U odbranu ustavnog patriotizma

Piše: Predrag Zenović 

Ustavni patriotizam, kao jedna od mogućih koncepcija ustavnog identiteta, dobio je značajnu pažnju dijela crnogorske javnosti. Kritičke i negativne reakcije na ovu koncpeciju, u vidu nekoliko tekstova objavljenih na ovom portalu, značajne su za dalji „život“ ove ideje. Sadržaj debate vođene na ovom portalu, u kojoj na jednoj strani u odbranu ustavnog patriotizma stoji Vladimir Pavićević, a na drugoj gospoda Perović, Popović i Batrićević, ukazuje kako na stanovite probleme ove koncepcije tako i na teškoću recepcije ovakvog koncepta u jednom polarizovanom društvu.

Debate su odraz slobode mišljenja, a posebno su dragocjene kada se umjesto ad hominem koriste valjani i razboriti argumenti struke i nauke. Ustavni patriotizam se, kao koncept evropske političke misli, podigao na kritici koja mu je upućivana, snažeći premise na kojima počiva. Prije nego što pređem na raspravu o normativnim, teorijskim prednostima ustavnog patriotizma, što je ujedno i jedini motiv da u ovu polemiku uđem, volio bih da podsjetim na tok ove debate.

Međunarodni načni skup o ustavnom patriotizmu koji je Crnogorska akademija nauka i umjetnosti organizovala u oktobru mjesecu prošle godine, gdje sam i sam bio učesnik, okupio je naučnike iz različitih društvenih nauka, društvenih i akademskih sredina. Dovoljno bi bilo pogledati naslove predavanja u programu dostupnom na sajtu ove institucije, ukoliko neko nije bio u prilici da prisustvuje ovom za javnost otvorenom skupu, pa razumjeti da učesnici nisu imali jednostrano, dogmatsko, unisono viđenje ove koncepcije, već su iz različitih, nekad suprotstavljenih teorijskih perspektiva osvijetliliteorijski i praktički potencijal ovog koncepta, kako uopšte uzev tako i za crnogorsko društvo.

Tekstovi koji su se pojavili samo dan nakon skupa na portalima prepoznatljive i dijametralno oprečne (sic!) ideološke matrice, nemaju nikakvu teorijsku, stilsko-retoričku, a ni elementarnu novinarsku vrijednost pa bi na iste bilo besmisleno odgovarati. Umjesto da sveobuhvatno izvjeste sa skupa o onom što je rečeno pa se na to kritički osvrnu ili istraže koncept o kojem govore, potpisnici tih redova učesnicima skupa dopisuju riječi i namjere, po čuvenom sižeu teorije zavjere. 

Dalji tok polemike poznat je čitaocima. Cijenim da su se čuli značajni argumenti u prilog različitih koncepcija ustavnog, državnog i nacionalnog identiteta i da je javnost njima obogaćena za nivo rasprave kojima su današnji mediji rijetko skloni. U daljem izlaganju osvrnuo bih se na tekst profesora Milenka Perovića „Magla ustavnog patriotizma“ koji je, ako se izuzmu kvalifikacije vaskolikog nacionalnog i evropskog akademskog svijeta, teorijski najargumentovaniji u napadu na ustavni patriotizam i probao da osporim argumente na koje se u jednom dijelu teksta poziva, a kojima se u potonjoj debati ova četiri učesnika nije dalo dovoljno pažnje. Navodim redom iznijete argumente.

„Prvo“, navodi Perović „on počiva na „siromaštvu doživljaja“ (Erlebnisarmut), jer ciljno-racionalno držanje ne može podsticati emocionalnost građanstva, a zajednice nema bez emocionalne povezanosti s nacijom.“ U ovoj konstataciji profesor daje jednu romantičarsko-šmitijansku koncepciju nacijepo kojoj nema zajednice bez nacionalnog erosa. Država, kao mehanizam zaštite prava i sloboda, reda i poretka, distribucije dobara kroz poresko-socijalno-penzione sheme nije ništa drugo nego ciljno racionalna tvorevina u kojoj nije važno da li se država ljubi i voli, nego da li se njeni zakoni poštuju, a porez uredno plaća.

