Vjeronauka - Evropska praksa

Piše: Slobodan Backović 

Počev od 2005. godine, Mitropolija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori skoro svake godine poziva Vladu i Ministarstvo prosvjete da stvore uslove da se što prije uvedu vjeronauka u crnogorske škole.

Posljednja obraćanja su bila u decembru prošle godine i za Božić i u martu ove godine.

"To bi omogućilo djeci svih vjeroispovesti u Crnoj Gori da ostvare svoje pravo na vjersku nastavu u školama koje je zagarantovano svim važećim međunarodnopravnim aktima o ljudskim slobodama i pravima", obrazlaže mitropolit ovaj zahtjev.

 Obratite pažnju na tvrdnju da je „pravo na vjersku nastavu zagarantovano svim važećim međunarodnopravnim aktima o ljudskim slobodama i pravima". Time se u istu ravan stavlja pravo na vjersku nastavu i pravo na ljudske slobode. U stavu SPC možemo naslutiti da oni zagovaraju vjeronauku - religijsku nastavu sa vjeroispovijedanjem u školi koju bi vodili sveštenici SPC, kao u Srbiji, ili sveštenici Svete stolice u Hrvatskoj.

 Osim ovoga,  vjerodostojnik SPC je izjavljivao: „Veoma je porazno za nas da u Evropi danas nema nijedne države sa prosvetom bez vjeronauke, osim Crne Gore“.

 Odgovor na tvrdnju SPC o vjerskoj nastavi je:  vjerska (religijska) nastava-vjeronauka se ne garantuje nijednim međunarodnopravnim aktom. „...ne postoji ’međunarodni’ ili ’evropski standardni’ model religijskog obrazovanja u javnim školama.“

Garantuje se ljudsko pravo na slobodu vjeroispovijesti. Osim toga, Crna Gora nije jedina država bez vjeronauke - religijske nastave sa vjeroispovijedanjem, kao što ćete vuidjeti u nekom od narednih pasusa.  Religijska nastava i obrazovanje o religijama, kao dva pristupa,  u evropskim obrazovnim sistemima organizovana su na veoma različite načine .

U javnim školama u Evropi primjenjuju se, uglavnom, sljedeći pristupi: religijska nastava (vjeroispovijedna, vjeronauka, kada u školi učenici praktikuju određenu vjeru) i koja se izvodi u okviru jednog školskog predmeta, i nevjeroispovijedni pristup ili obrazovanje o religijama.  

Vjeroispovijedna religijska nastava, pored ostalog, ima cilj da formira religijski identitet učenika. Izvodi se kao obavezan predmet u Austriji, Finskoj, Grčkoj, Irskoj,  Njemačkoj sem u pokrajinama Bremen i Branderburg, i na Kipru.

Kao izborni predmet izvodi se u trinaest evropskih zemalja, a kao izborno-obavezni predmet u Belgiji, Litvaniji, Luksemburu i Portugaliji gdje je moguče da se umjesto religijske nastave pohađaju alternativni predmeti kao što su etika, filozofija i sl.

U Švajcarskoj,  religijska nastava sa vjeroispovijedanjem je obavezna ili izborna (sem u kantonima Ženeva, Nešatel i Lucern, gdje je nema).  Primjera radi, u Bosni i Hercegovini prisutna su sva tri oblika vjeroispovijedne nastave: obavezna, izborna i izborno-obavezna.

Izborno-obavezni predmet znači da škola nudi vjeroispovijedni predmet i kada ga učenik izabere, obavezan je i da ga pohađa.  Ako ga učenik ne izabere mora pohađati drugi izborni predmet.

U državama sa vjeroispovijednom religijskom nastavom programe religijskih predmeta prave crkve i religijske zajednice ili država u saradnji sa religijskim zajednicama. Nastavnici  vjeroispovijednog religijskog predmeta su sveštenici ili nastavnici koje je obrazovala i postavila crkva.

Drugi pristup,  nevjeroispovijedno religijsko obrazovanje u javnim školama prisutno je u: Francuskoj (izuzev regija Alzasa i Mozela), Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Engleskoj,  Velsu, Holandiji, Škotskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Makedoniji i Albaniji. U Francuskoj, Makedoniji i Albaniji sadržaji religijskog obrazovanja integrisani su u neke redovne školske predmete. Kao poseban školski predmet,  nevjeroispovijedno religijsko obrazovanje postoji  u Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Engleskoj, Velsu, Holandiji i Sloveniji. U Crnoj Gori u osnovnoj školi i u gimnaziji postoji izborni predmet Istorija religije. 

Ministarstva prosvjete i lokane vlasti odgovorni su za nastavne planove i programe i realizaciju nastave iz nevjeroispovijednog religijskog obrazovanja. Nastavu realizuju dodatno obrazovani nastavnici koje postavlja škola, odnosno Ministarstvo.

Nevjeroispovijedno, religijsko obrazovanje kao školski predmet može se razlikovati po ciljevima, sadržaju i nastavnim metodama. U protekle tri decenije, sve je više evropskih zemalja u kojima je dominantan pristup – nevjeroispovjedno, religijsko obrazovanje.

Ciljevi su da da se kroz učenje uporednih religijskih istorija, religijskih vrijednosti, različitih religijskih tradicija i pogleda na svijet učenici osposobe da razumiju različite religijske tradicije (najčešće one koje su dominantne u Evropi), da razumiju vrijednosti koje religije promovišu,  i u čemu se sve vidi smisao i način života pojedinca – kako bi razvili vlastite stavove i način življenja u tolerantnom, građanskom, pluralističkom, demokratskom društvu.

Važno je i da učenici razumiju  ulogu  različitih religija u razvoju istorije, kulture, civilizacije. Istovremeno, poštujući činjenicu da ljudi imaju pravo na slobodu uvjerenja, postavlja se jasna granica između uvjerenja i nauke. Imajući to na umu,  još 2007. godine Parlamentarna skupština Savjeta Evrope usvojila je Rezoluciju o opasnostima od kreacionizma u obrazovanju i pozdravila činjenicu da je 27 akademija nauka iz zemalja članica Savjeta Evrope potpisalo 2006. godine deklaraciju o nastavi evolucije čime su izrazili i spremnost da se čvrsto suprostavljaju kreacionizmu u obrazovanju, kao „naučnoj disciplini“. 

I različiti oblici građanskog, moralnog i interkulturalnog obrazovanja se veoma afirmišu kao instrumenti za prevazilaženje sve vidljivijih podjela u savremenim društvima. Kao prva zemlja koja je u regionu uvela građansko vaspitanje kao obavezan predmet u osnovnoj školi, sada konstatujemo da smo ga prebrzo i bez prave analize ukinuli. 

Pitanje religijskog obrazovanja u evropskim okvirima sve više dobija na značaju kao sredstvo postizanja veće tolerancije i suživota u podijeljenim i ekstremizmom ugroženim društvima.   Dijalog i odluke o tome kakav oblik i kakvi sadržaju religijskog obrazovanja su potrebni  društvu, i u koje svrhe,  mora biti primjer demokratskog dijaloga, a ne ucjena i  pritisaka. 

Koji su rizici od dominantno vjeroispovijednog obrazovanja-vjeronauke u savremenoj školi? Jedan od zadataka javne škole je da kod mladih razvija naučno, kritičko mišljenje i pogled na svijet. Neki djelovi religijskih učenja su u suprotnosti  sa prirodnim zakonima, sa naučno dokazanim istinama, naučnim činjenicama. Zbog toga religijska učenja mogu značajno da ograničavaju i snižavaju nivo kritičkog mišljena kod mladih.

Na kraju, u vezi s pristupima religijskom obrazovanju u školama religijske nastave i izjavom predstavnika SPC, iz preporuka Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope 2005. slijedi: „Preporuka Savjeta zagovara učenje o religijama kao oblik nevjeroispovijednog pristupa religijskom obrazovanju u javnim školama u svim državama članicama, uključujući i one gdje vjeroispovijedno religijsko obrazovanje već postoji.“

Vjerske zajednice su u Crnoj Gori, po Ustavu, odvojene od države. Zbog toga, u javnim školskim ustanovama-državnim školama Crne Gore nije dozvoljeno religijsko djelovanje -vjeroispovijedanje (praktikovanje vjere). Ista situacija je u Francuskoj, Sloveniji i SAD.

Osim toga, iskustvo zemalja iz okruženja koje su nedavno uvele vjeroispovijedno obrazovanje-vjeronauku je da je time podstaknuto konfesionalno dijeljenje učenika, zbog pripadnosti različitim konfesijama,  kao i podjela na  teiste i ateiste. Neki učenici odlaze na časove vjeronauke da ne bi bili stigmatizovani, odvojeni od svoje prirodne grupe.

 Možete pogledati udžbenike za vjeronauku iz zemalja u okruženje da bi imali informaciju koliko je ili nije sadržaj i učenje tih udžbenika primjereno današnjem vremenu. Posebno je zabrinjavajuće da se na časovima vjeronauke šire i ideje koje negiraju mogućnosti građanskog suživota. Vjerske zajednice su pod uticajem političkih partija pa se preko sveštenika u škole prenosi njihov uticaj.

Na izbor sveštenika koji drže vjeronauku škola ne može uticati, ne može uticati ni na sadržaj i udžbenike vjeronauke, a plaćeni su iz državnog budžeta. Postavlja se pitanje - ko je u ovom slučaju poslodavac svešteniku-nastavniku?

Vratimo se našem ustavnom rješenju: vjerske zajednice su odvojene od države. Dakle, da li predstavnik vjerske zajednice-sveštenik u ime vjerske zajednice može da širi vjersko učenje i vjerski djeluje (praktikuje vjeru) u javnoj ustanovi-državnoj školi? Logičan odgovor je ne.

Ovdje treba napomenuti da vjerski objekti postoje da bi se u njima praktikovala vjera. Javna škola nije mjesto za to. Ko želi da se vjerski obrazuje-vjeroispovijeda to treba radi u vjerskoj školi ili vjerskom objektu. Osnovci koji žele ovakvo obrazovanje imaju dane vikenda za to. Tako: „U Mitropoliji crnogorsko primorskoj trenutno djeluje preko četrdeset škola vjeronauke sa oko hiljadu i po polaznika, saopštio je Savjet MCP.“