Dokle siježe ljudsko neznanje, mržnja, iracionalnost...?!

Piše: Slobodan Jovanović

Kad neko kihne u Beogradu pola Crne Gore viče – nazdravlje! Prosto je otužno u kojoj mjeri se kopiraju protesti u Beogradu i pravi nasilna simetrija između vlasti, položaja opozicije, položaja medija, kontrole izbora i svega ostalog u Srbiji i Crnoj Gori. Nijesu mogli naći orginalniji naziv protesta nego varijaciju na beogradske proteste sa brojevima. I isti dan se organizuju, svake subote. Čak se pokušava po crnogorskim gradovima praviti neka simetrija sa brojnim protestima po Srbiji. Sve to govori da iza protesta u Podgorici stoji taj stari, dobro poznati inferiorni provincijalizam, uz manipulaciju realnim ekonomskim mogućnostima i socijalnu demagogiju u natribalnijem vidu.

Na televiziji Al Džazira, uživo putem internet veza, gostovali su mladi predstavnici protesta u Beogradu, Podgorici i Banja Luci. Iz Banja Luke je bio poslanik parlamenta Republike Srpske, Draško Stanivuković, čija su hapšenja, fizička maltretiranja od strane policije, krivične prijave, novčane kazne u desetinama hiljada eura primjer koji je nepristojno upoređivati sa protestima u Beogradu i , posebno, u Podgorici, a na koji ostaju gluvi svi mediji u Srbiji, pa, može se reći, i u Crnoj Gori. I on nužno mora biti van konkurencije jer je stanje u Republici Srpskoj van konkurencije. Ono što ostavlja utisak oporosti je stalna potreba nekih bezličnih likova iz Crne Gore da se preuveličavanjima, lažima i sličnim marifetlucima približe retorički beogradskoj priči sa kojom Crna Gora ima vrlo malo dodirnih tačaka. Počev od položaja opozicije u parlamentu Srbije, u kojem se svako pominjanje ljudi iz vlasti zabranjuje i isključuju mikrofoni, novčano kažnjava, u kojem se ponavljanjem pozicije bezbroj jednih te istih amandmana na zakone onemogućava rasprava opoziciji o zakonima, uključujući i budžet, u kojem se opozicija čašćava svakodnevno epitetima: lopovi, mafijaši i sl, itd, itd. Dok u parlamentu Crne Gore imamo obratnu situaciju: „stilske figure“ opozicije za vladajuće ličnosti tipa – „lopovi“, „mafijaši“, „kriminalna hobotnoca“, ... da ne nabrajam dalje te idiotske floskole koje su izraz nesposobnosti, nesuvislog bavljenja politikom i nedostatka elementarne kulture.

Mediji u Srbiji su, sem jednog - dva dnevnika, par nedeljnika, svi sa nevelikim tiražom, jedne televizije, pod kontrolom vladajuće partije. Uključujući i sve lokalne novine i televizije. Najnovije je kupovina O2, Prve Tv i više portala faktički državnim novcem od strane čovjeka bliskog vrhu vlasti. Dok se državno finansiranje medijskih projekata rukovodi u potpunosti principom oportunosti.

Na drugoj strani imamo medijsku situaciju u Crnoj Gori u kojoj čak imamo monopol jedne privatne medijske kuće koja je arhineprijatelj postojećoj vlasti, veći broj lokalnih medija sa sličnom konotacijom i žutom štampom koja se utrkuje koja će više čistih propagandnih bljuvotina iznijeti o vladajućim strankama i njihovim prvacima. Ko to ne vidi taj ne želi da vidi ništa! Ne mogu da propustim činjenicu da se novac iz budžeta u Crnoj Gori za projekte dodjeljuje putem nezavisnih procjenitelja iz Beograda, Zagreba, Sarajeva i Podgorice!!! U toj mjeri je u Crnoj Gori kontrola nad finansiranjem projekata nevladinih organizacija koja ne postoji niđe na kugli zemaljskoj. Usput, to je odličan način da procrnogorski projekti nevledinih organizacija imaju malu šansu da dobiju sredstva iz crnogorskog budžeta!! I to je Crna Gora, u kojoj nekoliko nevladinih organizacija diriguje sve po Crnoj Gori, pa i stoji iza aktuelnih protesta u Podgorici.

