Piše: Zekerijah Smajić
"Evropa se kao ideja raspada pred našim očima... U takvoj atmosferi se održavaju i evropski parlamentarni izbori... Ukoliko se ne pojavi novi duh otpora, slutimo da će ovi izbori biti katastrofalni, donijet će pobjedu rušiteljima Evropske unije. Populističke snage slamaju Kontinent.... Za one koji još vjeruju u naslijeđe Erasmusa, Dantea, Goethea, Komenskog... bit će to sramotan poraz. Trijumfirat će politika prezira inteligencije i kulture... Doći će do eksplozije nacionalizma, ksenofobije i antisemitizma. Zadesit će nas katastrofa..."
Nisu ovo krici i jauci bilo kakvog uspaničenog dobro plaćenog evropskog "uhljeba". Niti dolaze iz redova evropske ljevice, a ni od zaljubljenika u ideju sjedinjenih evropskih država. Niti od onih koji već desetljećima tek samo govore o evropskom federalizmu.
"Gori vatra u domu Evropa" naslov je deklaracije koju je, na poziv prominentnog francuskog filozofa, pisca i novinara Bernarda-Henri Levyja, početkom godine potpisalo 30, po sudu Levyja, trenutno najslavnijih pisaca svijeta. Deklaracija je 25. januara objavljena u Liberasionu, francuskom dnevniku lijevog centra, kojeg je prije više od 45 godina utemeljio niko drugi do Jean-Paul Sartre, vodeći francuski i evropski filozof 20. stoljeća, koji se, kao svjetski utjecajna figura filozofije egzistencijalizma, u svoje vrijeme zalagao za humanizaciju svijeta.
Da su potpisnici Levyeve deklaracije u pravu, u pravu su. Evropska unija se raspada pred našim očima, a ni do početka do sada najneizvjesnijih i najzagonetnijih evropskih parlamentarnih izbora još se niko nije pojavio s rješenjem da joj se pomogne.
Cinizam, dvoličnost, nepotizam, skleroza duha
Kada bi tridesetak odabranih intelektualaca moglo riješiti goruće probleme makar u svojim zemljama, utjecajni francuski filozof bi bio već globalno slavljen. Podsticajna deklaracija kojom je okupio svjetsku elitu od pera na dugo planirani ručak s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom u Jelisejskoj palati prošlog utorka, bila bi u funkciji tek samo promocije Levyjeve dokazane političke filantropije.
Kada bi, također, Abdulah Sidran, kao jedini bosanskohercegovački intelektualac za istim pariškim stolom s Kunderom, Pamukom, Magrisom, Hellerom, Rushdijem, Savaterom, Zagajewskim... mogao ikako zaustaviti Bosnu i Hercegovinu u njenom sve dubljem propadanju, ovaj nadareni scenarista, pisac, pjesnik, dramaturg... bio bi u Evropskoj uniji smatran čudovištem kojem je uspjelo ono što cijeloj Evropi i moćnoj Americi već četvrt stoljeća ne polazi za rukom. Ne polazi, je su kažnjeni neredom u vlastitoj kući.
Ostavimo, za sada, Ameriku.
Kada je o Evropskoj uniji riječ - tom gromadnom "poduhvatu mira, slobode, demokratije i blagostanja", manji ili veći nered vlada u svim državama članicama, s ponajmanjim efektima u Skandinaviji. Nered je i na svim nivoima i gotovo u svim sferama, osim zajedničkog evropskog normativizma. Primjeri su svakodnevni, često neshvatljivi i frapirajući. Cinizam, dvoličnost, nepotizam, sklerotičnost duha, nemoralnost, nacionalni i osobni egoizam... samo su dio anamneze današnje Evropske unije, razapete između nepoznatog vlastitoga "ja", galopirajućeg desnog populizma i nacionalizma, američkog antievropejstva, geopolitičkih frustracija Rusije, razjarenog neosocijalističkog kineskog kapitalizma...
