Ludilo trči počasni krug

Piše: Slobodan Jovanović 

Vladajući u Srbiji SNS je podigao visoko letvicu dramskom piscu Dušanu Kovačeviću. Poznati pisac komedija, poput Radovana III, Maratonci trče počasni krug, Balkanski špijun i drugih, često sa nadrealnim motivima i situacijama, teško će ubuduće dostići lucidnost koja će nadvladati stvarnost. 

Da vuk teško mijenja ćud govori povratak u svemu na devedesete, osim u dlaci, tj. u retorici u odnosu na EU i, donekle, na USA. Tačnije rečeno, kako sam često o tome pisao, svi kad dođu na vlast shvate neminovnost povezivanja sa EU ukoliko žele da podignu privredu i omoguće koliko – toliko, prihvatljive životne uslove građanima. Upravo ta neminovnost je jednog Koštunicu, a sad i Vučića, pored vrlo jasnih animoziteta, usmjerilo u razvijanje sve čvršćih i čvršćih ekonomskih povezivanja sa EU.

Na njihovu žalost te veze idu u paketu sa upristojavanjem i političkim obavezama, što malo teže ide. U Srbiji jeste na djelu nasilje, kako nas to svakodnevno bombarduje sa svih medija vladajući SNS, ali nasilje nad zdravim razumom koje u najvećoj mjeri produkuje upravo vladajući SNS. U tome imaju svesrdnu podršku skoro svih medija koji većinom pripadaju najneprofesionalnijoj, naprljavijoj, najprimnitivnijoj profilaciji vjerovatno u istoriji medija. To su mediji čija je osnovna svrha da dezinformišu, zatruju, proizvedu najprimitivnije porive kod publike, mediji koji svoju gledanost i čitanost zasnivaju na proizvodnji smeća, mržnje, neprijatelja, šovinizma...

Da postoji elementarna pristojnost u obraćanju javnosti i ponašanju i odsustvo nadzemnih i podzemnih velikonacionalnih ambicija koji se produkuju iz različitih struktura Srbije i Dodikove satrapije, moglo bi se reći da postojeća vlast ima svijetlih tačaka, posebno u finansijskoj disciplini, smanjenju budžetskog i platnog deficita i ino-duga (u relativnom, ne apsolutnom iznosu). A i stranim investicijama, ako zanemarimo da je veći dio njih motivisan slabo plaćenom radnom snagom i subvencijama.

Međutim, velika koncentracija medija pod uticajem Vučića, čak farsičnim promjenama vlasništva u medijima sa nacionalnom frekvencijom, dnevnom njihovom zloupotrebom, stalnim pojavljivanjem, privatizovanjem, familijarnim i rječnikom realitija, stvoren je takav antagonizam unutar srpskog društva da dobar dio Srbije smatra da srpsko društvo nije nikada bilo na nižim granama. Populus voli moć, vođe: vama gospođo tri hiljade dinara, vama vodovod, što vama treba, koliko to košta, dobićete bazen, ... .

Ministar vojni, ministar spoljnih poslova, ministar zadužen za inovacije i tehnološki razvoj, zamjenik gradonačelnika Beograda, šef poslaničke grupe SNS-a u Parlamentu, ... sve likovi koji zaśenjuju maratonce koji trče počasni krug. Vlast koja štrajkuje glađu protiv opozicije? Sve sa Vulinovim izvinjenjem što nije skončao u teškim mukama od gladi?

Priznaj Duško Kovačeviću, to ti nikada ne bi palo na pamet? Vjerujem da mnogi od onih koji učestvuju u protestima „Jedan od pet miliona“ nikada ne bi šetali zajedno sa Boškom Obradovićem, Vukom Jeremićem, Draganom Đilasom i drugim opozicionarima da nije svega ovoga.

U društvu opšte sluđenosti u kojem ne postoji niti se promoviše ideologija modernosti, savremenih civilizacijskih vrijednosti, promocija tolerancije, dijaloga, institucija, uređenog društva, ostaje ogroman prostor za moralne spodobe svih vrsta. U odnosu na neka davna vremena kada je mladež čeznula za slobodama i vrijednostima zapada, došlo se do oživljavanja onih ideologija i klerikalizma koji su Srbiju uvijek suprostavljali zapadu i zapadnoj filozofiji življenja. Izuzetak su samo materijalne vrijednosti.

