Mašine protiv Crnogoraca - merak se plaća

Piše: Andrej Nikolaidis

Novinski pisci i publicisti sa ideoloških kota lijevo i lijevo-od-centra u posljednjih su, evo pa tri decenije, rekli (mnogi od njih nepokolebljivo i na briljantan način) sve što je trebalo biti rečeno o nacionalizmu. Koji je pobijedio, i nije prestao pobjeđivati – ali ne bez otpora.

Bilo bi drugačije da je o ishodu javne debate nacionalisti vs. antinacionalisti odlučivala vještačka inteligencija. Ali ljudi se, naročito ljudi okupljeni u masu, rijetko ponašaju racionalno. Naprotiv - znaju biti vrlo agresivni u odbrani svojih iracionalnih i štetnih odluka.

Kolektivni identitet/nacionalizam onima koji su se radosno utopili u njemu pruža nemali užitak. Ako je nužno biti iracionalan da bi užitak bio odbranjen – tako će i biti. Iz toga proizilazi da je, ako je to cijena odbrane užitka, racionalno biti iracionalan.

To je, ujedno, razlog zašto ljevičarsko materijalističko shvatanje istorije i političkih procesa ovdje danas slabo komunicira sa masama. Zašto ostaju bez rezultata svi ti pozivi da se klasno pretpostavi nacionalnom, da se neprijatelj prestane prepoznavati u osiromašenom čovjeku druge nacije, nego u političko-tajkunskoj eliti koja je sprovela sveopštu pljačku u ime odbrane nacije i države.

Kolektivni nacionalno-vjerski identitet je merak. A merak se, kao što znamo, plaća.

Zato povici „vi ginete za ideale dok se oni bogate“, ili „sirotinja je vođena idejama, bogati profitom“ ne daju rezultat. Jer ljudi, zapravo, drže kako ideali, ideje, naročito zablude, vrijede cijene koju su pristali da plate za njih. Racionalnost je ultimativni neprijatelj užitka. Uklonite iz ljudskog života sve zablude i uklonili ste sav užitak.

Daj da se mi prvo pokoljemo

Nedavno je u Crnoj Gori vođena polemika o takozvanom „ustavnom patriotizmu“, koji je u biti (i pojedinostima) - žvaka za idiote. Jedan od onih koji su se izjasnili protiv himere „ustavnog patriotizma“ bio je Milorad Popović, koji je citirao Edmunda Burkea: „Ljude ne povezuju papiri i pečati. Oni se udružuju po sličnosti, saglasnosti, naklonosti. Za nacije važi isto što i za ljude“.

Dodao bih - ljude udružene u naciju ne povezuje ni vlastito dobro pojmljeno u evropskoj racionalističkoj tradiciji. Jer da povezuje, da li bi tolike nacije prošle kroz tolike katastrofe, u situacijama kada je bilo jasno da ono što je korisno za njih stoji na strani suprotnoj od onoga što su odabrali?

Naslušali smo se teze kako se nacionalizam budi u vremenu ekonomske krize, kako ekonomski slom prethodi usponu fašizma. Ovu tezu, koja sugeriše da se ljudi hvataju za fašizam tek onda kada osiromaše, obično ilustruju takozvanim “njemačkim primjerom” – dolaskom Hitlera na vlast.

A šta ćemo sa našim, jugoslovenskim primjerom? Naši nacionalizmi rascvjetali su se u crne, smrdljive fašizme ne u vremenu krize, nego naprotiv - baš u trenutku kada se u Jugoslaviji živjelo najbolje u njenoj istoriji. Za vrijeme Ante Markovića, sjetićete se, prosječna plata je bila oko 1.000 njemačkih maraka – što je vrijedjelo značajno više od današnjih 1.000 eura. Kurs dinara bio je stabilan: sedam za jednu njemačku marku.

Privatizacija koju je sprovodio Marković bila je značajno drugačija od privatizacije koju su sproveli oni koji su, za razliku od njega, na izborima dobili “podršku naroda”. Marković je za razliku od njih sprovodio privatizaciju, a ne pljačku u produženom trajanju. Zaposleni u preduzećima su, po Markovićevom zakonu o privatizaciji, bili privilegovani: zakon je podrazumijevao “ izdavanje internih dionica” i “dalekosežne popuste za menadžment i radnike, dok je sa druge strane otežavao prodaju udjela u preduzećima inostranim investitorima”.