Araš Abizade, osporavajući argumente liberalnog nacionalizma, pobija vezu između demokratije i jedinstvene nacionalne kulture objašnjavajući da u osnovi povjerenja koje postoji među pripadnicima jedne političke zajednice ne stoje nikakvi sentimenti nego racionalna očekivanja. (Does liberal democracy presuppose a cultural nation? Four arguments). Međutim, ustavni patriotizam, premda daje pluralnim zajednicama ustav kao tačku vezivanja i međusobnog razumijevanja u njihovim različitostima, ne uskraćuje mogućnost da se prema ustavu razvije i emocionalna povezanost. Kada su valjani, ustavi su, kako piše profesor Nenad Dimitrijević, povelje slobode, i nije teško zamisliti da neko voli ustav svoje zemlje jednako kao što voli njene nacionalne heroje, planine, sportiste ili tradiciju.

„Drugo, ustavni patriotizam čini beznačajnim odnos čovjeka prema zemlji, narodu i povijesti kao bitnim činiocima njegove samoidentifikacije i kolektivne identifikacije.“ Ustavi ne nastaju u vakumu. Ustavi su rezultat političke i društvene povijesti o kojoj govori profesor Perović, ustave, u demokratskim porecima, donose narodi i ustavi su pravni garant očuvanja poretka jedne zemlje.

Ustavi su, istovremeno,„brane“ (za-ustaviti) čovjekove slobode od svemoći države i tako najbolji garant njegove političke i ljudske emancipacije i samoidentifikacije. Posljedično, ustavni patriotizam može samo osmisliti i učvrstiti odnos pojedinca prema zemlji, narodu i povijesti.

„Treće, zastupnici ustavnog patriotizma nemaju rješenje za status onih koji odbacuju važeći ustav i pripadnost političkoj zajednici. Oni neopravdano konfrontiraju ideju nacije kao zajednice porijekla s idejama zajednice volje i povijesti. “Nacija kao zajednica porijekla i kao zajednica volje i povijesti su dva konkurentna gledišta na naciju, prisutna u gotovo svim savremenim društvima, i koja, motivisana iskustvom migracija, niti dolaze niti će „otići“ sa afirmacijom ideje ustavnog patriotizma.

Ustavni patriotizam nije puko zalaganje za „važeće ustave“ nego indirektno i ideja da ustavi treba da budu istinski odraz građanske volje, političke istorije, ali i vrijednosti i ciljeva jedne političke zajednice. Zato vjerujem da ustavni patriotizam „miri“ ove epistemološke polove tumačenja nacije i vraća težište patriotske lojalnosti u okvir političke i pravne zajednice, ergo države.

„Četvrto, ideja ustavnog patriotizma nije potekla iz žive političke prakse, nego iz akademskog svijeta.“Čudi od profesora Perovića, hegelijanca, koji je posvetio akademski vijek idejnom i idealnom, da na ovako materijalistički način doživljava političku filozofiju. Politikolozi znaju da je američki ustavni poredak nastao u razboritosti misli jednog Aristotela o mješovitoj vladi, kasnije federalista, te da je politička praksa, koju profesor navodi, bila samo „okidač“.

Živa politička praksa poslijeratne Njemačke bila je, jednako, okidač za ideju o kojoj debatujemo. Konačno, politička praksa postreferendumske Crne Gore kao još uvijek podijeljenog društva i nekonsolidovane demokratije iziskuje nove ideje.

„Peto, njemačko porijeklo ove ideje ukazuje na jednu blijedu, „bezgrešnu konstrukciju“ koja treba da posluži kao „privremeni lijek iz vremena podijeljene i moralno diskreditovane nacije.“Profesor Perović ispravno ukazuje da ustavni patriotizam u teoriju uvodi Dolf Šternberger, učesnik jedne druge povijesno važne debate o kulturi sjećanja i suočavanju s prošlošću, važne ne samo za njemački narod nego za budući razvoj evropske ideje.
Šternbergerova poruka je jednostavna: u momentu državne razjedinjenosti i poraza njemačke nacionalne ideje ustav je tačka okupljanja političke zajednice. U zaključivanju bi se moglo otići dalje: ustavni patriotizam je lijek za tkivo političke zajednice koja kao svaka ljudska zajednica traži vezivno tkivo, simboličku i semantičku cjelinu. Paralele u društvenim naukama su često nemoguće nekad i opasne, ali njemačko iskustvo je paradigmatično za balkanska društva, jer ono, kako objašnjava Plesner, nastaje u ruhu zakašnjele nacije. Šternbergerova koncepcija, međutim, ne odustaje od nacije i države, naprotiv ona traga za održivom koncepcijom jednog društva koje čine ljudi različitih svjetonazora i koja je bila osnova za njihovo potonje nacionalno i državno ujedinjenje i istovremeno brana od poraznih i destruktivnih desnih skretanja.

