Bez srpskog nacionalizma ne bi bilo nezavisne Crne Gore

Piše: Andrej Nikolaidis

Trinaest je godina prošlo otkako je Crna Gora, kako zvaničnici vole reći u svečanim prilikama, obnovila državnost. A debata o tome “jel’ il’ nije trebala” i dalje traje.

Trinaest godina kasnije, Crna Gora je po mnogo čemu i dalje nalik na onu predreferendumsku. Broj onih koji danas prihvataju činjenicu da je ona nezavisna država nešto je veći od broja onih koji su tu ideju podržali na referendumu. No ni broj onih koji i dalje žele uniju sa Srbijom nije zanemariv. Nipošto.

Najjači opozicioni subjekt, Demokratski front, izričit je: preuzmu li oni vlast, poništiće ne samo nezavisnost Crne Gore, nego i njeno članstvo u NATO-u. I posve promijeniti spoljnopolitički (a zapravo civilizacijski) smjer zemlje: umjesto ka zapadu, okrenuti je ka istoku. Prvi korak u tom pravcu, po najavama Fronta, bilo bi poništenje crnogorskog priznanja Kosova kao nezavisne države.

Zbog takve svoje politike, Demokratski front najveće je blago vladajuće Demokratske partije socijalista. Koja, uprkos svoj količini društvene destrukcije koju proizvodi, uprkos tome što ta partija institucije iznutra, kao rak, jede, umjesto da ih izgrađuje, uprkos pljački i bezakonju koje je odavno postalo groteskno i bizarno, uprkos negativnoj selekciji koju sprovodi, koja je dovela do toga da lidera partije i države, Mila Đukanovića, onda kada mu je najpotrebnije, u toj partiji nema ko suvislo i efikasno braniti – koja, hoću vam reći, uprkos svemu tome na vlasti opstaje upravo kao jedina efikasna odbrana od Demokratskog fronta – kao čuvar nezavisnosti i prozapadnog opredjeljenja zemlje.

Od čega smo se spasili nezavisnošću

Debata o kojoj je riječ nije racionalna. Jer je posve jasno da je Crna Gora, takva kakva je, danas na boljem mjestu i u boljem stanju no što bi to bila u zajednici sa Srbijom. Čak i u komunizmu, Crna Gora je bila najnerazvijenija jugoslovenska republika. Zahvaljujući manje svojim kvalitetima, a više tome što su se drugi više samouništili, Crna Gora je danas ispred Srbije, BiH i Makedonije.

Nije riječ samo o tome šta smo nezavisnošću dobili, nego i o tome od čega smo se spasili. Da je ishod referenduma 2006. bio drugačiji, Crna Gora bi bila utjerana nazad u paradigmu “srpske Sparte”, pa bi kao takva danas bila najsiromašniji dio Srbije (jer je Vojislav Koštunica jasno stavio da znanja da će, propadne li referendum, Srbija insistirati na unitarnoj državi), koji bi, umjesto da bude član NATO i prvi sljedeći član EU, najsrčanije branio tezu da je “Kosovo naše”, a u međuvremenu, vrlo vjerovatno, Milorada Dodika častio toliko željenim izlazom na more.

Ovo što ću vam reći bitno se razlikuje od zvaničnog državnog narativ o “obnovi državnosti”, kao rezultatu procesa sazrijevanja nacionalne i državne svijesti “u Crnogoraca”. Ja vam, naime, mislim kako Crna Gora danas ne bi bila nezavisna da je 2006. u Srbiji, umjesto Koštunice, na vlasti bio Zoran Đinđić.

Da je Đinđić poživio i uspio transformisati Srbiju u (makar u naznakama) liberalno-demokratsku zemlju, ne bi bilo crnogorskog referenduma. Prvo: obnavljanje crnogorske državnosti bio je, u jednoj dimenziji, defanzivan potez, na koji se Crna Gora odlučila sa ogromnim zakašnjenjem u odnosu na ostale jugoslovenske republike, pa čak i Kosovo (jednako tako je Crna Gora posljednja proglasila vlastiti jezik, kao “temelj nacionalnog identiteta”).

Jednostavno, bilo je nemoguće dalje slijediti iracionalnu i autodestruktivnu politiku nacionalističke Srbije. Đukanović od 1997. pa do referenduma jeste vukao potez za potezom koji su vodili ka nezavisnosti, ali proces nipošto nije bio ireverzibilan. Drugo, Đukanović (a bez njega, ma šta da vam bilo ko iz Crne Gore kaže, od crnogorske nezavisnosti ne bi bilo ništa, ni koliko od nezavisnosti Leskovca) je bio u izvrsnim ličnim i političkim odnosima sa Đinđićem. Vrlo je moguće da bi njih dvojica pronašli dogovor kojim bi bila očuvana neka vrsta političke zajednice Srbije i Crne Gore.

Treće, za takav dogovor bi snažno, uz zavrtanje ruku i ćuške, lobirala Evropska unija. Koja je 2005/2006. vrlo otvoreno zahtijevala ostanak Crne Gore u zajednici sa Srbijom, uprkos tome što je njome vladao Koštunica, koji je do tog trenutka već zatro svaku (malenu, rijetku) mogućnost vesternizacije Srbije koju je za svoje kratke vladavine otvorio Đinđić. Moja teza je jednostavna: ako je EU (a jeste) bila spremna zakovati Crnu Goru za nacionalističku “dogodine u Prizrenu” Srbiju, nema toga ko bi je otkovao od proevropske, demokratske Srbije.

Činila što je propustila Srbija

To je još jedna stvar koju srpski nacionalisti ne razumiju: da nije bilo vašeg stupidnog i krvavog nacionalizma, danas ne biste kukali za Crnom Gorom.

Eh: kad bi baba imala ****, bila bi đed. Ovako, Crna Gora je od 2006. naovamo učinila sve ono što je propustila učiniti Srbija: očuvala takozvani “multietnički sklad” (u koji se, gle čuda, u Crnoj Gori ne uklapaju jedino građani koji maticom smatraju Srbiju), unaprijedila prava manjina, obezbijedila njihovu istinsku, ne kozmetičku (šifra: Rasim Ljajić) političku reprezentaciju, obnovila i sačuvala dobre odnose sa susjedima (osim, gle čuda, sa Srbijom), ušla u NATO, rekla zbogom Kosovskom mitu, rekla zbogom iluziji panslovenskog-panpravoslavlja, rekla zbogom ruskoj despotiji, saopštila da jeste i želi biti dio zapadne civilizacije i sada čeka članstvo u EU.

Sve gore pobrojano, a ne nikakva “obnova nacionalne svijesti”, “učvršćivanje nacionalnog identiteta” ili “kontinuitet hiljadugodišnje državnosti”, istinsko je nasljeđe 21. maja 2006. To je ono za što je tog dana vrijedilo glasati, to je ono što vrijedi braniti.