Piše: Januš Bugajski, prevod D. Đ.
Sa pogoršanim ekonomskim uslovima i eskalacijom društvenih previranja u nekoliko ruskih regija, samoproklamovana "vertikalna moć" predsjednika Vladimira Putina sve više podsjeća na "vrtoglavicu moći".
Nakon kolapsa Sovjetskog Saveza, nijedna ruska vlada nije uspjela da modernizuje državu, bilo kroz evropski model demokratske tržišne ekonomije ili kineski model direktnog državnog kapitalizma. Umjesto toga, Rusija je postala oligarhija tajne policije (ili ''Čekastokracija''), u kojoj su političke slobode ugušene, a jaz između korumpiranog vladajućeg sloja i ostatka stanovništva nepremostiv.
Govoreći marksističkim rječnikom, koji su nekada podržavali sovjetski propagandisti, Rusija bi mogla krenuti ka revolucionarnoj situaciji, u kojoj su ''snage proizvodnje'' u oštroj kontradikciji sa ''proizvodnim odnosima''. Drugim riječima, ekonomski razvoj ne donosi korist narodnim masama, a vladajuća elita se suočava sa narastajućim javnim protivljenjem i potencijalnim revoltom.
Putinizam je sistem koji ne samo da širi dezinformacije protiv svojih zapadnih protivnika; iznad svega on laže o sebi. Svaka definicija koju zvaničnici koriste za opisivanje zemlje zasniva se na neistini. Rusija nije prava federacija, jer njene raznolike regije nemaju pravo glasa o sopstvenom razvoju. I to nije "suverena demokratija" ili čak ''demokratija kojom se upravlja", jer ne postoje inputi javnosti u kreiranju politike. Kako ekonomija nestaje, sukob između države i građana se kreće ka konfliktu, pošto je većina sigurnosnih ventila za mirno javno protivljenje blokirana.
Nekoliko skorašnjih političkih poteza gura stanovništvo ka nemiru, a Putinova podrška opada, čak i prema zvaničnim statističkim podacima. Već šestu godinu za redom Rusi doživljavaju pad prihoda. Da stvari budu još gore, Moskva je sprovela izuzetno nepopularno povećanje starosne granice za penzionisanje koje je smanjilo penzije koje se plaćaju iz državnog budžeta. Ovaj pritisak na porodične prihode dodatno je pomiješan sa povećanjem poreza, pogoršanjem komunalnih usluga i povećanjem potrošačkih cijena.
Kroz svoju jezičku politiku, Moskava je takođe razljutila mnoge etničke grupe. To uključuje ograničavanje školovanja na ne-ruskim jezicima i ograničavanje domaćih institucija. Promjene granica između federalnih republika, koje su imale za cilj da nagrade one koji su lojalni Kremlju, takođe su izazvale masovne nemire u Ingušetiji i mogle bi se proširiti na druge sjevernokavkaske republike gdje raste nezadovoljstvo Moskvom i njenim lokalnim vlastima.
Otvoreni protesti postaju uobičajena pojava, jer je javna ljutnja po mnogim pitanjima evidentna. Proteklih nedelja održane su demonstracije protiv izgradnje raskošnih crkava, sa pravoslavnom hijerarhijom koja se široko posmatra kao dio korumpirane elite koja ima obavezu prema Kremlju. Takođe su održani protesti protiv odlaganja smeća iz velikih gradova u ruralna područja. Masovne deponije na otvorenom, koje se često nalaze u blizini stambenih područja, pogoršavaju zdravstvene probleme i uništavaju lokalnu sredinu. Hiljade ljudi ignorisalo je zabrane policije i marširalo protiv planiranih novih deponija u blizini Moskve i u nekoliko regiona Sibira i dalekog sjevera.
Mnoštvo regionalnih i lokalnih protesta se umnožava i kako bi se izbjeglo gubljenje kontrole, jer Kremlj može pokušati da nametne tradicionalne sovjetske metode masovne represije. Režim se ne može reformisati, jer bi bilo kakvo demokratsko otvaranje i regionalni pluralizam ugrozili temelje Putinističkog sistema. Da bi se zaštitili od organizovanih nemira uzrokovanih širenjem istinitih informacija, vlasti planiraju da uvedu internet restrikcije običnim građanima.
Putin je predvidio mogućnost protesta već 2016. godine, kada je Moskva osnovala Nacionalnu gardu Ruske Federacije (Rosgvardia). To je unutrašnja vojna sila pod direktnom kontrolom ruskog predsjednika, koja može biti raspoređena kako bi spriječila njegovo razrješenje. Nacionalna garda broji najmanje 340.000 ljudi raspoređenih širom Rusije i njen mandat se vrti oko "zaštite javnog reda" - standardnog eufemizma za masovnu represiju. Međutim, državni zvaničnici ne mogu biti sigurni da li će intenzivirana represija neutralisati ili radikalizirati građane, ili se Rosgvardiji može vjerovati u napadu na nenaoružane civile.
Da bi odvratio pažnju od svojih neuspjeha, Putin se takođe može upustiti u nove inostrane avanture. Ali zakon "opadajućih prinosa" će raditi protiv njega, sa sve većim brojem ljudi koji shvataju da kampanja za obnovu Rusije kao velike sile donosi više troškova nego koristi. Životni standard nastavlja da opada, dok Moskva troši sve manji ruski budžet na nove sisteme naoružanja i konvencionalne ili ratove izvan svojih granica .
Sa tri uzastopna mandata koji se završavaju 2024. godine, Putin je mogao ili da promijeni ustav kako bi ostao predsjednik ili da stvori novu poziciju iz koje bi mogao da vlada Rusijom. Bliža veza između Rusije i Bjelorusije mogla bi biti jedna od mogućnosti, slično sistemu Slobodana Miloševića devedesetih godina, koji je zadržao relikt dvije federalne Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) kako bi rotirao svoju vlast. Apsorbujući Belorusiju, Kremlj bi mogao da tvrdi da je stvorena nova država i Putin bi ponovo postao predsednik preko lažnih izbora. Ali čak i takav manevar, osmišljen da demonstrira ujedinjenje slavenskih zemalja u Moskvi, malo je vjerovatno da će zaustaviti rastuću plimu otpora Putinizmu.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR