Opet i uzaludno

Piše: Miodrag Vlahović

Šteta što je nastup poslanika Miodraga Lekića, povodom prekjučerašnje rasprave o crnogorskoj podršci ulasku prijateljske Sjeverne Makedonije u NATO, pao u sjenku (očekivanog i predvidljivog) incidenta u Skupštini Crne Gore, kojim su lideri Demokratskog fronta podsjetili na svoje iskrene političke i ljudske svjetonazore i omiljene metode borbe. (Ćerali bi se još, dakle, da im može bit’!)

U toj buci i izlivima tananih osjećanja prema gostima i prema domaćima, kojih se pametan stidi, ispade skrajnut i marginalizovan stav i potez nekadašnjeg ministra vanjskih, ambasadora, kandidata Lekića.

To pojedinačno mišljenje nije imalo, opet, nikakvog uticaja, ali treba, makar i na trenutak, obratiti pažnju. Ne zbog značaja govornika i njegovog političkog i društvenog uticaja i perspektive, već zbog ideja i načina razmišljanja koji se, evo i makedonskim povodom, pokušavaju legitimizovati u crnogorskoj politici.

Jasno je da je njegov stav - da ne podrži i da ne glasa za potpisivanje Protokola sa Sjevernom Makedonijom - prosti i jednosmjerni nastavak njegovog ponašanja i političkog angažmana, od nastupa u Italiji za vrijeme NATO intervencije, kada je sa pok. Dragošom Kalajićem branio Miloševićevu politiku, preko odsustva sa izvjesnog istorijskog odlučivanja 21. maja 2006. u Crnoj Gori, do oponiranja ulasku naše zemlje u NATO.

Samoproklamovani “zapadno orijentisani” i “demokratski” političar, kojega su, upravo zbog tih osobina, da se malo našalimo, DF čelnici vaktile promovisali u predsjedničkog kandidata, se, uz gorenavedeno, ističe u kritici crnogorske politike prema susjedima, dje su svi pogrešni i krivi, a Crna Gora za vazda izdajnička prema Srbiji, kojoj zamjerke nema, niti može biti; kao i u negativnom stavu o našem priznanju Kosova i sve što iz toga slijedi. Uz to, brani se Rusija i opravdava njena uloga u Ukrajini (šteta što gospodin Lekić nije smio pristati da javno o tome porazgovaramo, kada mu je to bilo ponudjeno od onih kojima je tražio da mu nadju sagovornika na tu mučnu temu), a EU kritikuje što u Crnoj Gori ne sprovodi politiku kojoj bi se najviše obradovali u Kremlju i na nekim beogradskim adresama.

Sve bi to poslanik Lekić mijenjao, da mu može biti. Sve bi poništio i u drugom pravcu usmjerio.

Zato, dok ga gledamo kako “predvodi” proteste, ne možemo a da ne pitamo, sasvim iskreno i jasno: da li crnogorsku politiku, ne samo vanjsku, treba mijenjati sa tih pozicija i sa te strane? Da li bi to bilo dobro? Što bi to donijelo, svima nama?

Takozvano “nacionalno pomirenje” i takozvani “ustavni patriotizam”, ruku pod ruku, sasvim “anacionalno”, a zapravo, vrlo nacionalistički i anticrnogorski - nude se kao “rješenja”. Obje “teorije” su zasnovane i logički i strateški skrojene da ponište dostignuća crnogorske vanjske i ukupne politike u posljednjih dvadeset godina, uz otklon od evropske i evro-atlantske orijentacije i uz kvarenje odnosa i svadju sa svim našim susjedima.

Na kraju, tj. na početku - da se politici Srbije, (čitaj: i Rusije), ni zvaničnoj, ni onoj drugoj, koja se eto, nama “pričinjava”, nikad i ništa i nikako ne smije, čak ni prijateljski i civilizovano prigovoriti, a kamoli odupirati se i oduprijeti, ma koliko teški i očevidni razlozi i crnogorski državni i nacionalni interesi za to postojali.

I tako redom i širom - od starog oduševljenja što je poslanik Lekić jednom davno rekao da je more naše, pa je sve ovo što godinama zbori i radi, zbog te polu-rečenice, tobože benigno i dobronamjerno; preko “olakšanja” što je onaj drugi, jednom, poslije desetominutnog premučanja i snebivanja, izustio da bi ipak navijao za Crnu Goru, jer nije imao kud, pa su se svi oduševili tim hrabrim oblikom “ustavnog patriotizma”; pa do toga da svi mi danas “vjerujemo” trećima da je dovoljno dati nečemu crnogorsko ime da bi to nešto i zaista bilo crnogorsko.

Čestitamo, dakle, našim prijateljima, cijeloj Sjevernoj Makedoniji! Lijepo je i pravedno i logično da Crna Gora podržava makedonski put prema evro-atlantskim strukturama. Oni koji, u našoj Crnoj Gori, to ne žele da učine, znaju dobro zašto tako rade, svih ovih godina. Jer, ko nije za sebe, nije ni za drugoga!

(Autor je crnogorski ambasador pri Svetoj Stolici. Iznijeta mišljenja ne odražavaju nužno zvanične stavove Crne Gore.)