Piše: Roman Dobrokhotov
Prošle sedmice 28 država članica Evropske unije održalo je evropske parlamentarne izbore. Iako izabrani Evropski parlament od 751 mjesta nije najviše tijelo u Uniji, njegov sastav može značajno utjecati na određene interne politike. Ovo glasanje također je bilo prilika da se izmjere politički stavovi populacije Evropske unije od 500 miliona.
Kao i ranijih godina, ovi evropski izbori pokazali su da je populizam postao zavidna sila u evropskoj politici. Ultradesničarske i euroskeptične stranke imale su veliki odziv, a Nacionalni skup (ranije Nacionalni front) Marine Le Pen osvojio je najviše glasova u Francuskoj (23 posto), a Sjeverna liga Mattea Salvinija dospjela je na sami vrh u Italiji s 34 posto glasova.
Kao i s različitim nacionalnim izborima koji su se odigrali u proteklih nekoliko godina, gdje su populisti ili pobijedili ili stekli znatne brojke u parlamentu, evropski izbori ponovo su pokrenuli pitanja o ruskom utjecaju. Mnogi Evropljani danas se pitaju koliko je njihov demokratski izbor potkopan ruskim novcem i kampanjama širenja dezinformacija koje pomažu anti-EU populističkim strankama da postignu dobre rezultate na svakim izborima.
Zaista, teško je poreći činjenicu da ruske vlasti aktivno podržavaju takve snage – dovoljno je prebaciti na ruski TV-kanal RT da bi se dobila potvrda za to. No, koji je stvarni obim ovoga i koliko je efikasan?
Postoje dva popularna odgovora na ovo pitanje: jedan, da Rusija koristi niz instrumenata da manipulira javnim mišljenjem (od hakera preko trolova do medijske propagande i direktnog finansiranja populista), koji su se pokazali veoma efikasnima; drugi, da se Rusija mnogo trudi, ali je njen utjecaj na terenu minoran, a evropski čelnici su ti koji to pitanje preuveličavaju da zataškaju svoju nesposobnost da zaustave uspon destruktivnog populizma u svojim državama.
Oba stava imaju iza sebe snažne argumente i mogu biti viđena kao validna u različitim evropskim kontekstima. Međutim, postoji nekoliko aspekata priče o ruskom miješanju koje su različite istrage i studije dokazale kao činjenice.
Neki evropski političari uzimaju ruski novac
U nizu evropskih država različite stranke (neke i na vlasti) i politički akteri primili su i/ili su spremni primiti finansijsku podršku od Rusije na ovaj ili onaj način.
Tzv. Video s Ibize, veliki politički skandal koji prijeti da obori austrijsku vladu, velika je nedavna ilustracija ove činjenice. Ranije ovog mjeseca dva njemačka lista objavila su snimak na kojem Heinz-Christian Strache, čelnik ultradesničarske Slobodarske stranke (FPOe), koja je dio austrijske vladajuće koalicije, nudi pomoć osobi koja predstavlja ruskog oligarha u dobijanju državnih ugovora i sugerira da on kupi vodeći austrijski tabloid da podrži FPOe.
Nedavne istrage također su otkrile da je populistička i euroskeptična stranka Sjeverna liga, jedna od dvije koalicijske stranke u italijanskoj vladi, imala finansijske ugovore s Kremljem. Češki predsjednik Miloš Zeman također je predmet medijske istrage zbog postojanja veza s različitim ruskim korporacijama.
U Francuskoj je već dobro poznata činjenica da je 2014. Le Pen uzela kredite da finansira svoju predizbornu kampanju koje nikad nije morala otplatiti jer je ruska, s Kremljem povezana banka koja joj je posudila novac bankrotirala. U međuvremenu se istražuje britanski biznismen Arron Banks, za koga se sumnja da je usmjeravao ruski novac u kampanju za Brexit.
Rusija naveliko širi dezinformacije u EU-u
Rusija je uspjela pokrenuti i održavati velike kampanje širenja dezinformacija na društvenim mrežama bez mnogo posljedica te privući pažnju znatnog broja evropskih korisnika društvenih mreža.
Nedavna studija američke neprofitne organizacije Avaaz pokazala je da je mreža dezinformacija na Facebooku sadržavala neke zanimljive uvide. Prema studiji, "mreže dezinformacija koje je Facebook uklonio kao rezultat ove istrage postavile su sadržaj koji je pregledan približno pola milijarde puta (533 miliona) u protekla tri mjeseca. To znači da su, prosječno, ove mreže proizvodile sadržaj koji je pregledan gotovo šest miliona puta dnevno."
Iako je teško reći kakav je bio utjecaj ovih mreža dezinformacija na glasačke obrasce, uzimajući u obzir njihov obim, teško je povjerovati da nisu utjecale na javno mišljenje. Još jedna zanimljiva opservacija koju je dala Avaazova studija jest da su "uklonjene stranice zajedno imale gotovo triput više sljedbenika (5,9 miliona) od stranica glavnih evropskih ultradesničarskih i anti-EU stranaka, Lige, AfD-a, Voxa, stranke Brexit, Nacionalnog skupa i PiS-a zajedno (dva miliona)".
Drugim riječima, ruski trolovi mnogo su efikasniji u širenju dezinformacija, populističkih ideja i teorija zavjere na društvenim mrežama od evropskih stranaka koje podržava Rusija. Oni su, bez sumnje, moćno oružje u aktuelnim informacijskim ratovima.
Obični Evropljani spremno kreću za Rusijom
U proteklih nekoliko mjeseci ja sam, zajedno s novinarkama Annom Saraste i Annom Sophie Schroeder, učestvovao u nezavisnoj studiji o ruskim dezinformacijskim kampanjama pred izbore za Evropski parlament. Tokom našeg istraživanja intervjuirali smo desetke stručnjaka i organizacija iz cijele Evrope (uključujući Rusiju) koji se bave praćenjem dezinformacija u lokalnim medijima.
Jedan od zaključaka do kojih smo došli jest da ljudi odgovorni za širenje dezinformacija nisu samo evropski političari i javne ličnosti s bliskim vezama s Rusijom (bilo da je riječ o poslovnim, finansijskim ili čak porodičnim) nego i pojedinci koji naprosto traže pažnju javnosti.
Dio propagandne strategije Kremlja jest da različitim teoretičarima zavjere i pristalicama rubnih ideja ponude platformu. Tako beznačajne ljude, bez ugleda ili značajnog akademskog znanja, redovno legitimiziraju i čine "stručnjacima" jer ih prikazuju na RT-u ili sajtovima s ruskim sponzorstvom kao što je Sputnjik, pozivaju na konferencije, čine "posmatračima" na izborima na Krimu itd.
Zauzvrat ovi "lažni stručnjaci" tuku po Briselu i Washingtonu i hvale Moskvu, pomažući joj da širi svoju propagandu.
Da se vratimo na pitanje postavljeno u naslovu ovog teksta: je li Putin pobijedio na izborima za Evropski parlament? Pa, i ne baš.
Iako su populistički euroskeptici dobili znatan broj glasova, i dalje nisu ostvarili uvjerljivu pobjedu, kojoj su se nadali. Le Penina stranka, naprimjer, izgubila je 1,5 posto u poređenju s glasanjem 2014, dok je austrijski skandalozni FPOe izgubio dva posto; Alternativa za Njemačku (AfD) lošije je prošla nego na nacionalnim izborima 2017, a Stranka za slobodu Geerta Wildersa u Holandiji nije ove godine osvojila nijedno mjesto.
Postoji niz objašnjenja za ovaj zastoj u populističkom preporodu u Evropi, jedan je bez sumnje aktivacija umjerenih glasača koji se na ranijim izborima nisu pojavljivali na biralištima. Ove godine oni su odgovorili na javni poziv političara i društvenih aktivista da se usprotive krajnjoj desnici, što je rezultiralo znatno većim odzivom (gotovo 51 posto) u poređenju s prethodnim izborima (42 posto).
Dakle, dok ličnosti poput Le Pen i Salvinija svojataju "pobjedu naroda", možda ovi izbori obilježavaju početak kraja populističkog talasa, koji je prošao kroz Evropu.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR