Obrazovanjem i kulturom do "Velike Srbije"

Piše: Andrej Nikolaidis

Ako je Politika slagala mene, i ja lažem vas.

"Od Hilandara, preko Skoplja, Arada, Temišvara, Kotora, Dubrovnika, Pešte, Budima, Sent Andreje, gde god živi srpski narod i gde god postoje srpski kulturni tragovi, moći će da se sprovodi jedinstvena kulturna i obrazovna politika, smatra ministar kulture Srbije Vladan Vukosavljević", javlja nekoć ugledni beogradski list povodom "Povelje o jedinstvenom srpskom kulturnom prostoru", koju su u Sremskim Karlovcima potpisali gospodin ministar i gospođa ministarka prosvjete i kulture bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske Natalija Trivić.

Ono, nije jasno kako će bosanskohercegovačka entitetska ministarka i ministar u Vladi Srbije određivati, pa, još jedinstvenu, kulturnu i obrazovnu politiku građana Mađarske, Hrvatske, Rumunije, Makedonije, Crne Gore koji se nacionalno izjašnjavaju kao Srbi. Ministar kulture tih građana nije g. Vukosavljević nego ministri u vladama država u kojima žive. Te će vlade, a ne vlada Ane Brnabić određivati kulturnu, obrazovnu i svaku drugu politiku u tim zemljama.

Ne bu išlo, hoću vam reći.

Stvar, međutim, iako nije funkcionalna, nije naivna. Nimalo.

Budimo kulturni, poslužimo se eufemizmom – mučne asocijacije. Jer, ne tako davno, Srbija je vojno pokušala pripojiti dijelove susjednih zemalja koje je smatrala svojim etničkim, kulturnim i političkim prostorom. Te teritorije nova Povelja tretira kao prostor jedinstvene etničke kulture. Rečena Povelja vam je, da prostite, još jedno markiranje, da ne kažem: zap****anje teritorije. Obrazovanjem i kulturom do "Velike Srbije". "S kulturom je lepše", glasio je jedan predizborni slogan JUL-a, bizarne i ubistvene parapolitičke partije Mirjane Marković.

Dakako, usvajači Povelje na primjedbe sumnjivaca izraziće svoje duboko civilizacijske i humanističke namjere (ipak je to politika koja je etničko čišćenje i genocid nazvala "humanim preseljenjem stanovništva"), reći koju o posvećenosti regionalnom miru i stabilnosti, te istaći evropski duh dokumenta (prije zloduh, rekao bih).

Otkad se na srpskom 'entitet' kaže zemlja?

Evo nekoliko primjera dobrih namjera izraženih u Povelji i oko nje.

Politika piše: "Potpisnici Povelje, ministri kulture dveju zemalja, Vladan Vukosavljević i Natalija Trivić..." I još: "Srpska kultura je, naglasila je Trivićeva, jedinstvena na svakom prostoru na kojem srpski narod živi u okviru ili izvan granica njegovih državnih tvorevina." Čemu plural? Ministri kojih "dveju zemalja"? Otkad se na srpskom "entitet" kaže – zemlja? Koje bi to, osim Srbije, "državne tvorevine" srpskog naroda bile? Da nisu možda Republika Srpska i Crna Gora? Bosna i Hercegovina jeste i država srpskog naroda, ali Republika Srpska, kao što nije zemlja, nije ni država. Crna Gora, pak, jeste država, ali ne srpska, niti bilo kojeg drugog naroda, nego – građanska.

"S druge strane, ističe se u dokumentu, danas potpisanom u Sremskim Karlovcima, postoji snažna tendencija da se izolovani ili konstruisani događaji iz davnijih ili nedavnih međunacionalnih sukoba, revizionističkim diskursom bez dubljeg utemeljenja, nametnu kao obavezujući narativi u kojima je srpska strana bezuslovno negativno markirana", piše dalje Politika. Koji bi to bili "konstruisani događaji iz nedavnih međunacionalnih sukoba"? Da nije konstruisana, možda, Srebrenica? Ili Markale? Ili Tuzlanska kapija?

Pored ovoliko dobrih namjera čovjek bi mogao poželjeti da hitno evakuiše porodicu.

Idemo dalje.

"Kulturna politika i kulturni prostor su drugačijeg formata od političkog prostora i mi smatramo da na svakom prostoru, na kome je srpski narod tokom dugog istorijskog trajanja ostavio nesumnjive tragove svog materijalnog i nematerijalnog kulturnog nasleđa, kroz jezik, običaje, pesmu, igru, spomenike kulture, treba da postoji jedinstvena kulturna politika i da to bude jedinstven kulturni prostor", rekao je ministar Vukosavljević, veli Politika.

I grobovi su kulturni spomenici

Sad, zamislite da je Povelju kakva je Vukosavljevićeva donijela, recimo – Turska. Beograd je, po standardima Povelje, turski kulturni prostor. Jer nema sumnje da je turski narod u Beogradu "tokom dugog istorijskog trajanja ostavio nesumnjive tragove svog materijalnog i nematerijalnog kulturnog nasleđa, kroz jezik, običaje, pesmu, igru, spomenike kulture".

Beograd je, osim toga, i grčki kulturni prostor – pustite "pesmu i igru", tu su Grci ostavili vjeru i pismo. Znači li to da ministri kulture Grčke i Turske treba da kreiraju "jedinstvenu kulturnu politiku" koja pokriva i Beograd i usvajaju povelje koje Beograd tretiraju kao dio turskog, odnosno grčkog "jedinstvenog kulturnog prostora"?

I šta bi na to rekao Aleksandar Vučić? Izrazio radost i spremnost na saradnju? Ili izrazio zabrinutost, jer Turska kulturološki markira ono što je nekada kontrolisala vojno (i na svaki drugi način)? Da li bi u takvoj turskoj povelji on uočio evropski i humanistički ili neootomanski i imperijalni duh?

A onda da u priču, sa svojom Poveljom, koja, recimo, Kotor tretira kao dio svog "jedinstvenog kulturnog" prostora, ulete Italijani. Pa onda Austrija i Mađarska. I tako dalje i tome slično...

Ono devedesetih je, podsjetimo se, počelo markiranjem srpskih grobova: "Gdje su srpski grobovi, tu su srpske zemlje." I grobovi su, pravo za pravo, kulturni spomenici.

Ono što je uslijedilo nije donijelo više kulture. Ali jeste više grobova.