Ustavni patriotizam versus etnički inženjering

Piše: Vladimir Pavićević

Kada jedan autor u četiri uvodna pasusa svog teksta poručuje da se ne bi bavio određenim pitanjima, a onda u sva četiri pasusa čitamo autorove refleksije baš o tim pitanjima, nužno se pitamo zašto se autor bavi nečim za šta je najavio da se time neće baviti. Upravo je to slučaj sa prva četiri pasusa u tekstu „Ustavni patriotizam – utopija ili manipulacija“, koji je gospodin Milorad Popović napisao u okviru polemike koju ovih dana imamo o koncepciji ustavnog patriotizma za Crnu Goru.

Za mene je to signal da možemo očekivati i još važniji obrt – da će protivljenje gospodina Popovića koncepciji ustavnog patriotizma, kojem smo svjedoci danas, tokom ove polemike prerasti u podršku ideji da se, kako je i zapisano u Cetinjskoj rezoluciji, Crna Gora zasnuje na principima ustavnog patriotizma.

Za razliku od gospodina Popovića, koji poručuje da se ne bi ni uključio u ovu polemiku da mu u tekstu čiji sam autor nije pripisana ideja etničkog inženjeringa i da upravo ne piše knjigu u okviru koje će svoje mjesto imati i razmatranja o ustavnom patriotizmu, ja sam spreman da učestvujem u ovoj raspravi bez obzira koliko mi dio tuđe argumentacije protiv ideje za koju se borim može biti neprijatan. Stvar je jasna - u crnogorskom javnom polju odavno se nije pojavila ideja koja po svom potencijalu i svojim dometima može imati dalekosežne, dubinske, a dobre posljedice po državu Crnu Goru i sve građane koji u Crnoj Gori žive. O takvoj ideji uvijek vrijedi polemisati.

Žao mi je što gospodin Popović u svojim zapažanjima o ustavnom patriotizmu koristi argumentum ad hominem kao potporu za svoje stavove. To je upravo slučaj kada u završnim redovima svoga teksta piše: „Iz polemičkog teksta Vladimira Pavićevića, i još više iz njegove političke prakse, može se utvrditi da je on vješt i elokventan demagog, ali lovaca u mutnom, od početka višestranačja do danas, Crnoj Gori nije falilo ni prije njegovog dolaska.“ I u prethodnom tekstu sam napisao – čudi me da se autor, koji drži do snažnog argumenta u javno saopštenom stavu, u raspravama o ustavnom patriotizmu prepušta napadima kojima slabi, umjesto da učvršćuje svoju argumentaciju.

Osnovna tačka našeg spora u ovoj polemici predstavlja, po viđenju gospodina Popovića, moje zapažanje da se on bavi etničkim inženjeringom u Crnoj Gori. Gospodin Popović je napisao da je takav moj stav čista insinuacija, te da u odnosu na njegove poglede na nacionalno pitanje u Crnoj Gori „ne može biti riječi o etničkim sporovima i sukobima nego o fenomenu podijeljene nacije“. Mislim da je dobro da se posebno zadržimo na ovom mjestu.

Stav da se gospodin Popović bavi etničkim inženjeringom formirao sam na osnovu intervjua gospodina Popovića Pobjedi  koji je objavljen 21. maja 2018. godine. U intervjuu za Pobjedu, on je, pored ostalog, rekao: „Zbog toga je u Crnoj Gori nužna jedna obuhvatna kulturna i duhovna reforma – lišena dosadašnje površnosti , lutanja i dnevno-političkih kalkulacija –  koja u srednjoročnom planu treba imati barem dva cilja: da na sljedećem popisu stanovništva Crnogorci budu većinska nacija, čija će se brojnost stabilizovati na iznad 350000 pripadnika; i da institucije koje su presudne za emancipaciju nacionalne i državotvorne svijesti, retorički i marketinški egzibicionizam zamijene ozbiljnim i predanim radom na otklanjanju dosadašnjih zabluda.“

Jasna je Popovićeva poruka – danas nema onoliko Crnogoraca koliko bi bilo dovoljno da bi se govorilo o većinskoj naciji, a pošto je cilj da se dođe do većinske nacije, onda treba raditi na kulturnoj i duhovnoj reformi kako bi se došlo do broja od makar 350000 Crnogoraca. Jasno je i sljedeće – do ovog broja Crnogoraca može se doći ili „prevođenjem“ pripadnika drugih etničkih grupa u crnogorsku ili osmišljavanjem populacione politike koja će kao rezultat imati povećanje broja etničkih Crnogoraca. Za mene je, bilo da se radi o prvoj, bilo da se radi o drugoj formi „kulturne i duhovne reforme“, ovo očigledni slučaj bavljenja etničkim inženjeringom.

Gospodin Popović tvrdi sljedeće: „...u Crnoj Gori 'etnički inženjering', planiran od strane pravoslavnog Crnogorca ili Srbina, može se odnositi samo na Bošnjake, Albance i Hrvate...“ Ali ne i na etničke Srbe i to zbog toga što, kako piše gospodin Popović: „...Milorad Popović, Vladimir Pavićević i njegov koalicioni partner Bato Carević, kao i mitropolit Amfilohije Radović, pripadaju istoj etniji...“.