„Narod“ je hraknuo na blagostanje i rekao: stipu sad to, daj da se mi prvo pokoljemo.

Tako je i bilo, jer, što bi rekla Patti Smith: “People have the power”.

Armija zaposlenih u trgovini

Sjetićete se prvih demokratskih izbora u Bosni i Hercegovini. Ljudi su bili svjesni da je racionalno i pristojno glasati za “Markovića i reformiste”. Zato su jedni drugima govorili da su za njih i glasali. Ali nisu. Glasali su za nacionalističke stranke, iako su se stidjeli to reći.

Tako ne bi bilo da je ljude tada povezalo vlastito dobro. Umjesto toga povezali su ih populizam, strah i mržnja. I užitak u neobuzdanom konzumiranju droge kolektivnih identiteta.

Što nas dovodi u Crnu Goru, u vrijeme sadašnje.

Nedavno smo u medijima mogli pročitati kako, po zvaničnim statističkim podacima, četvrtina zaposlenih u Crnoj Gori radi u trgovini, od toga 26.100 žena i 20.100 muškaraca. Dakle, 46.200 ljudi: u maloj Crnoj Gori, to je istinska armija.

Čitali smo i o uslovima u kojima ti ljudi rade: „Javna je tajna da zaposleni u trgovini tokom mjeseca imaju svega dva slobodna dana, da često rade prekovremeno, da imaju svega sedam do deset dana godišnjeg odmora. Prodavačice rade za 250 do 330 eura, često potpisuju takozvane blanko otkaze, pa ih poslodavac može otpustiti kad god hoće“.

Nisam zloslutni prorok, samo konstatujem ono što očigledno dolazi: za nekoliko godina, prodavačice i prodavači neće imati posao. Budućnost neće biti milosrdna prema kasirkama: njihov posao obavljaće (ili već obavljaju) mašine. Kada putujemo na zapad, mi ne putujemo samo kroz prostor, nego i kroz vrijeme: odlazimo u vlastitu budućnost. Zaputite se do Slovenije, recimo do Maribora, ne morate dalje. Uđite u “Spar” – to je velik i ugledan evropski trgovinski lanac, koji je u 2017. ostvario prihod od 34,5 milijardi eura.

Prognana politička ekonlomija

U “Sparovoj” prodavnici nema radnika. Uzmete to što vam treba, odete do mašine, platite i izađete. Ili otiđite u “McDonald’s”. Za ljude koji na kasi primaju vaše narudžbe u toj firmi nema budućnosti: mašine u koje ukucate narudžbu su već postavljene.

Tako to biva kada “vizionarski” odlučite da je budućnost vaše ekonomije u “turizmu i uslugama”: četvrtini vaših zaposlenih konkurencija su mašine, koje su jeftinije od njih, nemaju ideju sindikata ni radničkih prava i ne traže ni ta dva slobodna dana mjesečno.

Kada bi se ljudi o kojima govorimo ujedinili oko vlastitog ekonomskog dobra, ova, ili neka sljedeća vlast, imala bi ozbiljan problem.

Međutim… Uprkos gotovo pola vijeka jugoslovenskog socijalizma (ili možda baš zbog toga), politička ekonomija ovdje je praktično prognana iz javnog prostora, u kojem se pojavi tek povremeno, tek kao dio populističkih manipulativnih strategija, na koje vlasti odgovaraju vlastitim manipulativnim strategijama

Od ishoda onoga što se lažno prikazuje kao politička borba zavisi štošta, ali jedno ne: na kasama na kojima plaćate merak će vas, ko god pobijedi, dočekati mašine.

A baš o tome niko od silnih političara, akademika, NVO aktivista i opinion makera ne govori. Baš za tu priču nema nikakvih donacija iz EU fondova. Baš ta priča ništa i nikoga ne zanima. Ne zanima, jasno, mašine. A još manje ljude.