Profesor Perović, pritom, na isključiv način razumije pojam „postnacionalno“. Vjerujem da ovaj pojam, makar u habermasijanskoj interpretaciji, ne treba razumijeti kao isključivanje ili osporavanje nacionalnog, već kao naziv za poredak stvari, istorijski momentum savremenog svijeta, u kojem nacionalno nije jedan jedini okvir političkog samorazumijevanja. Učinci globalizacije, evropske integracije i postnacionalni identiteti stvaraju nove identitetske legure.

Ključna teza profesora Perovića je da je „crnogorski identitet sinteza crnogorskog nacionalnog i crnogorskog državnog identiteta“ tako postaje višestruko problematična. Problem je u činjenici da se nacionalno i državno rijetko igdje u svijetu poklapaju, a i onda kada se gotovo poklope ostavljaju legitimacije nedostatke koji nerjetko vode političkoj i dalje oružanoj kontestaciji tih država. Čini mi se da je ovo temeljna teza na kojoj Vladimir Pavićević afirmiše ideju ustavnog patriotizma za Crnu Goru, uvjeren da ona učvršćuje temelje njene državnosti.
S druge strane, problem interpretacije nacionalnog pitanja u Crnoj Gori, nije samo epistemološki, shvaćen kroz crnogorsku i srpsku interpretacijsku matricu, nego i suštinski: dok se jedni zalažu za građanski (u teoriji poznat kao francuski, politički) koncept po kojem su svi, prosto, građani Crne Gore (iako pripadaju različitim kulturnim grupama) i etnički (njemački, kulturni) koncept, po kojem je nacija etnija, grupa koja dijeli istoriju, kulturu, tradiciju, vjeru, jezik.

Prva koncepcija nacije zagovara ideju istosti i jednakosti, druga potencira značaj razlike. Ova druga dimenzija nacionalnog pitanja postoji danas u svim društvima, motivisana drugom, trećom generacijom starih i bujicama današnjih imigranata. Ustavnom patriotizmu, uvjeren sam, ostavlja prostor za naizgled nepomirljive verzije onog „We, the people“za kojim mi u Crnoj Gori uporno tragamo. Ustavi, za razliku od etničkih nacionalizama, čuvaju našu jednakost pred zakonom (isonomia), ali i naše pravo na kulturnu, nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu različitost, pa je logično da će u pluranim društvima ustavi biti legitimniji i uvjerljiviji predmet patriotske odanosti.
Državni identitet je, pak, usko vezan za ustavni identitet. Pokušaj da se nacionalni identitet izjednači sa državnim oslabiće mogućnost društvene integracije i naići na otpor nacionalnih manjina. Ono za šta se zalaže profesor Perović otjelotvoreno je u iskustvu nama susjednih država. Nacionalni liberalizam, koji se nerijetko graniči sa nacionalnim konstitucionalizmom (Hajden), evidentan je u srpskom i hrvatskom ustavnom identitetu. Držim da je i za ova društva, sa značajnom većinom jedne nacije, ustavni patriotizam normativno i praktički najvaljanije rješenje.

Naglašavam da se u svom teorijskom promišljanju ustavnog patriotizma kao i bilo koje teorijske koncepcije, budući da sam doktorirao na temu ustavnog patriotizma kao modela građanstva Evropske unije, a u „Matici crnogorskoj“ napisao nekoliko tekstova koji se direktno ili posredno bave ovim modelom u kontekstu Crne Gore, nikada nisam vodio partikularnim interesima bilo kojeg entiteta, grupe, klike ili klase jer mi je, kao uvjerenom liberalnom egalitaristi, takvo mišljenje strano i normativno neubjedljivo.

Međutim, u duhu argumenata koji su ovdje iznijeti, volio bih, za kraj, da naglasim da u Crnoj Gori, gdje nema nacije sa apsolutnom većinom a Crnogorci su relativno većinski narod, ustavni patriotizam upravo i posebno za njih razborit model društvene integracije i garant demokratske, pravne i bezbjednosne konsolidacije njihove matične države, ali i brana od multikulturalne feudalizacije kakva se desila Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Ovaj argument, mnogo razboritije i glasnije od mene, zastupa Vladimir Pavićević i bojim se da će manjak sluha akademske i šire javnosti za ono što nam poručuje, a tiče se ustavnog patriotizma, biti štetna ne samo za Pavićevićev politički učinak nego i za nas i naše društvo u cjelini.