Nered u Evropi, 'lokomotiva' u kvaru
Da nije u tolikom neredu, makar bi glavna osovina tradicionalne evropske lokomotive bila ispravna. Još uvijek najutjecajnija državnica današnjice, njemačka kancelarka Angela Merkel, ne bi prošlog vikenda usred Zagreba govorila o "opasnostima nacionalizma" upravo u trenu kada su se Domom "Dražena Petrovića" prolamali akordi "domoljubne pjesme" u izvedbi, čak i u Njemačkoj zabranjivanog proustaškog pop pjevača Marka Perkovića Thompsona. Uprkos tome ili možda upravo zato, Angela Merkel je nastavila s porukama kako "domoljublje i ideja Evropske unije nisu u suprotnosti", a da je "nacionalizam najveći zajednički protivnik koji želi uništiti Evropu".
I sam njen miljenik, hrvatski premijer i jedan od najizvjesnijih budućih evropskih budžovana s vrha piramide Andrej Plenković ne bi također govorio o "Europi trajnih vrijednosti", a istodobno podmuklo pothranjivao kleronacionalizam u vlastitim stranačkim redovima, ne bi marginalizirao manjinske narode u svojoj zemlji, niti bi se s tolikom osornošću odnosio prema susjedima.
Isto tako, ni francuski predsjednik Macron, kao druga "poluosovina" Evropske unije, ne bi mogao govoriti o "evropskoj renesansi" zarad njene efikasnosti u vremenu trampističke politike "Amerika na prvom mjestu", a istovremeno svoju ministricu za evropske poslove Nathalie Loiseau nagovarati da nam, "kao pravi prijatelj zapadnog Balkana", dojavljuje "istinu" kako "nova pridruživanja Evropskoj uniji nisu realna opcija sve dok je u Uniji na sceni nered i dok je 'lokomotiva' u kvaru". A do kada će to tako biti te da li će se evropska kola strovaliti još dublje, ili će mesija-spasitelj konačno stići? To nikome još nije poznato.
Evropski izbori bez presedana
Nisu evropski neuspjesi vidljivi samo u politici proširenja, njegovanju susjedskih odnosa, takozvanom upravljanju krizama, u pariranju američkom egocentrizmu, odgovoru na preustroj globalnog poretka i na brojne druge planetarne izazove. Ovogodišnji direktni izbori za novi petogodišnji saziv Evropskog parlamenta su još po mnogo čemu bez presedana u čitavoj tridesetogodišnjoj historiji, od prvih neposrednih evropskih izbora 1979. godine, do kada su u Evropskom parlamentu sjedili predstavnici nacionalnih skupština zemalja članica.
Višegodišnja unutarnja kriza, bezidejnost evropskih lidera, tradicionalizam starih i neokonzervativizam novih članica, neodlučnost evropskih institucija, migracije, energetska neizvjesnost, kriza životne sredine i još mnogo toga pod vlastitim krovom generiralo je među proevropskim biračima atmosferu straha od potpunog požara u evropskoj kući. Pogotovo sada, nakon neuspješnog razlaza s Velikom Britanijom i potpunog košmara u vezi s njenim statusom nakon evropskih izbora, na kojima i svi njeni punoljetni građani imaju pravo glasa, a izabrani predstavnici naroda imaju pravo na evropske funkcije.
Žeravicu drže desnoradikalne struje i suverenistički pokreti, s kojima se tradicionalne evropske stranke ne znaju nositi. Trenutak odluke nije daleko. Već u nedjelju navečer prvi jasniji signali će biti poznati. Procjene unutar same Evropske unije sve do samog otvaranja prvih birališta u Ujedinjenom Kraljevstvu i Holandiji nisu bila optimistična, uprkos očekivanjima da će najbrojniji i politički najutjecajniji blok evropskih narodnjaka desnog centra (Evropska narodna partija) zadržati vodeću poziciju sa 170 do 180 poslaničkih mjesta, uz očekivani pad za 45 mjesta u odnosu na trenutni saziv.
Narodnjaci i dalje jaki, radikali u vlasti
Prema istim prognozama, objavljenim dva dana prije izlaska na birališta prvih glasača, proevropske stranke bi mogle osvojiti 468 od ukupno 751 mandata. Euroskeptici bi, uprkos populističkoj propagandi i traženju "dlake u jajetu" Evropskoj uniji, mogli dobiti 255, odnosno jednu trećinu zastupničkih mjesta. Administracija u Briselu posebno ukazuje na navodno najnoviji neočekivani padajući trend radikalno desnih stranaka, koje će se natjecati za sve utjecajnije i visokoprofitne stolice u Briselu i Strazburu (preko 14.000 eura mjesečno po parlamentarcu). Da su evropski izbori hipotetički održani u ovo doba prošle godine, desničari bi imali 263 zastupnika u Evropskom parlamentu, umjesto 255 po trenutnim prognozama, tvrde analitičari.