Protekle tri decenije su pokazale da u Srbiji, i ne samo Srbiji, tehnologija vladanja ostaje ista, bez obzira ko je na vlasti. Razumnom čovjeku ne preostaje ništa do da bira između uzurpacije vlasti, institucija, medija i svega ostalog od strane naklonjenih zapadnoj civilizaciji i integracijama, ili od strane naklonjenih vraćanju u tradicionalizam, zatvorenost, ksenofobiju, imperijalni nacionalizam, narodnjaštvo, integracijama zasnovanim na religiji, porijeklu i sličnim atavizmima. Najveći problem današnje Srbije je što nije moguće razlikovati ko pripada kojoj opciji. Sve je pomiješano. Zato, iako znam da je i neučestvovanje način odlučivanja o svojoj sudbini, ne zanima me da podržim bilo koga od postojećih političkih aktera.

Ono što mene jedino brine jeste taj pokroviteljski odnos iz Srbije prema Crnoj Gori. Čak se otvoreno govori, pored raznoraznih drugih oblika podsticanja nacionalnih podjela po Crnoj Gori, o zajedničkoj strategiji vlasti u Srbiji, RS i prosrpskih stranaka iz Crne Gore u promjeni vlasti u Podgorici. Oficijelno će se govoriti da ne postoje nikakve teritorijalne pretenzije prema Crnoj Gori, ali to se govori i za BIH, pa se vrlo blisko sarađuje sa Miloradom Dodikom, bez obzira na njegove nedopustive stavove. Crna Gora skoro da i nema saveznika u Srbiji, sem rijetkih, pojedinih ličnosti.

Teritorijalne pretenzije očito ne, ali nacionalne su nesumnjive, I to je opšte mjesto prihvaćeno od svih u Srbiji! Tzv. druga Srbija će podići glas protiv difamacija prema pojedinim novinarima, govoru mržnje prema pojedincima, ... Ali niko od njih nikada nije riječ rekao na besprimjerno širenje mržnje prema Crnogorcima i zvaničnoj Crnoj Gori, korišćenje najuvrijedljivijih izraza, psovki u komentarima i društvenim mrežama, iskrivljavanja svih činjenica i događanja u Crnoj Gori, .... I to važi za sve medije.

Čak i N1 franšiza CNN-a, koji uživa reputaciju profesionalnog medija među „drugosrbijancima“ pretvara crnogorske znamenite ličnosti u Srbe, njihov direktor, Jugoslav Kostić, intervjuišući jednog bivšeg diplomatu, konstatuje prije nego je i počeo sudski proces: „nije valjda da verujete u smešne priče o državnom udaru u Crnoj Gori“, za sve događaje, uključujući i mafijaška ubistva u Crnoj Gori, ne koriste agencijske vijesti ili nekog drugog, već isključivo podgoričke Vijesti, uključuje u program kao komentatore događanja u Crnoj Gori samo one koji će dati željenu verziju.

Predśednik Srbije, svojim gestom slanja službenog aviona Srbije osobama koje su optužene za pokušaj terorizma, odnosno oružanog prevrata u Crnoj Gori, sa optužbom za pokušaj ubistva premijera, pokazuje kakav je njegov odnos nepoštovanja države Crne Gore. Vjerujem da ne bi otćutao, kao crnogorske vlasti, da Milo Đukanović pošalje avion i prima u zvaničnu pośetu nekoga ko je optužen za pokušaj ubistva Aleksandra Vučića.

A ovo sa košarkom je posljedica ili dio već opisanog. Čović je samo predstavnik tog odsustva svake etike i zloupotrebe netrepjeljivosti prema Crnogorcima u ostvarenju cilja. Nekako me i njegovo samo prezime asocira na deminutiv imenice čovjek. On najbolje komunicira sa medijima u Srbiji koje nikada nije zanimala druga strana. Zato i može Čović da kaže da je druga utakmica play-offa u Beogradu odigrana u regularnim uslovima, jer ni mediji u Srbiji nijesu prenijeli nijednu izjavu ili informaciju koja govori suprotno. To je mantra u srpskom novinarstvu – prećuti sve ono što ti ne odgovara. Petu utakmicu je, ipak, bilo nemoguće prećutati.

Ali zato će Čov(ječ)ić prezentirati svoje informacije obrascem iz šinjela Krsta Bijelića, Milijane Baletić, Mile Štule i sličnih, na kojima je stvarao svoju svijest i manire u vrijeme Miloševića. Ipak bi bolje bilo da se neko u međunarodnim institucijama zapita, kad već kažnjavaju Crnu Goru za rasizam na utakmici Crna Gora – Engleska, za političke transparente, govor mržnje, rasizam, nacionalizam, na skoro svim sportskim događajima u Srbiji. Ili je valjda Čov(ječ)ić u pravu da je skandiranje Milu Đukanoviću i Crnogorcima (Šiptari) izraz opšteg mnjenja u Srbiji, jer „srpski narod ponašanje Crne Gore prema Kosovu doživljava kao izdaju“. Zaboravio je Čov(ječ)ić da je u pitanju bio košarkaški meč dva tima, a ne koncert Ivice Dačića!