Ode Mile Lajkovačkom prugom…

Piše: Andrej Nikolaidis

Referendum u bh. entitetu Republika Srpska je velika pobjeda Milorada Dodika i Vladimira Putina, koji su dokazali vlastitu snagu i očitim učinili slabost svojih protivnika.

I tako je Mile Lajkovačkom prugom stigao do Moskve, gdje su ga odveli u odaje cara Putina...

Tako bi mogao glasiti kraj narodne bajke, koja bi, na način starih, govorila o onome o čemu su izvijestile novinske agencije koje su pratile nedavni susret predsjednika bh. Entiteta Republika Srpska Milorada Dodika i predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina. U Moskvu su, na vrstu političkog hodočašća, odlazili mnogi. Jedan od njih bio je nobelovac Andre Gide. Koji je o utiscima sa putovanja izvijestio u znamenitom tekstu "Povratak iz SSSR-a".

Ili George Bernard Shaw. On je, za razliku od Gidea, onim što su mu u Moskvi pokazali bio oduševljen. Sa ruskim se carem sreo i H. G. Wells. U svojstvu predsjednika PEN-a, razgovarao je sa Josifom Staljinom, ne bi li ga ubijedio da ne pošalje u gulag baš svakog pisca koji ideološki skrene sa Kobinog puta. Bila je godina 1934, a Staljin je bio baš dobre volje, pa je pristao na intervju sa Wellsom. Čak je i pristao da razgovor, koji je trajao tri sata, bude objavljen.

Dodik, koliko je poznato, sa Putinom nije napravio intervju, niti će o putu u Moskvu napisati knjigu. No, njegova se posjeta Moskvi ipak ticala izvjesnog teksta - pitanja na referendumu o kojem će se građani RS-a izjasniti u nedjelju. Sljedbenici Jorgea Luisa Borgesa ovdje bi dodali kako je sve na svijetu tekst. Na neki način, i sam Dodik djeluje kao Borgesov junak - kao lik iz njegove Opšte istorije beščašća. Premda su tekstovi kojima se on bavi unekoliko drugačiji od onih kojima se obično bave Borgesovi junaci, skloni starini i ezoteriji.

'Jači smo od sudbine'

Dodik, hoću reći, nije stručnjak za Ibn Rushda, iliti Averroesa, andaluzijskog mislioca, a još manje za Aristotela, kojega je ovaj slijedio. Dodik je stručnjak za Mileta Kitića. Napokon, zašto bi se on bavio Aristotelovom poetikom i Platonovom politikom kada je njegovu politiku, a i poetiku, lapidarno izrazio Mitar Mirić stihovima Ne može nam niko ništa / jači smo od sudbine / mogu samo da nas mrze / oni što nas ne vole...

Nije teško zamisliti: Dodik u Beogradu, sa premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem. Ovaj mu priča o tome kako ga pritišću stranci, kako je jasno da on referendum podržava srcem, ali ne može ga podržati javno, nije mu lako, Srbija trpi uvrede, brani se od jutra do sutra, brani se a ne uzvraća, Gandhi je bio amater za mene, pa ni Isus ne bi okretao drugi obraz koliko ga ja okrećem... Jada mu se Vučić, a Dodik samo zviždi Mitrovu uspješnicu Ne može nam niko ništa...

Dodik sa parazitima iz diplomatskog kora u Sarajevu. Ovi ga, kao, upozoravaju, on ih gleda s prezrenjem, koje su i zaslužili, gleda ih s visoka i zviždi: ... jači smo od sudbine...

Preko tanjira punog jagnjećih rebara, Dodik zuri u televizijski ekran. Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović nešto priča. "Ugasite ton!", vikne. Gledajući kako Izetbegović govori, a ništa ne kaže, Dodik zacvrkuće: ... mogu samo da nas mrze...

Moskva. Novinari su u holu. Iza zatvorenih vrata, Dodik Putina uči pjesmu, pa zato tekst rastavlja na slogove: "Znači, o-ni-što-nas-ne-vo-le... 'ajmo sad zajedno."

Kao partija pokera

Zamislite da je referendum bio partija pokera. Ako imaš loše karte i nemaš namjeru ići do kraja, valjda je razumno da gubitak pokušaš učiniti što manjim, a ne da dižeš ulog, da bi se na kraju, kada je gubitak najveći - povukao? Valjda je razumno da, umjesto da dižeš ulog i tenzije, i tako svoj poraz činiš većim, pokušaš minimizirati protivnikov dobitak? Ako si odlučio igrati, valjda to činiš onda kada imaš najbolju ruku i najveće šanse, ne onda kada u rukama nemaš ništa. U pokeru, kao ni u politici, još niko nije dobio na viku i busanje u prsa.

Ali ne, u ovoj su partiji pokera ulozi dignuti u nebo, sve do apokaliptičnog scenarija, sve do rata. Tako da Dodikova pobjeda bude što potpunija. Jer, svako zna da rata neće biti. Spin o ratu u Bosni je medijsko-politički zločin nad umornim, opljačkanim, smrvljenim građanima.

Čuvena izjava bivšeg komandanta Armije Bosne i Hercegovine, penzionisanog generala Sefera Halilovića, dio je iste priče kao napad na Vučića u Srebrenici: nasilan akt iz slabosti, koji bošnjačku (a time, nažalost, i bosansku) stranu direktno prebacuje u inferiornu poziciju. Što je poklon koji je Vučić oba puta znao majstorski iskoristiti. Prvi put je postao martir. Drugi put je njegov ministar spoljnih poslova Ivica Dačić zaprijetio agresijom na Bosnu, a da se ta država na to nije usudila ni reagovati.

Punih 25 godina, od Slobodana Miloševića, preko Vojislava Koštunice, Borisa Tadića i, sada, Vučića, Srbija ponavlja kako nije učestvovala u ratu u Bosni i Hercegovini. A onda Dačić kaže kako bi u eventualnom novom - učestvovala. Ako bi se, kao što tvrdi Dačić, rat u Bosni vodio za uništenje RS-a, a Srbija to, kako opet kaže Dačić, ne bi dozvolila, preostaje samo da se pita: a kako bi Dačić to spriječio, osim tako što bi se uključio u sukob? I kako bi se to Srbija uključila: kao prošli put, kada nije učestvovala, ili bi ovoga puta poslala više oružja i ljudstva?

Uspješno uklonjena 'ratna prijetnja'

Rata, dakle, neće biti. Svi će, na čelu sa brižnom "međunarodnom zajednicom", odahnuti, jer će tenzije splasnuti i doći će vrijeme da se pohvale regionalni lideri, a naročito Vučić, što su na miran način hendlovali kriznu situaciju. To što je održan neustavan referendum, koji su vlasti Bosni i Hercegovini i međunarodna zajednica bili dužni spriječiti, dakle demonstrirana očita slabost i postignut očit neuspjeh, biće kompenzovano time što je odlučno i uspješno uklonjena "ratna prijetnja".

Referendum u RS-u je velika pobjeda Dodika i Putina. Oni ne samo da su dokazali vlastitu snagu, nego su očitim učinili i slabost svojih protivnika. Tolikoj slabosti mogli su se nadati, ali na nju nisu mogli računati. Sada su u nju sigurni.

A sva golema tragedija Bosne i Hercegovine staje u malu trivijalnu napomenu, takoreći crticu: pored svih političkih predstavnika "konstitutivnih naroda", sve sile stranih obavještajaca, visokih i niskih predstavnika ovih i onih moćnih i šupljih država, niko nema odgovor na politiku koju nije kreirao nikakav skupo plaćeni think tank, nikakav institut za balkanske studije, nikakav trust mozgova - politiku koju je u dva "stiha" sažeo Mitar Mirić.