Prema procjenama Politica i portala Euro Elect, blok evropskih socijal-demokrata će zadržati drugu poziciju sa 145 mandata (42 manje nego do sada), dok bi liberalni demokrati i Macronovci iz En Marche pokreta u Francuskoj, uprkos rastu za 40 mandata, mogla izgubiti dosadašnju treću poziciju.
Evropski savez naroda i nacija, predvođen italijanskim dopremijerom Mateom Salvinijem (italijanska Liga, Alternativa za Njemačku, francusko Nacionalno okupljanje, odnosno bivši Nacionalni front, Slobodarska partija Austrije, Danska narodna partija) mogao bi osvojiti 10 posto, odnosno između 70 i 80 mandata. Ali, zajedno s Evropskim konzervativcima, reformistima, britanskim brexitovcima i drugim manjim partijama, ovaj savez bi mogao upravljati sa 130 do 150 mjesta u Evropskom parlamentu. Ako se takve prognoze obistine, bio bi to treći najmoćniji blok na evropskoj političkoj pozornici i vrlo ozbiljna prijetnja integralističkim politikama Unije.
Kod preostalih tradicionalnih političkih grupacija ne očekuju se značajnije promjene. Evropski zeleni i Ujedinjena evropska ljevica bi mogli zadržati po 50 poslaničkih mandata.
Glavni cilj je Evropska komisija
Bilo kako bilo, od 23. do 26. maja glasat će se za direktne glasnogovornike naroda i nacija u Evropskom parlamentu, ali glavna postizborna bitka će se voditi za Evropsku komisiju. U njenim je rukama koncentracija izvršne vlasti, ona upravlja evropskim budžetom, ona vodi operativne politike i ona je simbol i sinonim sveukupne evropske vlasti.
Osim njemačkog "spitzenkandidatena" Manfreda Webera, iza kojeg je formalno stao cjelokupan savez evropskih narodnjaka desnog centra (EPP), iz istog političkog bloka se neočekivano, ali odlučno prometnuo francuski i briselski "stari lisac" Michel Barnier, cijeloj Evropi i šire poznatiji kao glavni pregovarač o britanskom izlasku iz Unije. Iako za tu izazovnu funkciju ima još nekoliko uglednih evropskih ličnosti s pedigreom, bitka će se voditi oko ove dvojice. Iako nijedan od njih nema neformalni uslov obavljanja najviših državničkih poslova, obojica su s velikim iskustvima iz Brisela. Barnier je poznatiji evropskim biračima, a Weber bi bio do sada najmlađi vođa zajedničke izvršne vlasti u Briselu.
Dani odluke
Uz sve dosadašnje slabosti, izvjesno je da će proevropske političke stranke dobiti još jednu petogodišnju priliku da sa ispraznih riječi pređu na konkretna djela. Populisti, nacionalisti, radikali i druge ekstremno desničarske stranke, međutim, imaju talenat za propagandu svojih ideja i primaju sve snažniju podršku "vanjskog faktora" - administracije Donalda Trumpa, ruskih oligarha i banaka i iz sivih fondova iz koji se, manje ili više, otvoreno finansiraju svi antievropski pokreti u Francuskoj, Italiji, Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj... sve do Hrvatske.
"Dolazi naše vrijeme", podvikuju suverenisti od Višegradske grupe centralnoevropskih zemalja, iz Austrije, Holandije, Švedske, Danske i Finske, sve do već spomenutog italijanskog ministra unutarnjih poslova i jednog od najangažiranijih vođa evropske desnice Matea Salvinija. Da li je doista došlo vrijeme za formalnu razgradnju Evropske unije, saznat će se uskoro.
Ono što znamo već sada jeste da je glas građana jedino poželjno oružje kojim se civilizirano može suprotstaviti diktaturi populizma, kojim se mora nadzirati politika i kojim se treba odupirati sve žešćem bijesu razularenog ekstremizma.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR