimizirati slučajeve pedofilije u svojim redovima ne razlikuje se od onoga kako je to činila katolička crkva. Već je viđen i način na koji istoričar Raković brani SPC: istom su argumentacijom od istih optužbi toliki već branili katoličku crkvu.

Znamenita anegdota kaže kako je Napoleon jednom kardinalu rekao: “Vaša eminencijo, zar niste svjesni da ja imam moć da uništim crkvu?” Kardinal mu je navodno odgovorio: “Ah, isto to mi, katolički kler, pokušavamo već 1800 godina, pa u tome nismo uspjeli. Nećete uspjeti ni vi”.

Ta se anegdota često koristi kada se želi istaći otpornost, snaga i vječnost crkve.

A šta ako nije bilo baš tako? Šta ako je Napoleon rekao da ima snagu uništiti hrišćanstvo? A kardinal rekao kako već 18 vjekova to isto, uništiti hrišćanstvo, pokušava i kler?

Moguće da druga verzija nije tačna. Ali je istinita.

Jer oni kojima je istina najveći neprijatelj nisu u sukobu sa crkvom, naprotiv: eno su ih pune crkve, eno ih kako baš od istine brane crkvu.

Oni kojima je istina najveći neprijatelj u sukobu su sa “Duhom istine”, sa onim “koji je na ovaj svijet došao da bi svjedočio istinu”, sa onim “koga slijede oni koji su na strani istine”, sa onim koji je učio da će te tek “istina osloboditi”, sa onim kroz koga stižu “spasenje i istina”…

Oni su, dakle, da prostite, u neprijateljstvu sa samim Hristom.