Piše: Miodrag Vlahović
Viktor Ljvovič Korčnoj je bio osobena pojava u svijetu šaha. O tome bi, svakako, bolje i ljepše, umjeli reći oni koji se razumiju u tu divnu igru i znaju više o šahovskim umijećima i karijeri čovjeka koji je godinama, decenijama čak, bio u samom svjetskom vrhu, ali nije nikada uspio da dosegne najvišu stepenicu i bude na tronu šampiona svijeta.
Za nas, obične smrtnike koji vole šah, ali nisu nikad doplivali do njegovih dubokih voda, Viktor Korčnoj je bio simbol usamljenog viteza koji se namjerio na sile i na aparate mnogo veće i jače od sebe, jurišnika koji koji se bori i koji traje, bez obzira na udarce, podmetanja, podvale i sabotaže. Korčnojevu veličinu i značaj nisu umanjili porazi, pa ni onaj najčuveniji, od Anatolija Karpova, u njihovom prvom meču za titulu prvaka svijeta, na Filipinima, davne 1978. Tada je Viktor Grozni izgubio od najboljeg izdanka sovjetskog šahovskog mehanizma, rezultatom 6 prema 5, iako je bio sustigao prednost Karpova od 5:2.
Sovjeti su tada, sjetiće se stariji, iskoristili sve zamislive taktike, pa i one, do tada, neviđene, da ometu usamljenog šahovskog disidenta, kako ne bi pobijedio idealnog predstavnika Sistema, kakav je bio Tolja Karpov. I uspjeli su u toj nakani, za što im je bio potreban i izvjesni doktor Zuhar, čovjek (navodnih) parapsiholoških sposobnosti, koji je psihološki uticao na Korčnoja, pa je ovaj upao u zamku uvjerenja da misteriozni dr Zuhar i zaista ometa njegove misli za vrijeme partija.
Sjećam se jutra, kada je radio javio da je Karpov ostvario šestu pobjedu i da je sačuvao titulu. Bilo je ljeto i bili smo kod mog đeda po majci, Radomira Šeklera. I one me pita zašto plačem, pobogu, “to je samo šah”.
Tada nisam znao da mu odgovorim. Sada bih mu kazao da je za nas, dječake iz jedine dobre Jugoslavije koja je postojala, ideja usamljenika koji se odupire krutom i nemilosrdnom sovjetskom sistemu, bila veoma važna i da je to bio simbol najvećeg značaja, jer smo bili odgajani u društvu i slobodi, istina - omedjenoj i ograničenoj, ali ipak dovoljno dobroj da omogući čitanje, na Istoku zabranjenih, knjiga i susret sa istinama i vrijednostima koje su u sovjetskom bloku, u zemljama “realnog socijalizma” bile jeretičke. Eto - nije samo šah, đede.
(Korčnoj će, dvije godine kasnije, 1980. u Meranu, izgubiti još jedan meč od Karpova. Ovoga puta lakše i većom razlikom. Godine su učinile svoje, a Karpov je tada bio u svom zenitu.)
Danas je treća godišnjica Korčnojeve smrti, koji je tu “posljednju stvar” dočekao daleko od rodnog Lenjingrada/Sankt Petersburgs, pošto je 1976. emigrirao iz SSSR, prvo u Holandiju, a potom u Švajcarsku. Šahista koji je bio jedan od rijerkih što je protiv maštovitog Mihaila Talja imao impresivni pozitivni skor, i čovjek koji je svoje bitke vodio sam, zbog čega su i on i njegova porodica trpjeli teške pritiske i nepravde, koji se ponašao “nejunačkom vremenu uprkos”, zaslužuje da ga se sjetimo.
Pješak na c4, dakle.
Korchnoi
Umro je Viktor Ljvovič
Konačno ...
Namrgodjeni lav cinični
Na dijeti od crne čokolade
Kada je izgubio
Meč u Bagiju, ili dje već
Tugovao sam zbog naše planete
Činilo mi se da pojedinac
Mora da pobijedi Sistem
To je jedino logično, zar ne?
Pojedinac je jedini Bog što postoji
Drugog nema
Niti ga može biti
Umro je Korčnoj, ranjeni lav
Što ne priznaje rane
Gorke
Odbio je da se vrati na mjesto zločina
Ispravno
Jedino ispravno
Ovaj je svijet sintetika,
Površna skupina.
Ljudi
kao Korčnoj, Viktor Ljvovič,
Su izumrli
Odavno.•
max
Dobar i dubok članak