Poruka je, dakle, sljedeća – povećanje broja etničkih Crnogoraca na račun etničkih Srba ne može se smatrati „prevođenjem“ iz jednog u drugi etnički korpus, jer je to jedan te isti etnički korpus, čega etnički Srbi, zbog prožimanja različitih istorijskih, političkih, duhovnih, kulturnih i drugih uticaja, još uvijek nijesu svjesni. Oni će toga postajati svjesni, kako predlaže gospodin Popović, osmišljavanjem i sprovođenjem duhovne i moralne reforme čiji će efekat biti prihvatanje među jednim brojem etničkih Srba da su oni zapravo etnički Crnogorci.
Ovdje su dvije napomene veoma važne. Prva se tiče razumijevanja pojma etnija, a druga tumačenja pojma etnički inženjering.

Etnija je zajednica koja prethodi modernoj naciji i između ove dvije zajednice postoji jasan uzročni odnos. Etnija uvijek ukazuje na povezanost koja pripadnike etnije vezuje za teritoriju, za istoriju i kulturu, a najpreciznije je, po mom mišljenju, ono viđenje etnije kojim se poručuje da se one ne konstituišu posredstvom fizičkog porijekla, već posredstvom osjećanja kontinuiteta, zajedničkog pamćenja i kolektivne sudbine.

Ovakvo poimanje etnije omogućava i svakom građaninu Crne Gore da sam sa sobom utvrdi koje je etničke pripadnosti i je li mu to uopšte važno. To dalje znači da ni Vladimir Pavićević ni Milorad Popović nemaju pravo da bilo kojem crnogorskom građaninu oduzmu mogućnost da se etnički osjeća kako on sam želi da se osjeća. To finalno znači da građanin Crne Gore ima pravo da se osjeća etničkim Crnogorcem, etničkim Srbinom, kao i etničkim Albancem, etničkim Bošnjakom, etničkim Muslimanom, etničkim Hrvatom i tako dalje.

I to znači još jedno – da gospodin Popović nema pravo da Srbima u Crnoj Gori  uskraćuje mogućnost da se osjećaju etničkim Srbima, nevezano za to kako su tekle migracije i ko je, odakle i kuda dolazio i odlazio. Na ovome insistiram i zato da niko, nikada i ni u kom slučaju ne bi mogao to isto da traži ili poriče svima koji se osjećaju kao etnički Crnogorci.

Kada je riječ o etničkom inženjeringu, smatrao sam da je i u mom prvom tekstu bilo jasno da vezivanje ove kovanice za Milorada Popovića u kontektu crnogorskih prilika i njegovih ideja ne znači da gospodina Popovića doživljavam kao šovinistu, niti mi je izgledalo da pristupom u ovoj polemici bilo ko može tako nešto i da pomisli. Pod etničkim inženjeringom u kontektu naše polemike podrazumijevao sam ono što sam i napisao – ideju štelovanja brojeva pod ruhom kulturne i duhovne reforme koja se tiče etničke strukture Crne Gore. Takav pristup smatram arhaičnim, opasnim i suprotnim vrijednostima na kojima se temelji evropska zajednica naroda kojoj Crna Gora treba i želi da se priključi. Otud i jasnu poruku otklona gospodina Popovića od etničkog nacionalizma smatram veoma dobrom porukom.

Postoje još dva pitanja koja zbog važnosti ne želim da zanemarim ili da svoja razmišljanja o tim pitanjima ostavim za neki od narednih tekstova.
Milorad Popović piše: „V. Pavićević mi još podmeće da tvrdim da je ustavni patritizam 'štetan'.“ Zaista, u izjavama, intervjuima i tekstovima gospodin Popović nije upotrebljavao termin „štetan“ da bi opisao efekte prihvatanja koncepcije ustavnog patriotizma kao temeljne za budućnost Crne Gore. Ali kada gospodin Popović za ustavni patriotizam izjavi da je kapitulantska ideja, ja ne mogu a da ne zaključim da bi dosljednom primjenom elemenata ustavnog patriotizma kao dijela daljeg razvoja države Crne Gore to ovoj državi i crnogorskim građanima donijelo štetu.

I pošto do sada nijesam uočio argument za tvrdnju da je ustavni patriotizam kapitulantska/štetna ideja za Crnu Goru, još jednom poručujem gospodinu Popoviću da bi za našu polemiku bilo korisno da saznamo koji argumenti stoje iza ove tvrdnje.

I drugo, gospodin Popović zaključuje: „Da bi relativizovao velikosrpski nacionalizam koji je glavna opasnost za opstojnost Crne Gore i implicitno opravdao svoje političko savezništvo s velikosrpskim strankama, V. Pavićević pravi bauka od crnogorskog nacionalizma“. Vjerovao sam da je to jasno, ali treba ponoviti. Moj motiv da učestvujem u polemici o ustavnom patriotizmu i moj motiv da se politički borim za tu ideju tiče se jednog velikog cilja – da doprinesem koliko mogu da se Crna Gora počne razvijati kao stabilna, savremena i demokratska država.

Ustavni patriotizam vidim kao sredstvo za premošćavanje crnogorskih podjela, koje usporavaju razvoj naše države. To je koncepcija pomoću koje imamo šansu da, osnažujući principe i vrijednosti koji nas spajaju, gradimo snažnu državu u kojoj smo svi slobodni i jednaki i u kojoj se, kako je i zapisano u Cetinjskoj rezoluciji, osjećamo kao svoji na svome.

Navođenjem ove koncepcije kao ključne za budućnost Crne Gore ja ne pravim bauka od bilo čega. Ali mi je, kada je riječ o nacionalizmima, jedna stvar jasna. Za Crnu Goru to je opasna ideologija i ko god promoviše ili stoji iza bilo koje forme nacionalizma u Crnoj Gori, taj se poigrava i sopstvenom nacijom i sopstvenim etnosom.