I čemu se onda pribjegava? Naravno – lažima! Tako čusmo da dotični suorganizator protresta u Podgorici, glumac, valjda kopirajući Trifunovića u Beogradu, izjavljuje kao gost na Al Džaziri kako je na snimku u kojem Duško Knežević predaje novac bivšem gradonačelniku Podgorice, ovaj rekao da „97.000 eura nosi(m) Milu Đukanoviću“??? Tu je, naravno, i priča o nekim pozivima telefonima članova porodice, jer kako, zaboga, ne reći nešto na tvrdnje momka iz Beograda da su u Beogradu prisluškivani, praćeni, legitimisani, privođeni u policiju i slično? Pa onda tvrdnja kako nije politčki obojen i član nijedne partije, ali, eto, volšebno zna da je „državni udar“ izmišljen!? I još – „to zna svako“? Moguće da zna samo onaj koji je unaprijed znao da je „izmišljen“, pa ga nije interesovalo da pogleda masu presretnutih razgovora, poruka i drugih jasnih dokaza! Ali će oni protestima i traženjem ostavke državnog tužioca da presude u ime suda? Da je, kojim slučajem, 2% dokaza koji su prikazani na suđenju otkriveno Milu Đukanoviću, već bi ga oni isti osudili bez suda!

Ostalo o lopovima, korupciji, neslobodi, ... neću nabrajati, pa to slušate svaki dan. Samo ću reći apropo neslobode u Crnoj Gori da bi mnogi u uređenim zemljama zapada osjetili da ono što rade po Crnoj Gori ne spada u portfelj ljudskih prava i sloboda. I to na najdirektniji mogući način. U Crnoj Gori je moguće da glavni urednik jednog šovinističkog i ultraprljavog portala na televiziji kaže da je Specijalni državni tužilac na čelu čuvene „kriminalne hobotnice“. Pa, u zemljama đe se zakon direktno primjenjuje i ne vodi računa hoće li to uznemiriti neke političke partije i javnost, ovakve tvrdnje se dokazuju u policiji, tužilaštvu i na sudu. Ali ne ličnim impresijama i propagandom, već činjenicama!

A sad malo o protestima. Posebno učešću studenata. Kad čovjek sluša što ti mladi ljudi pričaju na protestima moram da trljam oči da se uvjerim da nije 1974. kad sam ja upisivao fakultet u Titogradu (poslije druge godine sam prešao u Beograd). Zar je moguće da studenti u Crnoj Gori u današnje vrijeme pričaju samo o zapošljavanju u državnoj administraciji, pa ih brine to što postoje „oni koji imaju prednost“? Nije ni čudo jer masa mladih ljudi svakodnevno visi po kafanama i priča o svemu samo ne o sebi. Svi su im krivi. Moje dvoje đece žive samostalno i oboje zarađuju preko interneta, radeći za strane kompanije! Veliki broj mladih u Srbiji, najviše u regionu, zarađuje radeći za strane kompanije putem interneta, dok je u Crnoj Gori taj procenat zanemarljiv! Zato što se mora ulagati u sebe da bi te neko vrijednovao. A to je oduvjek bila rak-rana crnogorske zbilje. Vječito busanje u prsa kao da se radi o svjetskim veličinama, a nesposobni da sami sebi obezbjede egzistenciju. Ukoliko ne računamo veliki broj njih koji posežu za trgovinu drogom. Tu ne treba „grijati stolicu“.

