ĐAVOLJE KOČIJE

Piše: Slobodan Jovanović 

Kao što „Haški sud“ za bivšu Jugoslaviju nije doprinio promjeni svijesti naroda bivše Jugoslavije o sopstvenoj ulozi i krivici, tako ni suđenje za pokušaj terorizma na dan izbora 2016. godine nije „ni za jotu“ doprinjelo promjeni predubjeđenja stvorenih još prije početka suđenja. O dometima samog sudskog procesa uglavnom su odlučivala politička ubjeđenja. Čak ni očigledne činjenice u Crnoj Gori nemaju nikakvu težinu.

Teško je shvatljivo razuumnom da neko u potpunost negira očigledan splet događaja i okolnosti tog dana, kad se ka Podgorici uputio veliki broj ljudi iz Srbije i suśedne BIH (RS) na „nepostojeći protest“, tj. „da pomognu braći u Crnoj Gori“ (kako?), činjenicu da svjedok saradnik raspolaže ogromnim svotama novca, preko pola miliona eura, iako je odranije poznat kao osoba sa finansijskim problemima, i da taj novac dijeli kao da mu pada sa neba, kupuje opremu koju teško da može prodati tako lako i slično. Mogao bih tu navesti još desetine argumenata koji bi kod svakog razboritog bića tražila suvisli odgovor, poput, recimo, poruke Bratislava Dikića prijatelju, nekoliko dana ranije, da se u Crnoj Gori 16-tog sprema KARAMBOL!

Ali, ne! Sa lakoćom se prelazi preko gomile činjenica, koje bi, u slučaju da su vezani za vlast, bili neoborivi dokazi i bez suđenja. Najtužnija priča o suđenju su advokati. Više su se bavili negiranjem bilo kakvog pokušaja puča i odbranom Rusije i Srbije, nego odbranom optuženih. Nema sumnje da bi dobar dio optuženih dobio blaže kazne da su priznali svoju namjeru da učestvuju u protestu, ali vjerujem da su ih advokati savjetovali suprotno, jer bi to bilo priznanje o namjeri da se organizuje protest pred Skupštinom. Najbolji primjer je uloga ruskih agenata iz vojno-obavještajne agencije (GRU) i pokušaj da se predstavi kako su izmišljeni, pored činjenice su bili pod prismotrom srpske BIA i da se vrlo jasno pojavljuju i u presretnutim komunikacijama, i u dokumentu WU kojim su slali novac svjedoku saradniku, i u fotografijama i izjavama više svjedoka. Čak ni dolazak Patruševa, šefa bezbjednostnih službi Rusije, u Beograd i njihovo istovremeno napuštanje Srbije, uz dosvolu vlasti, nije imalo značaj za one ubijeđene u moć Rusije i njene besprijekorne organizacione sposobnosti („Da su htjeli, oni bi srušili Mila Đukanovića“).

Neko im je sugerisao „da je zrelo“ čim su na taj način ušli u avanturu, jer se vlast niđe nije rušila komandosima sa strane, već urušavanjem iznutra. Oružje i naoružani ljudi su tu samo da podrže i ubrzaju procese. Miloševića nije mogao NATO da obori sa vlasti, ali zato jeste goloruki narod i urušavanje policijskih i vojnih struktura. NATO je u toku napada samo doprinio homogenizaciji Srba oko Miloševića. Stoga su tupave priče koje pokušavaju omalovažiti proces i presudu ismijavanjem i ironičnim predstavljanjem optuženih iz Srbije kao komandosa. Ako ćemo pravo, meni Branka Milić izgleda mnogo opasnije i živahnije od dr Vojislava Koštunice, koji važi za čovjeka koji je oborio Miloševića sa vlasti. Šalim se, ali 'oću reći, mnogi su pedestogodišnja i šestdesetogodišnjaci činili masu 5. oktobra. Believe me. Razne vrste cjepidlačenja takođe imaju funkciju da obmanu, jer je jasno da u haosu i konfuziji malo ko obraća pažnju na sitne detalje na uniformama, opremi ili slično. Kao da nijesam učestvovao u svim demonstracijama protiv Miloševića (izuzev samog 9. marta 1991), nagutao se suzavca, nabježao se pred batinašima, i ne znam kako izgledaju slične situacije.

Mediji u Srbiji su se sporadično bavili presudom, sem, zamislite, N1, televizije koja je franšiza američkog CNN-a i koju Vučić stalno posprdno naziva „američkom televizijom“. Logično bi bilo da N1, valjda, dijeli vanjsko-političku matricu, politički dominantnu u Crnoj Gori, upravo najviše zahvaljujući tom Đukanoviću, kojeg oni redovno stavljaju u najnegativniji kontekst. Čudna je ta podrška velikosrpskim i proruskim ambicijama u Crnoj Gori, bez ako nije u pitanju, kod rukovodstva te TV kuće, široko prihvaćen odnos u Srbiji prema crnogorskoj naciji kao antisrpskoj raboti? Naravno, vrlo pažljivo biraju sagovornike iz Crne Gore, kojima čak ne smeta da budu udruženi u komentaru sa jednim Čedomirom Antićem. Trebalo bi čuti kako je Čedomir opisao Crnu Goru u tom komentaru, sve sa đecom koju izbacuju iz škola zato što su Srbi?? Lično bih se debelo zamislio nad sobom da me neki medij iz Srbije pozove da komentarišem događaje u Crnoj Gori. Jer im znam kriterijume.
Srbija je jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja praktikuje proslave sa vojnom paradom i demonstracijom oružja.

Nijedna od tih drugih zemalja ne pripada demokratskom svijetu, ako uzmemo da je parada u Francuskoj više svečarska nego što je demonstracija sile i oružja. Na vojnoj paradi u Nišu, uz nezaboravni, ekstazični osmijeh ministra vojnog, predstavljeni su i novi protivoklopni borbeni helikopteri Mi-35, kupljeni u Rusiji, za koje predśenik Srbije, Aleksandar Vučić, reče da ih još zovu „đavolje kočije“. Što bi rekli – iz Rusije s ljubavlju! Nekako mi se čini da sam već bio putnik u sličnim kočijama pa se ovim novim nimalo ne radujem, za razliku od predśednika Vučića. Sa đavoljim kočijama idu đavolja posla.

Događaji koji su predmet suđenja govore da je Crna Gora premalo, ili nedovoljno, učinila da učvrsti svoju državnost. U većini ovdašnjih zemalja su političke razmirice preduboke, društva podijeljena, sa odsustvom dijaloga i uličnim nezadovoljstvom, ali nijedna nema problem pete kolone poput Crne Gore. Uostalom, i samo suđenje govori o tome. Sa punim pravom specijalni državni tužilac govori o poruci da se izdaja ne smije tolerisati.

Nije ništa čudno što mnogi ovoj vlasti, zbog duge vladavine koja u kontinuitetu traje skoro tri desetljeća, pamte samo loše stvari. I što sve ono dobro pada u drugi plan. Vrlo rado bih se i sam, kako mi mnogi u svojim komentarima sugerišu, bavio lošim stranama crnogorskog društva i ukazivao što bi, po mom mišljenju, trebalo mijenjati, ali, u situaciji besprimjerne i prostačke hajke, prljave kampanje, u kojoj se koristi najgori rječnik i kvalifikacije, ośećao bih se vrlo bijedno kad bi me neko doživljavao kao dio toga. Crnoj Gori jeste više nego potrebna nova politička konfiguracija u kojoj bi „dijete“ ostalo, a prljava voda završila u slivniku, samo što ja ni „dijete“, ni „prljavu vodu“ ne vidim istim očima.