Igre sa zakonima

Piše: Milenko A. Perović

U političkoj teoriji uvriježeno je mišljenje da je zapadna parlamentarna demokratija savremeni izraz stare helenske demokratije. U principu, to mišljenje nije netačno. Temeljnija uporedna analiza pokazuje brojne kvalitativne razlike.

Za razliku od moderne, helenska demokratija bila je krajnje nepovjerljiva prema svima kojima je dodjeljivala dio vlasti, makar i na jedan dan. Pojedine dužnosti povjeravane su ljudima samo poslije strogog ispita (dokimasija). Provjeravana im je moralna podobnost i sposobnost za upravljanje.

Svaki upravni dužnosnik polagao je zakletvu, a po prestanku službe morao je položiti račun o svom radu. No, skupština ga je mogla smijeniti, čak i osuditi na smrt u slučaju teških sagrješenja.

Naprimjer, iako su odnijeli pobjedu nad Spartancima kod Arginuskih ostrva 406. godine pr. n. e., šestorica atinskih vojskovođa – među njima i Periklov sin – osuđeni su na smrt i pogubljeni. Bili su krivi što poslije bitke nijesu spasili mornare s brodova koje je potopila oluja.

Heleni su osobito bili ośetljivi na manipulacije u zakonodavnoj djelatnosti. Da bi uspostavili i održali visoku odgovornost za predlaganje zakona, razvili su pravni institut „prigovora na nezakonitost“ (graphe paranomon).

On je davao mogućnost optužbe s ciljem odbrane demokratske forme upravljanja u Atini od svih prekršaja koji su činjeni zakonodavnim putem. Svaki se zakon - prije i poslije donošenja - mogao osporavati prigovorom da nije u saglasnosti s postojećim zakonima, da je štetan po državu ili da sadrži formalnu pogrešku. 

Prigovor je vodio suspenziji zakona do konačne odluke koju je donosio sud sačinjen od devet arhonta. Predlagač zakona je do godinu dana od njegovog izglasavanja snosio odgovornost ako se nađe da je štetan. Ako je sud utvrdio da je zakon štetan, predlagač je kažnjavan. Za utvrđenu težu „protivzakonitost“ dosuđivala se čak i smrtna kazna.

Ovaj izuzetno korisni pravni institut nije preživio rad vremena. Nema ga u savremenoj praksi zapadne parlamentarne demokratije. Moderno pravno i političko iskustvo gurnulo ga je u zaborav, jer se od Helena do danas promijenio smisao demokratije.

Heleni su živjeli za svoju demokratiju. Zapadnjaci su otkrili da se od nje može lijepo živjeti. Tako se ukorijenilo uvjerenje da savremeni parlamentarci ne treba na snose bilo kakve sankcije ako - namjerno ili nenamjerno - loše rade svoj posao i proizvode manje ili veće društvene štete. Jedino im prijeti apstrakcija odgovornosti prema „svojim biračima“ 

Kad bi nekim čudom u crnogorskom Parlamentu u ovom sazivu osvanuo kao važeći institut Graphe paranomon, odgovarajuća sudska instanca imala bi pune ruke posla. Pod ravnateljstvom bivšega predśednika bilo je donošenja zakona ili opstruiranja prijedloga zakona bez razmišljanja o posljedicama koje će u društvu proizvesti, bez svijesti o vlastitoj odgovornosti za štetne posljedice tih zakona, napokon i bez mehanizma sankcije za neodgovornost parlamentaraca.

U više navrata – protiv izvorne izborne volje građana - stvarana je ad hoc parlamentarna većina. Ona je manipulisala socijalnom ośetljivošću za potrebe određenih socijalnih kategorija stanovništa. Bez sumnje, nije je vodila pravdoljubivost, nego providna socijalna demagogija.

Udruživana je ona s namjerom da se državnim novcem „investira“ u širenje vlastitog političkog uticaja i ujedno nanese šteta političkim protivnicima. Takvoj se demagoškoj manipulaciji ima zahvaliti što je usvojen zakon o penzijama za žene s troje i više đece. On je pokazao kako namirenje jednog lika pravde može proizvesti brojne nepravde! 

Oni koji su taj zakon pisali i predložili, kao i oni koji su ga podržali i izglasali nijesu imali nikakvih informacija koliko će osoba biti obuhvaćeno primjenom zakona. Nijesu imali nikakvu predstavu koliko će biti novo i trajno budžetsko opterećenje države na osnovu primjene ovoga zakona.

Vrlo slično je ovih dana izglasan Zakon o socijalnoj i đečjoj zaštiti. Predlagači, kao ni skupštinska većina koja ga je izglasala, nijesu raspolagali nikakvim podacima ni procjenama o broju korisnika toga dodatka. Jednako, nijesu znali ni visini novoga opterećenja za državni bužet.

Neodgovornu lakoću ovakvih parlamentarnih odlučivanja o stvarima s brojnih implikacijama najlakše je sagladati prema odgovarajućim primjerima. Zamislimo kako bi u stručnoj i laičkoj javnosti bila percipirana grupa inžinjera koja istupa s idejom da se na nekom putu prokopa tunel, a da se ni približno ne zna njegova dužina ni profil ni karakteristike terena ni potrebna finansijska sredstva.

Zamislimo ljekarski konzilijum koji namjerava da liječi pacijenta, a ne zna da li je potreban ovaj ili onaj operativni zahvat, ali ima volju da operiše.
U vokaburaru dnevne politike u Crnoj Gori ustalio se izraz - politička korupcija.

Teoretičari politike se slažu da je ovim izrazom obuhvaćeno i svjesno pripremanje i izglasavanje naopakih i društveno štetnih zakona, kao i zakona s puno "pravnih praznina", donošenje zakonskih rješenja koja su teško primjenjiva, donošenje zakona s namjerom da se potkopavaju državne finansije ili druge funkcije države, izbjegavanje poreza, netransparentno vođenja prihoda i rashoda političkih stranaka te akumuliranje sredstava u „crnim fondovima“.