Takođe, veliki broj mladih u Srbiji zakupljuje napuštena imanja i bavi se uzgojem lješnika, oraha, aromatičnih biljaka, borovnica, kupina i žive višestruko bolje nego bilo ko od onih što su otišli iz Crne Gore i rade po čitav dan na zapadu. U Crnoj Gori stotine njih koji su napuštili porodična imanja i zgumlali se u Podgoricu ili Budvu, po cio dan visi po društvenim mrežama, troluje o lopovima, a ne pada im na pamet da u brauzer ukucaju što su profitabilni poslovi u ovoj regiji. A količine za plasman navedenih proizvoda su neograničene, proizvođači borovnica iz Srbije čak pozivaju druge da se bave tim poslom kako bi ukrupnili ponudu zbog veće mogućnosti plasmana, jer borovnice sa ovog područja dozrevaju u periodu kad ih ima malo u drugim zemljama. I još Crna Gora, za razliku od Srbije, ima velike površine nezagađene zemlje pesticidima i hemikalijama. No, najlakše je svoju nesposobnost prebaciti na račun države, iako je jasno da u današnje vrijeme države nijesu te koje su dužne da obezbjeđuju posao bilo kome. Osim stvaranja uslova za otvaranje radnih mjesta privatnom inicijativom. Nema te vlasti koja bi mogla zadovoljiti ogromne i nerealne apetite velikog broja građana Crne Gore, koji očito ne shvataju da se preko noći ne ulazi u zapadni životni standard iz najvećeg siromaštva, što Crna Gora jeste bila u odnosu na sve druge republike Jugoslavije. A nije bolje stajala ni kad su u pitanju države u Evropi. Posebno ako njeno stanovništvo čeka da im neko udoban život donese na tacni i usput mrzi i zavidi svakom ko je uspješan, čaščavajući ga epitetima, poznatim kao „stilske figure“, plaćenikom, poltronom, ... Valjda se tako jedino osjećaju superiorno sa svojim nesposbnostima i beznačajnostima.

Priče opozicionih partija kako država treba da otvara pogone po sjeveru, priče o razvojnoj banci, samo su još jedan dokaz nesposobnosti, neznanja i života izvan vremena u kojem su. Sve razvojne banke koje su po istom obrascu osnivale tranzicione države su opljačkane i otišle u likvidaciju. To je bio samo jeftin kapital za odabrane i projekte koji nijesu vraćali novac. Treba samo viđeti kako je preko milijardu eura propalo u bunar razvojne banke Vojvodine. Da ne pominjem da Crna Gora nema kapital za razvojnu banku, jedini način da ga ostvari je zaduživanje u inostranstvu. Ako su građani Crne Gore spremni da se kockaju sa ekonomskim maglama i sa reliktima socijalističke preraspodjele gubitaka na čitavo društvo koje vodi samo daljem siromašenju, bujrum, što bi rekao jedan poznati crnogorski novinar! O državnim preduzećima više se ne raspravlja ni u Kini, tako da o tome zaista neću. Državna preduzeća su mjesto udomljavanja i primanja plata o trošku svih građana. Bar na ovim prostorima, a i rijetski su primjeri u svijetu da je drugačije.

Znam da će mnogi napaljeni i medijski nabrijani revolucionari ovo shvatiti kao „odbranu režima“ i da ću ih teško ubijediti da je ovo „odbrana razuma“! Niko da mi objasni zašto se ne kopira Beograd kad tamo na protestu nose državne zastave Srbije. Zar nije somnabulno da se za vlast u Crnoj Gori bore oni koji ne žele pod njenu zastavu i koji sjede dok se svira crnogorska himna!? Zašto redari na protestu sklanjaju srpska znamenja kod nekih ljudi ako ne da bi sakrili suštinu ko uglavnom stoji iza protesta? Kako je moguće da plasman košarkaša Crne Gore na svjetsko prvenstvo čestitaju samo Milo Đukanović (DPS), Ivan Brajović (DS), Ranko Krivokapić (SDP) Andrija Popović (LP)? Zar nikoga nije sramota u opštini Budva da se za Dan nezavisnosti vijori samo jedna državna zastava i to na pola koplja? Da se u Kotoru i Herceg Novom za najveći državni praznik ne vijori nijedna? Kad sebi odgovorite na ta pitanja shvatićete da se u Crnoj Gori jedna te ista bitka vodi potonje dvije decenije. Okolnosti se mijenjaju, mijenjaju se „argumenti“, ali je pozadina ista. Ne može se voljeti Crna Gora a udruživati se sa onima koji neće pod njenu zastavu, koji vrijeđaju Crnogorsku crkvu, jezik, prekrajaju istoriju, slave slom Crne Gore od prije stoljeća, ... Usput da poručim poslaniku DF-a, Vučuroviću, da ne mjeri druge prema sebi i sredini u kojoj je. Ljudi koji vole svoju otadžbinu se ne prodaju, niti su ikad bili plaćenici. Da se prodajem za novac vjerovatno bih se pridružio onoj većini u Srbiji koja potiče iz Crne Gore, a koja svoje beneficije stiče količinom uvreda, laži i podmetanja kad govore i pišu o Crnoj Gori.